Kninska udruga “Naše ognjište” bavi se izradom odjevnih predmeta s tradicionalnim motivima dinarskog kraja. Pokretačica udruge Ojdana Vještica podijelila je s nama kako je izgledao put od ničega do pravog malog pogona za zapošljavanje žena u Kninu. Reportažu iz Knina i Biskupije donosi Dora Levačić.
Krka, jedna od sedam rijeka na kojima leži Knin, službeno izvire ispod slapa Krčić. Slap ljeti potpuno presuši, ali zato se u ovo doba godine vidi tirkizna boja izvora, kao i sedrene naslage koje kao presječeni tobogani nijemo čekaju idući nalet rijeke Krčić. Ona se od jeseni do ranog ljeta ovdje obrušava s 22 metra visine i tako ulijeva u Krku, iako postoji teorija da su Krčić i Krka zapravo jedna rijeka. To bi izvor Krke smjestilo dalje od Knina, podno Dinare, i opravdalo uzrečicu da su vode Krke “vilinske vlasi Dinare što se pružiše do mora”. Presušivanje rijeke Krčić dosad nije objašnjeno, a postoji i pripadajuća legenda koja kaže da će Krčić prestati presušivati kada ljudi prestanu međusobno ratovati.
Na svega 300 metara od slapa stoji ruševina starog restorana, što je nekima dalo povoda za internetske jadikovke o netalentiranosti naroda da iskoristi potencijal za turizam, u otrcanom “tako nam i treba” stilu. Put do slapa vodi kroz kninsko naselje Kovačić i njegove stare kamene kuće, mnoge od njih napuštene i obrasle. Među kućama jedna se ističe ilustracijama na fasadi koje prikazuju mladu ženu u narodnoj nošnji kako sjedi uz vatru, a iznad nje s konopa vise kotao, zobnica, ruksak, čarape, pregača. Tu nas čeka Ojdana Vještica, pokretačica udruge “Naše ognjište” koja se bavi tkanjem odjevnih predmeta s tradicionalnim motivima dinarskog kraja. S Ojdanine terase čuje se šum Krke, a na stolu nas čekaju smokve ubrane u vrtu. Oko stola se motaju pas Džeki, mačka i njeni mačići, tako mali da bi mogli stati u zdjelu zajedno sa smokvama.
Ojdana nam priča kako u Knin dolazi sve više i više turista: “Knin se nešto ne promovira, ali ima smisla da ljudi dolaze, samo zato što još uvijek ima autentičnost. Ti kada počneš ugađati turistima, to više nisi ti. Knin će ti biti lijep kad prošetaš, zaljubit ćeš se u njega. Čak i ove ruševne kuće, imaju one svoju dušu, kao da govore kako se nekad živilo.” Spominje i restoran koji smo obišli u šetnji do slapa i objašnjava zašto on stoji zapušten, kao i puno srpskih kuća po Kninu. Ispada da razlog nije tako banalan kao što online stručnjaci misle: bilo je ideja da se restoran obnovi, ali vlasnici ne žele prodati ruševinu, nego ono što su imali do 1995. “Šta ću ja tebi prodati, ruševinu, oprosti, vrati mi onakvo kakvo je bilo. A to se neće dogoditi, pa onda ljudi neće ni prodati”. I tako Knin, pun praznih kuća u kojima nitko ne živi, s preostalim nekretninama ima poznatu situaciju: turistima se preko AirBnb-a i Bookinga nudi noćenje od 60 eura na više, a domaćem stanovništvu diže se cijena najma.
I na vrhu Dinare
Iz Kovačića selimo u Biskupiju, selo sedam kilometara udaljeno od Knina, kamo se udruga dobrom voljom načelnika općine preselila 2019. godine. Nakon razgledavanja izloženih nošnji, torbi, pojaseva, strojeva za tkanje i šivanje, sjedamo ispred kuće u hlad uz tursku kavu. Stigli smo u vrijeme kada nema za vidjeti puno šarenih proizvoda koje inače gledamo na Facebook stranici udruge “Naše Ognjište”, jer im je ljeto najprometnije doba godine. Glavni su im klijenti razna kulturnoumjetnička društva koja naručuju opremu za nastupe: ličke pregače, pojaseve, košulje, haljine, kape muške i ženske. Ali dosta kupuju i ljudi koji žele moderne torbe i haljine s etno motivima. Pitamo Ojdanu kako svi oni saznaju za “Naše ognjište”. “Preko interneta, ljudi prate na Facebooku, pa dođu u Knin da naruče sebi proizvode. Evo ovo ljeto bili su ljudi po deset dana i pitali možeš li nam napraviti ovu haljinu, ovaj ruksak, i ja sam sve to radila”, kaže Ojdana.
