Europski zeleni plan na razini diskursa zvuči kao promjena koju Europa očajnički treba. No, čim se zađe ispod razine najave, stvari postaju nešto dubioznije. Najavljen kao ključni iskorak prema sistemskoj sanaciji klimatskih promjena i konkretnim koracima ka tranziciji na potpuno zelenu ekonomiju, obećavao je osigurati svima sve potrebne preduvjete. Onda se pokazalo da ni ovaj europski plan nema socijalnu komponentu, već samo tržišnu.
Prva je potom reagirala Poljska, objasnivši ne samo da je plan neprihvatljiv, već da takav program dovodi u opasnost postojanje Europske unije. O čemu se uopće radi? Prvo treba reći da je Europski Zeleni plan (Green New Deal) najavljen i prije Von der Leyeničinog preuzimanja predsjedanjem Europskom komisijom te da je od tada u političkoj raspravi doživio izmjene. Neke supstancijalne, druge tek kozmetičke.
“Smrtna kazna” za Poljake?
Ipak, pokazalo se putem da veliki idejni pomak Ursule Von Der Leyen nije tako univerzalno dobar za cijelu Europu. Poljski predstavnici upozorili su na neprihvatljivost plana koji propisuje potpuni prestanak kopanja i eksploatiranja ugljena, promjene u tretmanu plina (vjerojatno oporezivanje ekološkim porezom) i nuklearne energije protiv koje se Njemačka bori još od nesreće u Fukushimi. Svi ovi energenti proglašeni su nečistima. Nafta je međutim ostala neosporena. Podrazumijeva se da se naftni projekti naime neće financirati iz Zelenog plana, ali nisu poduzete restriktivne mjere. Logika iza ovoga je prejasna, previše tokova kapitala ovisi o nafti. Kompromis EK s periferijom potom je učinjen za plin, ali ne i nuklearnu energiju. No, pitanje je bi li i plin uopće bio proglašen tranzicijskim gorivom da se EK ne nalazi upravo na sudu s privatnim investitorima (naftne megakompanije) zbog ilegalnog te društveno i klimatski promašenog projekta Sjeverni tok dva.
Mnogo zelenih aktivista i ljevičara trenutno proglašava ovaj pristup – odnosno daljnje korištenje plina – indikatorom licemjerja Europske unije. No, oni su u krivu. Stvar gledaju iz uske perspektive, ignorirajući društveni materijalistički kontekst koji se naravno pretače u socijalne standarde. Ostaviti Poljsku bez nuklearne energije, ugljena i plina je “smrtna kazna” za stanovnike te zemlje. U slučaju takvog raspleta Zelenog plana, na čemu bi se bazirala Poljska ekonomija? Što bi se dogodilo sa poljskim rudarima i drugim sličnim radnicima? Sva ova pitanja postavili su Europi poljski političari. A postavili su joj i svojevrsni ultimatum koji se sastojao od artikuliranog zahtjeva za Fondom za poštenu socijalnu tranziciju, i implicirane opcije da bi ova zemlja, bez udovoljavanja zahtjevima mogla vrlo lako izaći iz EU. Bio je to trenutak brige za EK jer ako bi Poljska ostala bez ikakvih resursa i sa razrušenom ekonomskom strukturom, nema razloga za očekivati da bi se Slovačka, Bugarska, Rumunjska i druge periferne zemlje mogle bolje snaći u toj zelenoj tranziciji. Plin je tako ostao tranzitnim gorivom. Ali nuklearna energija nije. Premda je ovo potpuno suludo, činjenica da se stvar tako razvila svjedoči još jednom o realnim odnosima moći u Europskoj uniji.
Bilo je moguće isto tako Poljskoj ostaviti nuklearnu energiju, ali ne i plin. Stoga težina pogreške ove odluke leži primarno na Njemačkoj koja još uvijek ima naftne i plinske interese, ali ne koristi baš više ugljen i nuklearnu energiju. Da je ova perspektiva oblikovana primarno profitnim interesima privatnih naftnih i plinskih kompanija, koje čini se, odlučuju o njemačkoj politici, jasno je iz Europskog zelenog plana. No, pogeršno bi bilo smatrati da je Njemačka ujedinjena iza ovih planova. Ne treba zaboraviti da su baš njemački znanstvenici doslovno na korak od osmišljavanja industrijske upotrebe nuklearne fuzije. Kad se taj stroj napokon dovrši, bit će to oznaka nove tehnološke revolucije, s pritom će fuzija imati težinu parnog stroja, jer od osmišljavanja tog motora, svi se oblici industrijskih pogona baziraju na parnom principu, fuzija će stoga izazvati pravu pravcatu revoluciju. Bilo kako bilo, nuklearna fuzija, iako najčišći oblik energije kojeg smo kao vrsta dosad uopće zamislili, nije dio europskog zelenog plana kakvoga zasad poznajemo, a budući da je to nuklearna energije, vjerojatno neće nikada dobiti financiranje za daljnji razvoj.
