Extinction Rebellion (XR) je grassroots pokret kojem se često pripisuje etiketa “ekološkog fanatizma” i kojeg uglavnom čine mlađe generacije. Kako su se angažirali? Koja ih je literatura oblikovala? Kako vide političko djelovanje i budućnost planete? Postoji li generacijski jaz u borbi protiv klimatskih promjena? Na ta i slična pitanja Andree Milat odgovarali su ovdašnji članovi XR-a.
Velika je razlika u pristupu klimatskim promjenama i budućnosti Zemlje između generacija koje se upravo smjenjuju: onih koje ulaze u srednjovječnost i onih koje upravo stupaju na scenu. Brojne kritike tradicionalne ljevice prema mlađim generacijama i njihovoj tobožnjoj neadekvatnoj političkoj i klasnoj artikulaciji ciljeva diljem su planete prevršile granice obične i dobronamjerne kritike. Intervju s više ovdašnjih pripadnika Extinction Rebelliona (XR) različitih uzrasta ima za cilj pokušati smanjiti sveprisutni generacijski jaz s jedne strane i dati novoj generaciji aktivista priliku da samostalno artikuliraju vlastite pozicije.
Extinction Rebellion je decentralizirani, grassroots pokret za zaštitu okoliša sa sjedištem u UK-u. Nastao je 2018. godine po uzoru na Occupy Wall Street, sufražetkinje i druge slične inicijative. Uglavnom se sastoji od autonomnih lokalnih skupina koje često aktivistički surađuju. Svatko tko poduzme nešto u potrazi za “tri cilja XR-a i pridržava se njegovih deset načela, što uključuje nenasilje, može tvrditi da to čini u ime XR-a.” Njihova glavna metoda je nenasilni građanski neposluh. Extinction Rebellion ima za cilj usaditi osjećaj hitnosti za sprječavanje daljnjeg “klimatskog sloma”, kao i šesto masovno izumiranje koje je u tijeku. Generacijski jaz koji nas je nagnao na ovaj intervju ogleda se u čestim optužbama da su ovi politički klimatski i društveno svjesni ljudi prosto “ekološki fanatici”. Time su kao i svaka druga generacija prije njih dobili negativnu etiketu čiji je jedini cilj da ih zadrži na margini društva kako ne bi ometali “business as usual”.
Kako ste se odlučili javno izložiti u zagovaranju saniranja klimatskih promjena?
Sara (31): Od osobnog osjećaja za nepravdu ljudi prema prirodi te licemjernosti prema ljudskim pravima prvi koraci su me vodili do uključivanja u organizacije koje se bave okolišnim i društvenim pitanjima, a zatim i upoznavanja i povezivanja s ljudima iz Europe i cijelog svijeta. To mi je pružilo uvid u širu sliku kako kapitalistički sustav uništava cijeli planet i koliko je bitno da se moramo povezati na globalnoj razini, osvijestiti koliko je iskrivljena slika koju stvaraju razvijene zemlje kako bi nastavile iskorištavati, osiromašivati i ubijati zemlje tzv. globalnog juga. Koliko god je zastrašujuće misliti o posljedicama klimatskih promjena u koje nas gura pohlepa manjine za profitom, toliko je ova kriza snažan poticaj za sustavne promjene na globalnoj razini. I dok korporacije i ovaj bolestan sustav guraju u javni prostor propagandu krivih vrijednosti, sve je veći broj onih koji odbacuju te vrijednosti i mobiliziraju se, stvaraju viziju pravednijeg društva prakticirajući samoorganizaciju, gradeći alternative i sabotirajući ono što je dovelo do krize u kojoj se nalazimo. Iako mala zemlja, Hrvatska je isto dio tog vrtloga nepravde i XR Zagreb je nastao i raste kao dio globalnog pokreta koji se bori za klimatsku pravdu koja obuhvaća borbu za pravdu za sve ljude i opstanak života na zemlji.
