Kada je prije nešto više od pola godine komičar Volodimir Zelenski izabran za ukrajinskog predsjednika s gotovo tročetvrtinskom potporom birača u drugom krugu, činilo se sigurnim da ima dovoljno snažan mandat da provede ključne političke odluke i riješi dogogodišnje probleme koji blokiraju zemlju. Jedan od najvećih je svakako pitanje “pobunjeničkih” područja u regiji Donbas na istoku zemlje. Tamo su lokalni rusofilni akteri prije punih pet i pol godina preuzeli vlast i – uz neslužbenu podršku susjedne zemlje – nastavili kontrolirati gradove Donjeck i Lugansk s okolicom.
Jedno od glavnih obrazloženja pobune bila je tvrdnja da su vlast u Ukrajini preuzeli nacisti, odnosno ekstremni desničari s nostalgijom prema kolaboracionističkim snagama iz Drugog svjetskog rata. Sve to odražava i načelnu kulturološku, političku i jezičku razliku između ruralnog zapada zemlje i industrijskog, rusofonog istoka. Zelenski je naizgled razbio tu podjelu: svojom apolitičnom antikorupcijskom retorikom uspio je dobiti povjerenje birača u oba dijela zemlje i oba identiteta. No iluzija da su podjele nestale kratko je trajala i razbile su se već na prvoj prepreci.
Blizu vlasti
Ta prepreka je nedavni sporazum između Zelenskog i ruskog predsjednika Vladimira Putina o statusu Donbasa. Po svom sadržaju, on nije ništa novo: ono što je potpisano sada praktički je isto onome što je dogovoreno već na samom početku rata, kada su u pregovorima posredovale Francuska i Njemačka. Predviđa se ostanak regije u sastavu Ukrajine i povlačenje svih stranih jedinica i oružja iz zemlje (uključujući ruske), no istodobno bi Donbas trebao imati mogućnost da sam izabire svoju lokalnu vlast i zadrži određeni stupanj autonomije. To je upravo ono što ukrajinska strana već pet godina pokušava izbjeći, svjesna da će to značiti zadržavanje “separatista” na vlasti.
No, želeći se riješiti “zamrznutog sukoba”, Zelenski je pristao i zauzvrat dobio rusko obećanje normalizacije odnosa. Rusiji se također žuri prekinuti sukob u nadi da će tako olakšati zapadne sankcije protiv sebe. I taman dok se činilo da su obje strane spremne na popuštanje u Kijevu je organiziran veliki desničarski prosvjed protiv “kapitulacije” Zelenskog. Njega su službeno organizirale veteranske organizacije uz potporu široke mreže ekstremno desničarskih grupa s kojima su i inače politički i poslovno povezane. Zelenski je (s pravom) pokušao argumentirati kako takve ekstremističke demonstracije samo pomažu Moskvi diskreditira Ukrajinu, ali to nije nikoga pokolebalo.
Nije uspio ni pokušaj Zelenskog da nekoliko dana ranije umiri veterane i desničare na posebnom sastanku s njima. Sve to ne čudi osobito. Dobar dio tih organizacija (npr. Azov i C14) svoju moć upravo temelji na vječnom sukobu koji im daje legitimitet za nastavak paravojnih aktivnosti. Istovremeno one samo načelno priznaju vladu u Kijevu dok traje rat, ali je u osnovi žele zamijeniti vlastitom nacionalističkom diktaturom. Unatoč tome, tamošnje vlade i predsjednici već više od pola desetljeća paze da se ne zamjere tim grupama. Nacisti u Kijevu sigurno nisu na vlasti, ali su joj očito puno bliži no što bi to tamošnja vlada htjela priznati.