Nedavno je u javno savjetovanje pušten prijedlog izmjena uvjeta za korisnike mjere “roditelj odgojitelj”, prema kojima bi korisnici primali novčanu pomoć od Grada Zagreba sedam godina kraće nego što je to dosad bio slučaj. Ove promjene opravdavaju se udarom korisnika na gradski proračun, dok se radi o nepromišljenoj “pronatalitetnoj” predizbornoj mjeri iz 2016. koja potkopava rodnu ravnopravnost.
Prošloga je tjedna vijest o planiranom drastičnom rezanju tzv. Bandićeve mjere “roditelj odgojitelj” izazvala oštre kritike javnosti, medija te samih korisnica i korisnika mjere. Javnost je sa zakašnjenjem1 saznala da je u javnu raspravu 23. prosinca 2019. pušten Nacrt prijedloga nove Odluke o novčanoj pomoći za roditelje odgojitelje koji je iznio zagrebački Ured za demografiju. Pooštrenje uvjeta odnosi se na nekoliko elemenata od kojih je najproblematičniji onaj koji predlaže skraćivanje razdoblja prava na naknadu. Umjesto do petnaeste godine starosti najmlađeg djeteta, roditelji koji koriste ovu mjeru naknadu bi trebali primati samo do djetetove osme godine. Od pročelnice zagrebačkog Ureda za demografiju Mile Jelavić nismo dobili suvislo pojašnjenje ovakvog prijedloga, nego tek nekoliko općih izjava kojima se nastoji umiriti ogorčene roditelje. Od bitnih informacija saznali smo jedino da bi se potencijalna nova odluka odnosila ne samo na nove, već i na dosadašnje korisnike mjere. Onima čije najmlađe dijete ima već devet godina ukinulo bi se pravo na novčanu naknadu na koju računali, što Udruga roditelja odgojitelja s pravom smatra neprihvatljivim.
Druga važnija izmjena na prvi pogled ne djeluje toliko drastično – sama naknada bi trebala iznositi 4.250 umjesto 4.264 kune koliko je iznosila naknada za siječanj 2019. godine, ali taj iznos bi bio fiksan, odnosno više ne bi pratio kretanje prosječne bruto plaće na području Zagreba. Ova izmjena nije drastična, no pokazuje kako se radi o vatrogasnoj izmjeni koja pokušava spasiti posljedice nepromišljenosti pri uvođenju mjere. Još jedna promjena je i to da roditelj mora biti nezaposlen najmanje šest mjeseci prije podnošenja zahtjeva (do sada je uvjet bio da mora biti nezaposlen u trenutku podnošenja zahtjeva). Trenutni korisnici mjere, ali i oni koji su tu mjeru uključili u svoje planiranje opravdano su ogorčeno reagirali na najavljene izmjene.2
Roditelji umjesto vrtića
Iako Zagreb ima najveći udio djece u programima ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja na području cijele RH, poznato je da grad ima problem nedovoljnih i neadekvatnih kapaciteta dječjih vrtića.3 Očito je da je mjera roditelja odgojitelja imala za cilj rasterećenje javnog sustava vrtića, s obzirom na uvjet da djeca ne smiju biti upisana u vrtić. Krajem prošle godine je objavljeno da se u Zagrebu djecu masovno ispisuje iz vrtića te da je od uvođenja mjere iz gradskih vrtića ispisano gotovo 5.000 djece, što odgovara i sadašnjem broju korisnika mjere.
Kada je uvedena, ova mjera je odgovorila na goruće financijske probleme mnogih roditelja, pa su mnogi kako bi ispunili uvjete ispisali djecu iz vrtića, ali i davali otkaze jer su im plaće bile manje od najavljenog iznosa naknade za status roditelja odgojitelja. Trenutno u Zagrebu gotovo 5.000 roditelja/obitelji koristi ovu mjeru. U ovoj godini za njih je planirano 360 milijuna kuna, a prema Gradskom uredu zahtjevi neprekidno pristižu, što znači da se proračun mora dodatno povećati. U prvoj godini je bilo izdvojeno tek nešto više od 20 milijuna kuna – dakle do sada je taj iznos uvećan skoro dvadeset puta. Nevjerojatno je iščuđavanje Gradskog ureda na taj “financijski udar na proračun” i jadikovanje zbog situacije do kojeg je dovelo njihovo neodgovorno planiranje.
Lijevi blok u Gradskoj skupštini od početka uvođenja ove mjere upozorava da dugoročno rješenje zahtijeva ulaganja u mrežu javnih vrtića. Sindikat obrazovanja, medija i kulture (SOMK) godinama upozorava na loše uvjete rada koji se reflektiraju i na njihovim korisnicima – roditeljima i djeci. Na prosvjedu 2016., “Daj 5 za DPS” zahtijevali su neodgodivu primjenu Državnoga pedagoškog standarda (DPS) i smanjivanje broja djece u grupama (odnosno poštivanje zakonskih okvira), kao i hitno donošenje plana i razvoja mreže dječjih vrtića u Zagrebu, povećanje financijskih sredstava za kupnju igračaka i potrošnog materijala itd. U međuvremenu Gradska uprava i dalje ignorira zahtjeve odgojiteljica/odgojtelja i njihovog sindikata. Godinama veliki broj roditelja za smještaj svoje djece u vrtićima ovisi o privatnim kapacitetima i gradskom sufinanciranju. Instrument poput ove populističke i, ne zaboravimo, predizborne mjere, predstavlja problematično kvazi-rješenje – javni sustav predškolskog odgoja i obrazovanja je “rasterećen” tako što je roditeljima ponuđeno socijalno rješenje (doduše najavljeno kao demografsko) – koje se pokazuje u svakom smislu neodrživim.
