Početkom listopada održan je prosvjed roditelja njegovatelja djece s invaliditetom i teškoćama u razvoju pred Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku u Zagrebu. Roditelji njegovatelji na prosvjedu su upozorili na isti set problema na koje upozoravaju od svog prvog prosvjeda 2012. godine: s trenutnih 2.500 kuna mjesečne naknade žive na rubu siromaštva, u praksi ne mogu koristiti svoje pravo na bolovanje i godišnji odmor jer ne postoji nikakva odgovarajuća zamjenska skrb za njihovu djecu. Uputili su zahtjeve da status njegovatelja bude reguliran kao radni odnos uz minimalnu plaću od 4.000 kuna, da im se omogući adekvatna zamjena dok koriste svoja zakonska prava na bolovanje i godišnji odmor te da se njihov status izdvoji iz Zakona o socijalnoj skrbi. Tražili su i šest mjeseci plaćenog dopusta u slučaju smrti djeteta za ponovnu integraciju u društvo i pokušaj pronalaska posla.
Iako roditelji njegovatelji prosvjeduju već osam godina, njihovi zahtjevi isti su kao i na početku jer je jedini odgovor koji su dosad dobili da se strpe jer se radi na rješenju. Premijer Plenković drugačijeg je stava: nedavno je podijelio svoje uvjerenje da je njegova vlada uvijek pokazivala veliku osjetljivost prema svim ranjivim skupinama te obećao da će potražiti rješenje. Prosvjednici su ovog puta iz Ministarstva za socijalnu politiku dobili obećanje još jednog skorog međuresornog sastanka te najavili idući prosvjed za 4. prosinac 2019. Roditelji njegovatelji brinu o djeci s teškoćama u razvoju ili invaliditetom koja su potpuno ovisna o drugoj osobi za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ili održavanje života, ili su potpunosti nepokretna. Uz mjesečnu naknadu ostvaruju i prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, a roditelji vitalno ugrožene djece i djece na respiratoru povrh toga imaju pravo na dva sata njege u kući, odnosno posjeta medicinske sestre.
Predstavnice udruge Sjena koja je organizirala prosvjed pojasnile su s kakvim se problemima roditelji njegovatelji svakodnevno susreću: osim toga što s tako niskom naknadom teško mogu pokriti osnovne životne troškove poput odjeće i hrane, specifični troškovi njege o osobi s invaliditetom su izrazito visoki – od svakodnevnih terapija koje roditelji sami moraju plaćati do troškova prilagodbe stambenog prostora koja je zakonska obaveza. Budući da si mnoge obitelji ne mogu priuštiti potrebne prilagodbe, događa se da su osobe s invaliditetom zatvorene u stanovima ili je briga o njima toliko otežana da strada i zdravlje roditelja. Zbog toga zahtijevaju minimalnu plaću od 4.000 kuna, iako smatraju da bi barem 5.000 kuna bio primjeren iznos. Osim što su roditelji njegovatelji dovedeni na rub siromaštva, problem s trenutnom naknadom je da su oni i kreditno nesposobni. Zbog toga traže da se njihov status iz Zakona o socijalnoj skrbi premjesti u okvir Zakona o radu, čime bi primali plaću umjesto naknade. Traže i da im se omogući pravo na bolovanje na način da roditelje u slučaju bolesti dolazi zamijeniti stručna osoba. Budući da takva zamjena ne postoji, svoje formalno pravo na bolovanje roditelji njegovatelji ne mogu koristiti. Trenutno je u slučaju bolesti roditelja, ukoliko nitko od drugih članova obitelji ne može doći zamijeniti roditelja, djecu moguće smjestiti u jedinice intenzivne njege u bolnicama gdje ona ne mogu dugo boraviti jer su one namijenjene akutno bolesnoj djeci, a njihovi kapaciteti nedovoljni. Iz tog razloga udruga Sjena zahtijeva i da im država ponudi odgovarajuće socijalne i zdravstvene usluge kakve postoje u drugim državama, kao i pravo na izbor osobe koja će biti njegovatelj/ica djeteta.
U Hrvatskoj ukupno 4.800 roditelja koristi status roditelja njegovatelja, a oko 7.800 djece i odraslih s invaliditetom smješteno je u državne ustanove. Međutim, većinom se ne radi o napuštenoj djeci: istraživanja pokazuju da je siromaštvo glavni uzrok smještanja djece u institucije, kao i s time povezani problem nedostatka dostupnih usluga. Njegovateljima nije dovoljna samo financijska pomoć, već i pristup različitim zdravstvenim i socijalnim uslugama, kao i pomoć u prilagodbi stambenog prostora te mogućnost edukacije. Iako se usvajanjem Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Hrvatska obavezala da će osigurati proces deinstitucionalizacije, odnosno premještanja djece s invaliditetom iz ustanova socijalne skrbi u život u zajednici, nije za to osigurala gotovo nikakve uvjete, već se trošak ponovno prebacuje na obitelji. Roditeljima koji zadrže skrb nad djetetom s invaliditetom 24-satna briga uz mjesečni prihod od 2.500 kuna je jedina opcija jer, kao što su i sami napisali u svom pismu premijeru: suludo bi bilo i pomisliti da bi netko drugi taj posao radio za taj iznos.