Jeste li spremni prestati jesti hamburgere, voziti automobil ili putovati u strane zemlje? To je tip pitanja koji se najradije postavlja potrošačkoj javnosti kada je se tobože nastoji suočiti s posljedicama klimatskih promjena ili još važnije – cijenom njihovog usporavanja. Takva provokativna pitanja imaju nekoliko ciljeva: prvi je da sugeriraju konzumentici kako je ona naposljetku odgovorna za klimatsku katastrofu, a drugi da se zaključi kako je za ublažavanje te katastrofe potrebna prevelika žrtva “običnih ljudi” da bi taj projekt bio izvediv.
“Čovječanstvo je proizvelo klimatsku krizu, a kako ćete se vi kazniti zbog toga?” je krivo postavljeno pitanje, na koje je jedini razuman odgovor: “nikako”. Jer iza priča o “čovječanstvu” kriju se podaci koji jasno pokazuju kako je dramatično ublažavanje emisije stakleničkih plinova dosta jednostavnije od zabrane putovanja “običnim ljudima” ili pak zabrane uzgoja krava svima na svijetu te kako ne zahtijeva nužno dramatičan pad standarda za “prosječnog” konzumenta, tko god on u našem izrazito nejednakom svijetu bio. Da je tome tako sugerira npr. činjenica kako samo američke oružane snage emitiraju više ugljikovog dioksida od većine zemalja svijeta.
Nezamislivi scenariji
Sjedinjene Države na vojnu silu troše više proračunskih sredstava nego preostalih deset država najvećih vojnih potrošača zajedno. To je gigantska cijena za koju Amerikanci već dugo znaju da ju trebaju plaćati kako bi osigurali vojnu, političku i ekonomsku dominaciju svoje države. No druga i manje vidljiva cijena je onu koju plaća cijeli planet: sve te vojne baze (ukupno preko 6.000 u 130 zemalja svijeta) i flote nosača aviona u svakom kutku svijeta te naposljetku svi ti beskonačni ratovi zahtijevaju golemu potrošnju fosilnih goriva. Paradoksalno, dobar dio nedavnih ratova i vodio se upravo oko izvora fosilnih goriva.
SAD je od početka stoljeća neprestano u ratu. U tom periodu oružane snage SAD-a emitirale su 1,2 milijardi tona ugljikovog dioksida ili ekvivalentnih stakleničkih plinova. To su tri godišnje emisije cijelog Ujedinjenog Kraljevstva, ne osobito poznatog po uspješnom smanjenju emisija, ili preko tristo pedeset milijardi hamburgera. Da bi proizvelo istu količinu stakleničkih plinova govedarstvu Europske unije treba cijelo desetljeće, a stanovništvu Hrvatske bi trebalo punih 300 godina da konzumira dovoljno goveđeg mesa kako bi dostiglo štetu od američkog “rata protiv terorizma”. Osim što bi razoružanje odmah dramatično smanjilo emisije stakleničkih plinova, ušteda koja bi se globalno napravila rezanjem troškova naoružavanja (1,8 bilijuna [1012] USD) svakako bi znatno olakšala financiranje nužne tranzicije prema održivijem ekonomskom i ekološkom sustavu bez da posebno “kažnjavamo” individualne potrošače.
No iz nekog razloga svima se čini vjerojatnijim da će cjelokupno svjetsko stanovništvo prestati jesti meso, putovati ili koristiti elektroničke aparate, nego da će Sjedinjene Države prestati ratovati.