Lora (32): Još su me od srednje škole mučile nepravde, ali u dvadesetima me sve više počela zanimati održivost, da bih nakon fakulteta stupila na tržište rada i na svojoj koži spoznala krajnju neodrživost kapitalizma. Tih sam godina dosta čitala o ekonomiji i politici, što mi je postupno sve više pojašnjavalo uzročno-posljedične veze stanja u svijetu i na koliko je eksploatacije prirode i ljudi taj svijet izgrađen, koliko je zaslijepljen pohlepom i moću šačice populacije nauštrb svih ostalih i budućnosti. To me toliko uzrujalo i zabrinulo da nisam više mogla samo čitati o tome, stoga sam reorganizirala svoj život kako bih se posvetila djelovanju na korist društvu i prirodi.
Zapravo me to najviše zanima, kako ste osvijestili da je problem u kapitalizmu? Koju ste literaturu čitali?
Karlo (23): Najbitniji komad literature koji sam pročitao bio je od Noama Chomskyja, “Manufacturing Consent“. To mi je razvilo okvir u kojem društvene strukture nisu samo skupina ljudi, nego nešto mnogo više nalik živim bićima gdje imaju težnju k reproduciraju, borbi za opstanak, evoluiranju itd… Kako je vrijeme prolazilo i kako su se akumulirali neuspjesi kapitalizma, postalo je vrlo jasno da liberalna ekonomija i sociologija ne mogu niti objasniti, niti popraviti te neuspjehe. Kad sam još pročitao i neke temeljne tekstove očeva liberalizma, Thomasa Hobbesa i Johna Lockea, postalo je vrlo jasno da je cijela ideologija konstruirana da opravdava i sistematski promovira sebičnost te hedonizam. U slično vrijeme malo sam proučavao antropologiju, gdje sam naletio na Davida Graebera, “Debt: The First 5,000 Years i Fragments of an Anarchist Anthropology“, što je samo upotpunilo moje sumnje koliko liberalizam zapravo iskrivljava povijest ljudske civilizacije kako bi opravdao svoje postojanje. Nedavno izdana “The Dawn of Everything” od Graebera i Davida Wengrova također jako dobro pokazuje istu stvar, ali na jedan više holistički način. Volio bih još spomenuti i klasik od Petera Kropotkina, “Mutual Aid“. To djelo zapravo dokazuje prethodnu Darwinovu hipotezu (kojeg se često pogrešno interpretira u smislu da je evoluciju postulirao kao “opstanak najjačih”) da evolucija teži prema kooperativnim socijalnim ponašanjima. Također bih svima koji su skeptični prema antikapitalističkim pozicijama preporučio da se osvrnu na poznato djelo od Adama Smitha, “The Wealth of Nations“. U njemu i sam Adam Smith priča o mnogim negativnim stranama kapitalizma poput podjele rada, monopola i kartela, raznih društvenih cijena poput: okolišne degradacije, urbanog zagušenja te problema radničke klase kao što su niske plaće, teški uvjeti rada i nedostatak prilika.
Sara: Kada razmišljamo o klimatskoj krizi i krizi vrijednosti u kojoj se nalazimo, pitamo se kako je do toga došlo. Ako pratimo negativne aspekte ljudskog djelovanja dolazimo do zajedničkog uzroka, a to je kapitalistički sustav koji sve gleda kao izvor profita, bilo da su to prirodni resursi, javna dobra, rad, pa čak i dobrobit ljudi. Kada je na njih stavljena cijena i prepuštene su tržištu, manjina u povijesno povoljnijem položaju, s više novca i moći, krenula je besramno i nezasitno otimati od planete i ljudi ono što im ne pripada. Možemo reći da je čovječanstvo desetljećima svjesno problema ovakvog društvenog poretka, znanstvena i sociološka literatura pokušava osvijestiti problem s jasnim naglaskom na kritiku kapitalizma i potrebu za sustavne promjene. Među literaturom neke od meni osobno najinspirativnijih autorica bile su Naomi Klein s klasikom “Ovo mijenja sve” i Vandana Shiva koja povezuje teme prehrambenog suvereniteta i ekofeminizma, te mnogo drugih. Za razumijevanje smjera u kojem klimatski pokret oblikuje svoju borbu smatram bitnim i znanje o pokretima koji su se rađali kroz povijest u trenucima kada su neke od nepravdi dosegle svoje granice, kao što su pokret za ljudska prava, odnosno protiv rasne segregacije, feministički pokret, pokret za indijsku nezavisnost i drugi. Odatle proizlazi ideja o nenasilnom građanskom neposluhu u pokretu za klimatsku pravdu. Ti pokreti važni su primjeri koji pokazuju koliku moć imaju ljudi kada se ujedine u zajedničkoj borbi, a klimatski pokret nastoji izgraditi takav oblik otpora na globalnoj razini, jer to je jedini način da se izborimo za sustav koji je održiv i pravedan za sve.
