U europskom trendu pada nezaposlenosti na razinu nižu od one prije razdoblja financijske krize sudjeluju i neke od zemalja regije. Kao i obično, brojke o “rekordnom” padu stope nezaposlenosti su među omiljenim dokazima uspješnih ekonomskih politika, pa je tako hrvatski premijer Andrej Plenković u nedavnom intervjuu rekao kako je HDZ zaslužan za, između ostalog, demografsku revitalizaciju, nikad veću zaposlenost i nikad manju nezaposlenost. Suočena s kritikom da nezaposlenost pada jer ljudi odlaze iz zemlje, srpska premijerka Ana Brnabić izjavila je da želi da “pobije taj trend kritizerstva” te da zaposlenost raste i da je to razlog pada broja nezaposlenih, a sve je to pripisala uspješnim ekonomskim reformama.
Kontekst koji smanjuje dojam uspješnosti njihovih politika daju podaci o kretanju stanovništva Hrvatske i Srbije: iako je u obje zemlje od 2014. godine prisutan pad nezaposlenosti i blagi porast zaposlenosti, ti trendovi djelomično odražavaju demografske promjene i učinke radne emigracije. Stope ne/zaposlenosti računaju se kao udio u ukupnom radno aktivnom i radno sposobnom stanovništvu i zbog toga se ne mogu pripisati samo otvaranju radnih mjesta i sjajnim politikama kako bi to htjeli premijer i premijerka. Iako samo na temelju osnovnih podataka ne možemo odrediti koliku “težinu” u smanjenju nezaposlenosti i porastu zaposlenosti ima smanjenje stanovništva, a koliku otvaranje novih radnih mjesta, možemo dobiti opći dojam o njihovom omjeru. U Hrvatskoj je 2018. godine bilo 28.000 radnih mjesta manje nego 2009. godine, ali 82.000 radnih mjesta više nego 2014. godine. Dok za Srbiju nema usporedivih podataka za raniji period, 2018. godine bilo je 241.000 radnih mjesta više nego 2014. godine. Dakle, iako su radna mjesta i dalje u minusu u usporedbi s predkriznim periodom, posljednjih pet godina mogu se nazvati periodom ekonomskog oporavka. Međutim, istovremeno se kontinuirano smanjuje stanovništvo u obje zemlje: trenutni broj radno sposobnog stanovništva u Hrvatskoj najmanji je još od 2001. godine – prema podacima Eurostata u Hrvatskoj je u 2018. godini bilo gotovo 189.000 osoba u dobi od 15 do 64 godine manje nego 2009., a u istom periodu emigriralo je 153.155 osoba iste dobi. U Srbiji se u istom periodu broj radno sposobnog stanovništva, odnosno osoba u dobi 15-64 godine smanjio za gotovo 355.000.1
Drugi disklejmer nalazimo u definiciji zaposlenosti o kojoj smo pisali u kontekstu smanjenja nezaposlenosti na razini Europske unije, i s time povezanoj kvaliteti poslova koji se nude onima koji nisu emigrirali. Budući da definicija zaposlene osobe obuhvaća ne samo one koji rade putem ugovora o radu, već i sve one koji rade na nesigurnim i povremenim poslovima, porast zaposlenosti ne znači i porast kvalitetnih poslova i boljih životnih uvjeta. Zemlje regije prate, a u nekim slučajevima i predvode europski trend širenja nesigurnog rada: Hrvatska i Srbija bilježe pad stalnog, a porast privremenog zapošljavanja: udio privremeno zaposlenih u Srbiji 2019. iznosi 22.9%, a u Hrvatskoj 19.9%, obje iznad europskog prosjeka za 2019. koji iznosi 14.2%. Zanimljiv je trend izrazitog povećanja udjela privremeno zaposlenih od 2014. godine naovamo u obje države, odnosno od perioda ekonomskog oporavka i početka rasta zaposlenosti.
Prema duljini trajanja privremenih poslova, u 2019. u Hrvatskoj 32% privremenih ugovora bilo je sklopljeno na period do tri mjeseca, a u Srbiji 38%, a u obje zemlje sklapanje takvih ugovora je naglo poraslo od 2014. godine. Zanimljivo je da je u Eurostatovoj bazi podataka ova kategorija imenovana prekarnim radom (implicirajući da privremeni ugovori u trajanju od više od 3 mjeseca to nisu). Hrvatska je na prvom mjestu unutar EU po raširenosti tako definiranog prekarnog rada: u ukupnom zapošljavanju taj tip ugovora odnosi 7%, a u Srbiji čak 8.8%. Taj tip ugovora većinom se koristi u poljoprivredi, trgovini na malo i ugostiteljstvu, što je odraz sezonskih poslova u turizmu, ali i promjena u radnom zakonodavstvu koje su omogućile neograničeno produžavanje ugovora o radu na određeno.
U kritizerskom tonu možemo zaključiti kako su dobre vijesti o rastu zaposlenosti istovremeno postale loše vijesti o širenju nesigurnih oblika rada.
- izvor podataka: Eurostat [↩]