politika
Srbija
tema

Na novom Putu svile

Foto: STR / AFP / Oliver Bunić

Nedavni dolazak kineske policije na patrole po Srbiji izazvao je kratkotrajnu pažnju javnosti i različite reakcije. Ali, unatoč tome, malo je bilo diskusije o ulozi Kine u novoj podeli ovog dela sveta, a još manje o tome ima li za Srbiju alternative traženju stalno novog gospodara.

U srpskim medijima je početkom avgusta objavljena vest koja najavljuje da će u tri grada – Beogradu, Novom Sadu i Smederevu – pored domicilnih, patrolirati i kineski policajci. Prvi put nakon Drugog svetskog rata strani policajci u uniformama šetaće gradovima Srbije, ali je atmosfera oko te vesti od samog početka bila mirna. Ministar Nebojša Stefanović je ovo obrazložio dogovorom koji je postignut prilikom poslednje posete kineskog ministra javne bezbednoti Džao Kedžija, a sve je potpisano u formi memoranduma na osnovu koga je kineska policija počela da obučava svoje pripadnike koji će doći, kako je rečeno, kao ispomoć.

Prilikom iznošenja ove ideje, ovdašnji ministar pozvao se na sličnu praksu saradnje sa kineskom policijom koja, po njegovim rečima, postoji u Hrvatskoj, kao i crnogorsku praksu saradnje sa policijama iz okolnih zemalja u toku turističke sezone. Takođe, spomenuto je prisustvo policajaca iz Mađarske, Češke, Austrije i Slovačke koji, kako kaže, na granicama pomažu oko migranata, te turskih koji pomažu svojim sunarodnicima na prolasku kroz Srbiju. Sa druge strane deset pripadnika njegovog ministarstva nalazi se na makedonsko-grčkoj granici.

Iako je prilikom najave dolaska pripadnika kineske policije ovdašnji ministar realizaciju tog dogovora najavio za oktobar, ona je zaživela čitav mesec ranije. Dana 18. septembra objavljeno je da su u Beogradu počele mešovite policijske patrole. U centralnom Dnevniku nacionalne televizije emitovan je prilog iz čuvenog tržnog centra koji je bio dugogodišnji simbol kineske trgovine. Kako je objavljeno, kineski policajci u patroli praktično nemaju nikakva ovlašćenja. Ukupan broj kineskih policajaca je šest, a doprinosiće komunikaciji građana NR Kine uspostavljanjem hitne telefonske linije za prijave na kineskom jeziku, obilaskom mesta gde žive ili putuju kineski građani, kao i obilaskom kineskih preduzeća i institucija.

Ucenjivačka politika

Ceremonija promocije mešovitih policijskih patrola bila je još jedna prilika da se izrazi zahvalnost Kini za podržavanje “vitalnih nacionalnih interesa”, pri čemu se misli na Kosovo, a pomenute su i investicije, otvaranje radnih mesta i poboljšanje ekonomije. Kao i obično, ministar Stefanović je sve stavio u ravan odnosa između Vučića i Si Đinpinga koji su, po njemu, uspostavili strateško prijateljstvo. Kada se ogleda celokupna situacija sa dolaskom mini-kontigenta od šest policajaca, zaključak koji se nameće jeste da je reč o čisto simboličnoj operaciji čiji je realni efekat skoro beznačajan. Iako se ministar Stefanović prilikom najave realizacije ovog poduhvata pozvao i na više neimenovanih zemalja-članica EU, uz imenovanu Hrvatsku, za Srbiju ova situacija ima drugačiji značaj.

Naravno, reč je o Kosovu i podršci koju zvanična politika ima od Kine po pitanju članstva Kosova u Interpolu i UNESCO. U tom smislu, rado se ističe paralela sa politikom “jedne Kine”, odnosno paralela između Tajvana i Kosova. Kao i kod svih drugih simboličnih stvari, pogodnost se sastoji u tome da svako može da učita odgovarajući sadržaj. Na primer, teško da Kina podršku Srbije po tajvanskom pitanju svrstava u bitne stavke oko mešovitih policijskih patrola. Iz ugla jedne sile je neuporedivo važniji propagandni efekat širenja svoje meke moći. Već dugi niz godina poznato je da je Kina svoju, u istorijskom kontekstu, novostečenu poziciju jednog od lidera svetskog ekonomskog poretka koristi za prodor na tržišta zemalja svih nivoa na skalama bogatstva; kako u najbogatije, tako i na zemlje u razvoju.