Ono čime se Ojdana sada bavi u “Našem ognjištu” ima poveznica s njenom agronomskom strukom, prvenstveno s materijalima – kroz projekte provlači čišćenje, pranje i preradu vune na tradicionalni način, a vunu nabavlja od lokalnih ljudi. Međutim, kad je 1990. krenula studirati agronomiju u Beogradu, nije slutila što će se sve dogoditi i na koji način će se na kraju baviti svojom strukom. “1995. sam trebala da se vjenčam u Kninu, onaj dan kad je bila Oluja. Dva dana ranije sam slagala vjenčanicu, pravili smo krofne, sve, cijeli ritual. I umjesto na vjenčanje, ja u kolonu. Trebali smo se vjenčati tamo u onom restoranu, onom ruševnom kod rijeke. A ja umjesto da završim u svojoj bračnoj idili, završila sam u koloni. Pet dana smo putovali, kroz Bosanski Petrovac, onda kad je bilo ono bombardovanje kolone, bila sam ja tu, to je bilo jezivo, kad je počelo sve da pršti, raspada se, užas je bio, poginulo dosta ljudi. Jedno pedeset metara dalje sam bila.” U Knin se vratila 2000., nakon čega je s obitelji prošla težak period. Ideja o pokretanju udruge javila se zbog višegodišnje nezaposlenosti i isključenosti iz društva: “Nitko te neće, svi imaju svoje tabore. Nikako se nije dalo integrirati, i onda si morao napraviti svoj svijet. Zamislite kako je to kad si samo odbijan. Ja sam 2009. otvorila ovu udrugu samo da stvorim krug dobrih ljudi. Uopšte nisam gledala tko je tko – u mojoj udruzi je ovo ljeto bilo osam Hrvatica i četiri Srpkinje, a sada sa mnom rade jedna Hrvatica i jedna Srpkinja, meni to stvarno nije bitno. Bitno mi je bilo da nađem grupu ljudi koji ne gledaju na te stvari, grupu normalnih ljudi.”
U tome je i uspjela: stvari su s vremenom polako krenule na bolje i udruga je kroz razne projekte i poticaje nabavila strojeve koji su ubrzali i olakšali proces proizvodnje. U počecima im je puno pomogla Tanja Kale, voditeljica kninskog ureda UNHCR-a, preko koje su dobile prve tkalačke stanove: “Ona je dosta pričala sa mnom, ona je psiholog ustvari, i rekla mi je: ‘Ojdana, ti možeš biti na vrhu Dinare, ali moraš biti majstor u nečemu, i tebe će ljudi pronaći’. I to je istina. Znaš koliko je ljudi sad iz Zadra, Šibenika, Dubrovnika ovo ljeto došlo i pronašlo nas ovdje, došlo tako kao i vi, družili se s nama, naručili proizvode.” Ljetos joj se, kaže, javilo toliko ljudi s narudžbama kad je objavila nove proizvode da su mnogi još na čekanju.
Kao što danas od nje drugi dolaze učiti tkati na radionicama koje održava, tako je i Ojdana naučila tkati na tečaju tkanja etno motiva koji je držala tkalja Ružica Karanović iz Kistanja. Također, u Kninu je postojala tkalačka zadruga “Tkanice” koja nažalost više ne postoji. One su radile moderne aktovke s etno motivima, što je Ojdani, zajedno s ukrajinskim etno ruksacima od kože koje je pronašla na Pinterestu, dalo inspiraciju da krene raditi moderne ruksake i torbe s tradicionalnim motivima dalmatinske Zagore: “Mene je to toliko fasciniralo kada sam vidjela, i ja sam rekla: ovo ću raditi”. Divimo se šarenilu i detaljima istkanih motiva koji tek čekaju da završe na torbama, dok nam Ojdana objašnjava njihovu simboliku i mjesta njihovog porijekla: Vrlika, Cetina, Kijevo, Drniš, Plavno, Mokro Polje, Vrbnik, Kovačić.
Prije nego što su dobile strojeve, prvenstveno kvalitetnu mašinu za šivanje, bilo je teško raditi. Sada imaju stubnu mašinu koja “grize” i radi kvalitetan štep, ali trebalo je vremena da se usavrše u izradi torbi. Ono što Kinezi naprave za pet minuta, kaže Ojdana, kod njih se radi po nekoliko dana. Za izradu jednog ruksaka potreban je otprilike jedan dan za tkanje motiva, pa dva i pol dana za šivanje. To najviše ovisi o motivu, odnosno šari – svi ti detalji uzmu velik dio vremena, a bez tih sitnih detalja ne može, oni moraju da se naprave. “Jedna kolegica se ljetos zalaufala i napravila prekrasnu šaru, ali problem je što ti to više ne možeš naplatiti, jer samo na takvu šaru dva-tri dana odu.”