Pouke iz inozemstva
Takozvane “cash-for-care” mjere, slične mjeri roditelja odgojitelja, implementirane su 2008. godine u nekoliko skandinavskih zemalja – Švedskoj, Norveškoj i Finskoj. Već 2010. objavljen je zbornik opsežnih studija o posljedicama ovih mjera pod naslovom “Cash-for childcare: the consequences for caring mothers”4, a unazad nekoliko godina mjera se u ovim zemljama ukida jer se u velikoj mjeri pokazala promašenom.5
U pregledu spomenutog zbornika, docentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu Ivana Dobrotić navodi neke ključne kritike i zaključke vezane uz nordijska iskustva. U ovim je zemljama u samim najavama mjere kao jedan od argumenata bilo navedeno poticanje privatne inicijative u području pružanja usluga predškolskog odgoja i obrazovanja, no pokazalo se da rezultati nisu zadovoljili ni kvantitativno ni kvalitativno – kvaliteta i cijene privatne usluge u ovom sektoru ocijenjene neprimjerenima. Sve studije naglašavaju negativne posljedice na ponovno zapošljavanje roditelja koji ostaju kod kuće s djecom, a time i na njihove plaće i u konačnici na visinu mirovina, što je posebno zabrinjavajuće s aspekta rodne ravnopravnosti jer veliku većinu korisnika takvih mjera čine žene. Mjera potkopava i ciljeve javnih politika tako što izvan sustava predškolskog odgoja i obrazovanja ostaju djeca iz obitelji slabijeg materijalnog statusa koja zapravo i imaju najviše koristi od uključivanja u predškolske institucije. Kvalitetne javne predškolske institucije ključne su u ranoj socijalizaciji i pripremi djece za školovanje, a javno obrazovanje ublažava utjecaje društvenih nejednakosti i siromaštva na životne šanse svakog djeteta.
U nekim mainstream istraživanjima mjera je ocijenjena kao pozitivan instrument usklađivanja obiteljskih obaveza i plaćenog rada, no zaključak brojnih novijih studija je da takva mjera daje legitimitet rodnoj podjeli rada (u kojoj je briga o obitelji ženski posao) i doprinosi manjoj aktivnosti žena, dok velik broj djece ostaje izvan sustava predškolskog odgoja i obrazovanja. Lijeva kritika generalno suprotstavlja principe koji stoje iza takve mjere i postojeće principe na području socijalne politike kao što su univerzalizam i rodna ravnopravnost, te pokazuje kako je “cash-for-childcare” instrument koji se usko veže uz tradicionalne vrijednosti i tzv. novi familizam, za eksploataciju i muške i ženske radne snage, kao i rezanje javnih troškova. Dodatno, ističe se da su ovakve mjere posebno nepogodne za žene (koje su dominantno korisnice), jer osim što perpetuiraju rodne uloge, smanjuju njihovu ekonomsku samostalnost, posebno u slučaju samohranih majki i žena koje se odluče na razvod.
Iskustva i istraživanja uspješnosti ove mjere u ove tri nordijske zemlje komparativnoj analizi pokazuju da su učinci ovisili o dizajnu same mjere te o društveno-političkom kontekstu u kojem je mjera bila uvedena i implementirana u pojedinim zemljama. U skladu s tim, različiti su bili i politički argumenti za njeno uvođenje, a ti argumenti su se razlikovali s obzirom na odnos snaga lijevih i desnih političkih opcija. U ovom našem zagrebačkom slučaju, politička argumentacija pri uvođenju same mjere bila je uglavnom svedena na klasične desne argumente “obnove i očuvanja obitelji i nacije”, a sada pri predloženim izmjenama argumentacija se svodi na udar nekadašnjih “roditelja heroja“ na gradski proračun te smo izloženi standardnim ciničnim spinovima gradonačelnika. Po svemu sudeći, o sudbini “roditelja odgojitelja” i u ovom našem lokalnom slučaju će odlučiti odnos snaga u Gradskoj skupštini, ovisno o tome što će nam donijeti nacionalni i lokalni izbori u skoroj budućnosti.
- U nedavnom gostovanju na Hrvatskoj televiziji, predsjednica Hrvatske udruge roditelja odgojitelja Ana Marija Berbić Lacko rekla je kako su za nacrt prijedloga nove odluke saznali doslovno slučajno kroz jednu objavu u Facebook grupi u kojoj komuniciraju. [↩]
- Mediji su prenijeli neke od reakcija majki odgojiteljica sa društvenih mreža, poput: “Po novome moram dati otkaz i biti bez primanja šest mjeseci s troje djece da bih opet ostvarila pravo?!?! Što me točno čeka?”, “Ja samo što nisam rodila i računam s time i što sad? A nezaposlena sam pet i pol godina, “Kako će majke koje su planirale uzeti status za dva, tri mjeseca to postići ako moraju biti nezaposlene šest mjeseci prije podnošenja zahtjeva?” … [↩]
- Službeni glasnik Grada Zagreba, br. 24, 30. 12. 2016. [↩]
- CASH-FOR-CHILDCARE: THE CONSEQUENCES FOR CARING MOTHERS Jorma Sipilä, Katja Repo, Tapio Rissanen (ur.) Cheltenham i Northampton: Edward Elgar, 2010. [↩]
- https://library.fes.de/pdf-files/id/09079.pdf [↩]