Stoga bi valjalo pogledati na koji način frustracija jednog regiona, koji po savremenim merilima ne spada u bogate, može da se iskoristi za ne samo proširenje tržišta i političkog uticaja, već pre svega ostvarivanje strateške prednosti nad konkurentskim silama. Po pitanju Srbije, Kina, kao i Rusija, ulazi u svojevrsni vakuum koji su u Srbiji napravile EU i SAD politikom koje je listom ocenjena kao ucenjivačka. U javnom mnjenju Srbije postoji nepodeljeno mišljenje da se od Srbije neprestano očekuju ustupci, dok se zauzvrat dobijaju samo novi rokovi, obećanja i tapšanje po ramenu u najboljem slučaju.

Kineske privatizacije

U tom smislu je Kini lakše da u Srbiji izvodi operaciju koja se odvija u obrnutom smeru od uobičajenog: u velikom broju poznatih slučajeva, prvo se akumulira ekonomska moć koja onda deluje na političku scenu, dok je u ovom slučaju moguće prvo delovati geopolitički, te posle izvući ekonomsku korist od toga. U tom svetlu, jedna od prvih i retkih negativnih reakcija na vest o mešovitim patrolama jeste vezana za posao koji je kineski Huawei ugovorio sa Ministarstvom unutrašnjih poslova Srbije o nabavci i instalaciji kamera za nadzor tog proizvođača visoke tehnologije, a koja se kao i u ostatku sveta pravda brigom za bezbednost građana.

Kina je već izvesno vreme uključena u neke od najvažnijih privrednih centara u Srbiji i to na vrlo ozbiljan način kakvom se niko od mnogobrojnih političkih, ekonomskih i eksperata opšte prakse nije nadao nakon pada Miloševićevog režima. Razlog tome je ne samo njihova zastarela slika Kine, nego pre svega politička praksa koja je, u sprovođenju takozvanih tržišnih reformi, imala na umu kapital sa druge strane sveta. Tako je, na primer, posle odlaska US Steel-a iz poduhvata smederevske železare, od 2016. godine ovo preduzeće preuzela kineska kompanija Hestil. Dugove koje su za sobom ostavili prethodni manje vlasnici, a više korisnici, preuzela je država, a zauzvrat se novi vlasnik obavezao da neće smanjivati broj zaposlenih, te da će ulagati u tehnologiju. Tako je, još uvek nominalno socijalistička Kina, ušla u privatizacione i reformske procese u Srbiji na velika vrata.

Poslednjih godina je u kratkom vremenskom roku kineski kapital došao u situaciju da pokupi krem od privatizacije, npr. kada je kompanija Ziđin majning došla u posed 63 odsto vlasništva Rudarsko-topiničarskog basena Bor. RTB Bor je godinama doživljavan kao kamen oko vrata srpske države i privrede, iako se radi o velikom nalazištu bakra i zlata. Više od deceniju su oko njega bile zainteresovane različite kompanije čije ponude nisu bile dovoljno visoke ili ubedljive.

Povoljniji uslovi

Sa druge strane, na putu svojih neprekinutih evropskih integracija, Srbija je pre svega oko kosovskog pitanja još uvek najviše upućena na Brisel koji zapravo ima sve manje autoriteta na terenu. Očito je da je došlo do usporavanja u planovima za proširenje i to naravno ne doprinosi ni autoritetu ni ugledu ove strukture. Ipak, bez obzira na to, evropski političari ohrabruju i očekuju da se nastavi sa “usklađivanjem” kao da će do prijema zaista i doći. Odugovlačenjem, Evropska unija pre svega pravi politički problem upravo takozvanim proevropskim snagama. Sve više se, ispod površine dakako, jer je zvanična politika već dve decenije prelazak evropskog puta, traže alternative za Evropu koja je dugo želela da bude bez alternative.