Lora: U dvadesetima mi je, ne sjećam se kako, u ruke dospjela knjižica “Small is Beautiful: Economics as if People Mattered” ekonomista E. F. Schumachera, prvi puta izdana 1973. Iako znanost u njoj nije bila posve precizna i vjerojatno bih iz današnje perspektive mogla još koješta u njoj kritizirati, njezine kritike globalizacije, neograničenog ekonomskog rasta na planeti ograničenih resursa i općenito materijalnog bogatstva kao mjerila sreće kod ljudi dale su mi misliti, a itekako su i dalje relevantne. To je bila nekakva podloga koja me dovela do odrasta (engl. degrowth) kao koncepta ekonomske, političke i društvene organizacije koji uzima u obzir ekološku održivost i društvenu pravednost, ali i do permakulture kao praktičnog dizajna održivih ljudskih zajednica i sustava prehrane. Ipak, iz dešperatnosti oko stanja sa svijetom izvukli su me idealizam H. D. Thoreaua i njegov poziv na građanski neposluh, Graeberova kritika društveno beskorisnih poslova u kapitalizmu, Kropotkinova uzajamna pomoć kao faktor u evoluciji i drugi anarhistički tekstovi. Bilo je tu još i drugih knjiga, videoeseja i podcasta, a u zadnje vrijeme na mene je posebno utjecala kritika mainstream klimatskog pokreta u knjizi “The Solutions Are Already Here” Petera Gelderloosa. Ipak, moj popis literature koja će mi omogućiti da sve bolje razumijem, a da onda i pametnije djelujem, dosta je dug tako da navedeno smatram tek početkom.
Koliko je teorijska literatura bila važna u vašim političko-klimatskim artikulacijama problema?
Karlo: Teorijska literatura nije toliko bitna jer nisu činjenice i teorija ta koje čine društvene promjene nego misaoni obrasci i ponašanja koji omogućuju gradnju antisustavnih struktura i zapravo naprave sistematske promjene, npr. ako ljudi ne znaju surađivati ili su previše pasivni. Dakle teorija je tu da započne pokret, da ponudi nekakav temeljni okvir na kojem možemo opravdati naše djelovanje i da nam pomogne konstruirati viziju prema kojoj želimo ići, ali znanosti i teorija ne nude kako postići tu viziju na nekom praktičnom nivou nego samo u apstraktnim koracima. Zato je vrlo bitno imati organizatore koji nisu samo učeni o činjenicama o svijetu oko sebe, nego imaju široko znanje politike, političke filozofije, sociologije, psihologije i etike. Posebno jer ne živimo u svijetu gdje su ljudi racionalna bića sa slobodnom voljom, nego kondicionirani na iracionalne pozicije koje status quo konstruira. Dakle samo vrlo pažljivim metodama i pristupom je moguće postići društvene transformacije, sama kompleksnost tog problema je upravo i razlog zašto se razni društveni pokreti muče jer samo najčešće ponavljaju status quo metode i načine razmišljanja koji naravno ne mogu biti uspješni niti efektivni po dizajnu.
Sara: Literatura nam može pomoći da učimo iz povijesti drugih pokreta, ali ono što stoji iza tih pokreta, kao i klimatskog pokreta danas, istinski je ljudski osjećaj za pravdu i vizija konstruktivnog i kolaborativnog društva koje može živjeti bez da uništava ono što mu pruža život.
