“Suprotno glasinama, nije riječ o migrantima”. Tako je lokalni portal Drava.info nastojao umiriti građane Koprivnice koji su već neko vrijeme imali prilike slušati razne priče o neobičnim tamnoputim strancima u gradu. Prema jednoj od tih priča, gradske su vlasti kupile kuću kako bi tamo smjestile migrante. No kako portal – provodeći standardnu novinarsku istragu – brzo otkriva, kuću nije kupio grad, nego ju je unajmila jedna građevinska tvrtka kako bi u nju smjestila radnike iz Turske koji grade zgradu u Koprivnici. To da je portal – u najboljoj vjeri – konstatirao kako to nisu migranti, nego radnici, bilo bi samo po sebi komično, da ne govori nešto jako tužno o načinu na koji posljednjih godina pričamo o nejednakostima u svijetu.
Turski radnici u Koprivnici, dakako, jesu migranti. A razlog zbog kojeg ih kao takve ne prepoznajemo je taj što je riječ “migrant” – umjesto ranijeg značenja “onaj koji mijenja mjesto stanovanja” – posljednjih godina dobila značenje “osoba tamne boje kože čije je prisustvo u našoj blizini kažnjivo”. To je promjena koja nam se tako reći odvila pred očima. Još 2015., kada je eskaliralo ono što se tada zvalo “izbjegličkom krizom”, među konzervativnijim političarima i komentatorima počelo se pomaljati objašnjenje kako nisu svi koji traže azil izbjeglice, već su neki i “ekonomski migranti”. To je u osnovi bio pokušaj da se suosjećanju s ljudima mahom izbjeglim s Bliskog istoka suprotstavi dobro staro huškanje sirotinje na one koji imaju tu nesreću da su još veća sirotinja.
“Teroristi” na gradilištu
Od “neki od njih su ekonomski migranti” 2015. smo u par skokova došli do situacije u kojoj su svi migranti, osim onih koji su doista ekonomski migranti, poput turskih radnika u Koprivnici. Ono što je u međuvremenu nestalo su izbjeglice. Logika je jasna: države imaju pravnu obavezu da pomažu izbjeglicama, ali ako ih političko-medijskom alkemijom preimenuju u “migrante”, onda pravo i obaveze čarobno nestaju. Tako smo sada u situaciji da redovito iz rijeka i s planina kupimo mrtva tijela, ili brojimo (policijskim “odvraćanjem”) slomljene udove “migranata” iz Sirije, Iraka ili Afganistana. Kao da su ljudi iz tih ratom razorenih zemalja došli graditi zgradu u Koprivnici, a ne zatražiti zaštitu u nekoj od zemalja koje su (često) u ratnom razaranju entuzijastično sudjelovale.
Ali nije to, dakako, nikakav podravski problem. Bloomberg je nedavno objavio sličnu priču s druge strane rijeke Drave. Mađarska je, naime, već nekoliko godina prisiljena za potrebe građevinskih radova uvoziti radnike iz Indije. Pritom su tamošnji Indijci prošli puno gore od koprivničkih Turaka: lokalno ih je stanovništvo gađalo jajima i nazivalo “teroristima”, a pojavile su se i elaboriranije teorije prema kojima Indijci truju Mađarima mlijeko s ciljem da ih sve istrijebe. No prije nego se počnemo smijati stanovnicima mađarskih sela, trebali bismo se prisjetiti da ništa manje idiotske nisu ni službene teorije koje svakoga dana s portala, televizije i džambo-plakata promovira mađarska vlada. A ona to ne čini iz slabe obrazovanosti ili osjećaja opće i konstantne egzistencijalne ugroženosti.
Obični ljudi
Dapače, mađarski su političari, baš poput mnogih drugih u Europi, promoviranje idiotskih ksenofobnih teorija pretvorili u mehanizam vladanja, koji izgleda ne ugrožava ni krajnje paradoksalna situacija u kojoj su se vlastitom krivnjom našli. Oni su, naime, prvo velik dio vlastitog stanovništva pretvorili u ekonomske migrante, a onda su ostatak uvjerili da su migranti ozbiljna prijetnja njihovim životima i imovini. Naposljetku su zbog nedostatka radne snage koju su otjerali bili prisiljeni – privući ekonomske migrante. Nakon par godina, saznajemo iz Bloombergove reportaže, situacija se u mađarskim selima u velikoj mjeri smirila, a ljudi su prihvatili Indijce kada su shvatili da su oni samo obični ljudi koji žele bolji život. Poučna priča. Tko zna što bi bilo da su nam političari dopustili da kao obične ljude doživimo i izbjeglice koje nazivamo migrantima, a ne samo migrante koje nazivamo radnicima?