Zbog oslobađanja dela političkog prostora, te neispunjenih očekivanja u ekonomskom prostoru, ostavljeno je upražnjeno mesto koje Kina sada lako i brzo popunjava. Dok je uticaj zapadnih zemalja poistovećen sa izmenama zakona i političkog okvira preko naklonjenih ili političara u službi međunarodnih finansijskih i političkih tink-tenkova, kineski uticaj raste preko prividne širokogrudosti: u preduzećima koja su preuzele kineske kompanije nije bilo otpuštanja, a reč je o velikim ekonomskim kapacitetima, kreditima koji se daju a da se onda dovode izvođači i radnici iz Kine, dakle skoro sve isto kao i druge zemlje, ali sa ipak nešto povoljnijim uslovima i, bar naizgled, ne očekujući mnogo toga zauzvrat.

Takav model kineskog poslovanja i vođenja politike već je široko poznat, iako još uvek nisu svi u stanju da tako sagledaju raspodelu svetske moći. Ali u Srbiji ima otvorenija vrata nego na drugim mestima zbog specifičnog položaja koji Srbija ima na političko-privrednoj karti Evrope i sveta, kojoj su uglavnom kumovale one zemlje koje sada gube uticaj, a čiji kapital je prestao da dolazi sa ekonomskom krizom krajem prošle decenije. Svojevremeno je Johanes Han u vršenju dužnosti evropskog Komesara za proširenje izjavio: “Ako bih bio nervozan, bio bih manje nervozan zbog Rusije, a više zbog Kine.” Međutim, pošto je rekao ako, znači da zapravo i nije brinuo, pa zato i nisu našli za shodno da promene politiku.

Traženje gazde

Srbija je danas u specifičnoj poziciji da se, uprkos neprestano aktivnim lobistima, od nje ne očekuje skoriji ulazak u NATO. Jedna je od onih zemalja koje su formalno na pragu EU, ali koja izgleda dalje nego ikada. To pak znači da je uključena u evropske privredne tokove, održavajući istovremeno ekonomske odnose sa Rusijom, ali bez naročitog povećanja ekonomske razmene. Zato Kina, na sedamdesetu godišnjicu pobede revolucije, delujući znatno tiše i diskretnije, izlazi kao potencijalno najveći dobitnik tranzicionih procesa koji su motivisani i pokretani parolom iz devedesetih: “nećemo kao Kina, Kuba i Koreja.”

U tom smislu, prisustvo šest policijskih službenika, osim toga što su i sami svojevrsna turistička atrakcija jer se i domicilno stanovništvo sa njima fotografiše, ima veće značenje u Srbiji koja je i ekonomski i politički spremna da postane stanica na raskršću novog Puta svile, iako pre dvadesetak godina to nikome nije bio zamisliv scenario. Tako treba posmatrati i potpuno odsustvo ove vesti iz političke arene. Niko, od najtvrdokornijih takozvanih suverenista do NATO lobista, nije našao za shodno da kritikuje ovaj simbolični gest kao neku vrstu narušavanja suvereniteta, ni kao udaljavanje od Evrope. Ništa.

Ukratko, za razliku od drugih zemalja, Srbija svoju saradnju sa ekonomske širi i na geopolitičku dimenziju. To ostavlja otvorenim pitanje da li će zbog toga poslovni aranžmani biti povoljniji ili skuplji, odnosno da li se politička podrška dodatno platiti ili će ona doneti benefit u trgovini. Jer, jedina politička i ekonomska ideja vladajućih elita na Balkanu jeste – prodati se dobro, a često i kladiti se na pravog igrača u delikatnoj igri velikih sila u širenju uticaja. U tom smislu, ideja da nije neophodno tražiti patrona nego graditi ravnopravne odnose u svim aspektima života ima težak put pred sobom, ali i sve razloge za svoje postojanje.