Lora: Smatram da su teorija i praksa jednako važne i da izoliranje jednog od drugog ne vodi do učinkovitog i smislenog aktivizma, zato i u XR-u nastojimo uvesti balans između tog dvoje. Jedno od rješenja je kružok koji smo pokrenule ranije ove godine, kojem je cilj prolaziti kroz nama relevantne tekstove i vidjeti kako mogu informirati našu strategiju. Istovremeno, kako smo poprilično heterogena grupa, to nam pomaže u kolektivnom političkom obrazovanju i usuglašavanju te smanjuje konflikte u grupi i nepotrebne diskusije.
Što vam je u okviru vaše ekipe najteže prenijeti na van, drugim društvenim skupinama? Koju je poruku najteže prenijeti ostatku društva?
Karlo: To da nije bitno tko je na vlasti, sam sustav je problem. Pojedinci se vrlo lako zapetljaju u dnevno političkom ciklusu, no istina je da nije bitno je li na vlasti RF, Možemo, HDZ ili SDP, nije moguće napraviti sustavnu promjenu, tj. prijeći sa tržišne ekonomije bazirane na profitnom motivu na kooperativni model baziran na decentraliziranoj planskoj proizvodnji. Društvu danas je gotovo nemoguće prihvatiti da veličina ekonomije koju danas imamo nije uopće održiva, bilo to proizvodnja tehnologije ili mesa. Često se i zagovara zelena tranzicija koja je zapravo mit, a potrošnja energije još uvijek raste brže od zamjene sa obnovljivim izvorima. Dobru dekonstrukciju koncepta zelene tranzicije najlakše je napraviti na njezinim modelima, koji imaju jako reduktivnu analizu ekosustava, to se jasno vidi kada se napravi usporedba s modelom planetarnih granica koja je bazirana na znanstvenom shvaćanju Zemljinog sustava i njezinih procesa, te potencijalnih rizika njihovog prekoračenja za opće ljudsko dobro i razvoj. Na ovu temu je napravljen dobar dokumentarac, Breaking Boundaries, preporučujem pogledati svima koje zanima prava kompleksnost planetarnog ekosustava i užasne posljedice destabilizacije istih. Trenutno je zato najbitnija stvar da ljudi shvate koliko zapravo u političkom smislu nemaju nikakvu moć, bilo to na radnom mjestu, državnom institucijama ili parlamentu. Napravljena su mnoga istraživanja koja su pokazala da većina politika u modernim “demokracijama” se zapravo provodi na hir bogatih i moćnih elita. Dakle jedan od prvih koraka bi trebao biti opća demokratizacija društva, od radnih mjesta do ekonomije generalno.
Sara: Život građana postaje sve teži i sve je veća razlika između bogatih i radničke klase. I dok se građani bore za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba svaki dan, ne mogu prihvatiti važnost i odgovornost borbe na dugoročnoj skali kako njihova djeca i buduće generacije ne bi živjele u znatno gorim uvjetima koje su znanstveno i sociološki realna procjena u klimatskoj krizi koja se već osjeća. Tko nema za hranu danas ne razmišlja što će jesti njihova djeca kada usljed ubrzanih klimatskih promjena dođe do još značajnijeg poremećaja u uzgoju hrane, nestašice pitke vode i zdravog okoliša za život, a uz sve to neizbježno dolaze sukobi i migracije, što se već događa u određenim dijelovima planete, ali ljudi nisu svjesni da klimatske promjene ne poznaju granice i da jurimo u klimatsku krizu s glavama u vrećicama iz supermarketa.Svi znamo izreku “Bolje spriječiti nego liječiti”, ali za sprječavanje je nužno odrasti, odreći se rasipanja resursima i luksuza društva u kojem živimo koje prihvaćamo zdravo za gotovo, kako generacije iza nas ne bi živjele u svijetu gdje je život luksuz.