I upravo se o tome radi ovdje – o financiranju zelene tranzicije i europskog zelenog plana. A modeli osmišljavanja tih financija su dosta neuspješni. Uz žestok otpor privatnog sektora, tu su dakako i zemlje članice koje smatraju da previše izdvajaju u EU proračun a navodno na štetu perifernih članica poput naših istočnoeuropskih. Ipak, ako se pogledaju statistike iskoristivosti EU fondova, može se zaključiti da bi ovaj argument zapravo trebale oblikovati zemlje periferije.
Varufakis protiv “Zelenog” plana za Europu
Von der Leyen i njezin tim komisionara stoga je mogao samo pristupiti kreditiranju i oporezivanju roba koje dolaze izvana. O ovom aspektu Bilten je već više puta pisao, stoga ćemo ovdje to preskočiti i fokusirati se na prigovore bivšeg grčkog ministra financija Yanisa Varufakisa koji je u kratkom tekstu za Guardian svojom klasičnom jednostavnošću i preciznošću iznio nekoliko analogija koje pokazuju da je Europski zeleni plan šupalj brod. Za početak Varufakis optužuje Von der Leyen za sadržajno ispraznu diskurzivnu kooptaciju aktivističkih slogana. Nadalje, on navodi kako uzbuna koju prividno diže Europska unija po pitanju stanja klime, nije stvarna. Pokazuje to primjerom kako je EU za sanaciju njemačkih i francuskih banaka u periodu 2009. – 2013. izdvojila je 1.6 bilijuna (tisuću milijardi) eura, radi čega je provela mjere štednje koje su financirali porezni obveznici, a na svoju štetu jer je podsjetimo, odgovornost za krizu prebačena na navodno glomazni javni sektor (stoga danas imamo mali javni sektor, nedovoljan broj liječnika, medicinskih sestara, profesora itd.). Nikad nije sasvim razjašnjeno zašto javni sektor plaća za probleme koje su proizvele banke.
No, to nisu bila jedina sredstva koja je EU dala bankama, godine 2015. piše Varufakis, bankama je trebala nova financijska injekcija da održe glavu iznad vode. Stoga je Europska centralna banka u naredne četiri godine otisnula dodatnih 2.6 bilijuna (tisuću milijardi) eura. Ukupno je do sada EU u sanaciju bankarskog sektora dala 4.2 bilijuna eura. Istovremeno, Von der Leyen ne uspijeva pronaći jedan bilijun eura kroz deset godina potrebnih za sanaciju klime. Pritom, nastavlja Varufakis, 4.2 tisuće milijardi eura uloženih u banke bili su stvarni novi izvori financiranja, prave financijske injekcije, dok je ovaj jedan bijedni bilijun tek dimna zavjesa. Da bi prikupila ove novce, Von der Leyen planira uvođenje karbonskih poreza na robu uvezenu u EU izvana, što bi moglo dovesti EU do novog trgovinskog rata s Kinom i SAD-om.
Varufakis dalje upozorava da se ovaj tzv. investicijski val sastoji samo od prenamijenjenog novca iz postojećih EU fondova i od obećanja “mobilizacije” privatnog kapitala nekad u budućnosti. Plan kako će uspješno oporezovati europske kapitaliste nije iznosila, već se njezin plan bavio samo oporezivanjem stranih kapitalista. Varufakis je izračunao da će Zeleni plan za Europu u narednih 7 godina prikupiti tek proračunskih 7.5 milijardi eura. Istovremeno, Komisija planira potrošiti 29 milijardi eura na (prema njemu) nepotreban i precijenjeni plinovod (EastMed) od Grčke do Italije i dalje u EU. Istovremeno, Komisija sama procjenjuje da će joj za realizaciju svih klimatskih ciljeva do 2030. godine trebati 260 milijardi eura godišnje (!), a i ovo je izračun od prije prošlogodišnjeg postroženja europskih klimatskih ciljeva.
Sadržajem Zelenog plana za Europu i Varufakisovim (ali i ostalim) kritikama, bavit ćemo se i u narednim tekstovima. Važno je da se ovo područje razumije, jer bez pritiska javnosti, bez društvene intervencije, izlobirani europski birokrati neće donijeti odluke dobre za prirodu i društvo, već one dobre za kapital. A do sad smo već valjda pokazali do kraja i bez ostatka, da su to dva temeljna suprotna interesa na planeti.