Kad nema prodaje, ima projekata
Voziti se do Biskupije kroz prekrasnu prirodu, slušati o “Našem ognjištu”, gledati šarene torbe i nošnje, isprobati raditi na tkalačkom stanu, sjediti u dvorištu okruženom murvama; sve to na momente ostavlja dojam idile. Ali i kroz tu inspirativnu priču svako malo promoli glavu društveni kontekst i unese tamnije tonove. U Kninu je, kaže Ojdana, blagi užas što se tiče zapošljavanja, posebno žena. “Vama u Zagrebu je normalno da se zaposlite i da radite, a ovdje se zaposliti, to ti je svjetsko čudo, netko se zaposlio! Ovdje je ugašeno i ono šta je bilo. Jako je teško bilo šta pokrenuti i stvoriti.” Ljudi voljnih za rad ima, ali kontinuiranog posla nema. Osim u službenim brošurama koje iz godine u godinu potvrđuju visoku nezaposlenost u Kninu, to se vidi i u kontrastu između mogućnosti za zapošljavanje i broja zainteresiranih za rad u udruzi – makar projektni, makar na minimalcu. Kroz edukacije koje udruga organizira prošlo je stotinjak žena koje su tako učile tkati, čistiti i prerađivati vunu. To su uglavnom žene koje nemaju posla, pa i dalje mogu uskočiti kad zatreba: ljetos ih je bilo petnaest zaposlenih, a trenutno su zaposlene tri. Ukupno je u udruzi do danas bilo tridesetak zaposlenih žena, ali većinom su to projekti Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ili Fonda za zaštitu okoliša koji imaju ograničeni rok trajanja. “Stvarno lijepi krug interesenata imamo, ali kad to ne ide kontinuirano, pa onda dobre ljude moraš nekad da pustiš.”
Cijelo ljeto Ojdana je pisala projektne izvještaje u svojoj kuhinji koja joj služi kao ured, jer tamo ima kompjuter, printer i administrativne knjige. “Da ti ne kažem da je haos. Da sam u Zagrebu, ja mislim da bih mogla biti uspješna, međutim sad ovdje samo preko interneta prodajem, ponudim pa se ljudi jave. Tako da… pomažu mi projekti”, kaže Ojdana. Oko pisanja i vođenja projekata ima puno posla, puno papirologije, što je i dosadno i naporno, ali tu izbora nema. “Ima dana kad svi hoće nešto naručiti, ali ima i dana kad neće, a ti moraš uvijek imati neku lovu. Moraš uvijek smišljati kako će udruga imati novaca.” Snalaze se tako što od plaće predviđene za vođenje raznih projekata odvajaju i za plaće za kolegice koje se bave tkanjem, jer tkanje je ipak bit cijele udruge. “To ti je malo presipanje iz šupljeg u prazno, ali na taj način smo morali preživjeti. Mada ne treba baš previše od projekata živjeti, oni dođu i odu, trebaš imati to nešto da pokažeš čime se baviš, a ne da ideš kuda vjetar puše. Ali moraš, da bi stvorio sredstva za udrugu, moraš i tako. Sve su to projekti koji bi trebali donijeti nešto novaca, ali ovo je ustvari moja duša”, kaže Ojdana pokazujući oko sebe.
“Naše ognjište” u svojim djelatnostima ima registrirane i socijalne usluge, pa su provodile projekt “Zaželi” koji je vlada uvela 2016. kako bi spojila teško zapošljive žene sa starijim i nemoćnim osobama kojima je potrebna pomoć u kući. Žene su se putem tog projekta zapošljavale na pola godine i radile za minimalac. “Ali to nije malo, kad nemaš ništa”, kaže Ojdana, i dodaje da je osim novaca taj posao ženama donio štošta drugo. U udruzi su nakon sastanaka imale priliku pokušati tkati, družiti se, požaliti se jedna drugoj, osjetiti se dijelom zajednice. “Preko projekta ‘Zaželi’ u jednom trenutku ove zime u Kninu i Biskupiji zaposlile su se 164 žene. Znate li vi koliki je to broj na jedan Knin? Za to vrijeme je sve bilo ljepše, tačno vidiš jednu radost u gradu. Žene se poznaju, žene se susreću, žene idu jedna drugoj u goste, žene idu na kavu, odjednom one osjete malo novčića u džepu i imaju s čime izići. Odjednom počinje grad biti normalan!”.
S tim riječima zaživjele su i ponovno dobile na smislu sve one floskule o socijalnoj uključenosti i važnosti pristupa tržištu rada koje svakodnevno čitamo i ponavljamo. Dok se pozdravljamo s Ojdanom i ostavljamo je da piše još jedan projektni izvještaj, pada nam na pamet jednako naivna, ali nova verzija one legende o rijeci Krčić. Možda ljeti ne štrajka jer čeka kraj ratova, nego čeka državu u kojoj će kontinuirano poteći i investiranje u radna mjesta. Tada će se gradu vratiti radost o kojoj priča Ojdana, a turisti se diviti slapovima cijele godine.