Lora: Mislim da je najteže prenijeti koliko je situacija u biosferi zapravo loša, da takav katastrofalan antropogeni utjecaj na planetu nije viđen u cijeloj povijesti čovječanstva, da je srž problema uopće organizacija društva i njegova sve dublja ekonomska stratificiranost praćena sve većom koncentracijom moći u pojedinim klasama te da bismo u kratkom roku (već ovo desetljeće) trebale poduzeti drastičan zaokret prema potpuno drugačijoj organizaciji želimo li očuvati biološke uvjete za preživljavanje ljudi i brojnih drugih vrsta. K tome, da taj zaokret neće doći “odozgo” jer onima na vrhu piramide to nije u interesu.
Problem je u tome što nama danas nitko ne vjeruje da buduće generacije neće imati hrane i vode i slično. Što možemo učiniti da se to promijeni, ako imamo na tisuće stranica znanstvenog konsenzusa da je tome tako, ali obični ljudi koji uživaju svoje živote, i dalje ne vide globalne posljedice procesa koji je odavno započeo?
Karlo: Stručno govoreći, ovakvo ponašanje je direktna posljedica individualizma, pa je i rješenje očito, treba graditi kolektivističku svijest u širem društvu. Pravi problem nastaje u toj samoj transformaciji koja je još uvijek donekle otvoreno pitanje unutar aktivističkih skupina.
Edvin (54): Dio odgovora krije se u činjenici da se Evropa nalazi u klimatski povoljnijem položaju u odnosu na neke druge kontinente, te je i zbog toga stanovnicima, npr. Hrvatske teže prihvatiti činjenice s kojima bi se morali suočiti što prije. Nažalost, ljudi najčešće reagiraju samo na ono što se događa neposredno njima ili nekome u njihovoj blizini.
Lora: Slažem se s Edvinom, no puno je tu faktora koji utječu na činjenicu da ljudi jednostavno ne mogu prihvatiti da je klimatska kriza tu i da će se samo pogoršavati, odnosno da je to konsenzus gotovo cijele znanstvene zajednice koji potkrepljuju čvrsti dokazi. To što globalni Jug već sad trpi posljedice dezertifikacije, gubitka usjeva, poplava, teških oluja, povećanja štetnika i bolesti te mora napuštati svoje domove većinu ljudi na našim prostorima previše ne brine. Ali brinut će ih kad već u ovom stoljeću voda proguta dobar dio jadranske obale, kad suptropska klima na koju prelazimo i na koju se priroda neće stići prilagoditi onemogući uzgoj hrane, kad i ovdje dođe do toga da pakiramo stvari i bježimo u klimatski sigurnije sjeverne krajeve. Puno ljudi, čak i ljudi s kojima sam sama u doticaju, misli da je ovo pretjerani pesimizam ili klimatska histerija. A zapravo samo ponavljam što sam pretprošle godine čula na webinaru domaćeg i svjetski priznatog klimatologa Branka Grisogone. Drugi izazov s kojim se suočavamo jest da dio ljudi koji čak i vjeruje u klimatske promjene ne razumije ili ne želi prihvatiti da rješenja neće doći unutar statusa quo i da vremena za mitigirajuće djelovanje ima jako malo. U prilog ne ide ni činjenica da je dobar dio samog klimatskog pokreta kooptiran od strane tzv. “zelenog” kapitalizma koji prodaje iluzije o “zelenom” mikrokonzumerizmu, električnim autima, “veganskim” burgerima uMcDonaldsu, zamjeni fosilnih energenata za “obnovljive” itd. uz nepromijenjenu političku i ekonomsku paradigmu.Po meni je ključno pogledati vremenski period koji nam znanstvene projekcije ostavljaju za konstruktivno djelovanje, zatim promotriti kontinuirani rast emisija iz godine u godinu (koji korelira s rastom BDP-a tj. rastom proizvodnje i potrošnje), usput budi rečeno praćen neokolonijalizmom i tehnokratskim politikama čak i kad je riječ o “zelenim” projektima, i naposljetku se kritički osvrnuti na neučinkovitost i neuspjeh dosadašnjih politika i metoda djelovanja za spas klime. Ova jednostavna računica ne ostavlja prostor za ikakve iluzije i gubljenje vremena. Mislim da imamo dakle trojaku zadaću: osvještavati o opsegu i hitnosti klimatske krize, osvještavati o opasnosti lažnih rješenja i zagovarati ona koja su u skladu sa znanošću o klimi (pritom računati da su izvješća IPCC-a uvijek konzervativnija od stvarnosti zbog raznih političkih pritisaka) te se fokusirati na radikalna konkretna rješenja koja nužno moramo provesti u najkraćem mogućem vremenskom roku. A mislim da će se prilika za doprijeti s tim porukama do šireg kruga ljudi pojaviti kad nam malo više počne gorjeti pod nogama ili kad nam voda malo više dođe do grla, kako uzmemo i kako priroda odreagira. U međuvremenu mislim da je važno udruživati se s osobama koje su jednako zabrinute oko klimatske krize i to ne samo unutar aktivističkih i “zelenih krugova”, nego i primjerice sa znanstvenom zajednicom, s medijima kojima je više stalo do istine nego do tiraže ili gledanosti ili pak radništvom čiji se rad odvija na otvorenom i ovisi o stabilnosti i predvidivosti klime te već sad trpi posljedice.
Sara: Iako se znanost predaje u školama, a školsko gradivo sada polako počinje i značajnije obuhvaćati klimatske promjene pa bi bilo očekivano da su te informacije poznate i prihvaćene s ozbiljnošću, percepcija znanosti u javnosti je ekvivalentna izjavama političara, javnih osoba, senzacionalističkim napisima, teorijama zavjere, raznoj propagandi... Većina ljudi ne shvaća ozbiljno ili ignorira činjenice i važna upozorenja znanosti o sve više ekstremnih vremenskih uvjeta, podizanju razine mora, nestašice pitke vode i hrane, što će rezultirati s još više sukoba i migracija, u konačnici i izumiranjem brojnih vrsta uključujući i ljudsku. U moru informacija ljudi biraju ono što im je privlačnije, lakše za prihvatiti, lažna obećanja koja ne zahtijevaju nikakav angažman. Prihvatiti istinu znači suočiti se sa zastrašujućim scenarijima koje znanost predviđa, što kod mnogih izaziva klimatsku anksioznost. To može dovesti do odbacivanja činjenica i stvarnosti problema, ali bježanje od istine samo pogoršava šansu da spriječimo najgore ishode. Ljudi su pasivizirani i istrenirani da slušaju one na poziciji moći slijepo vjerujući da će ih oni zaštiti ili donositi odluke u njihovom interesu, pa prihvaćaju njihove laži, prazna obećanja i uvjeravanje da treba nastaviti “business as usual”. Ne shvaćaju da je taj način odnošenja u interesu jedino onima koji profitiraju od industrija i hijerarhija koje doprinose uništenju klime, nejednakosti i nepravdi. A za to trebaju većinu koja će za njih raditi, donositi im profit i perpetuirati društvenu hijerarhiju. Žalosno je da je većini prihvatljivije ne propitivati i raditi što im je nametnuto, nego odbaciti autoritete, prihvatiti odgovornost za svoje djelovanje i utjecaj koji ono ima prema zajednici i okolišu, mijenjati naučene navike i iskoristiti svoje znanje i vještine za izgradnju boljeg sustava u kojem svatko može ravnopravno odlučivati, u kojem je raspodjela resursa pravedna i svatko može zadovoljiti osobne potrebe, dobrobit zajednice mjeri se kvalitetom života i dugoročnom održivošću. Klimatski pokret, uz to što nastoji ukazivati na probleme i narušavati “business as usual”, također gradi alternativne prostore i zajednice u kojima se prakticiraju samoorganiziranje i nehijerarhijski principi, koji se mogu nazvati i anarhističkim, koji prakticiraju principe sustava koji želimo izgraditi kako na lokalnim tako i globalnoj razini.
Što vam se čini, koliko je recepcija klimatskih promjena ujedno i generacijsko pitanje?
Karlo: Ne bih rekao da je generacijsko pitanje jer obuhvaća sve nas, no ipak treba uzeti u obzir da su različite generacije odrasle pod različitim uvjetima što utječe na njihovu percepciju društva i odnos prema problemima. Po mom mišljenju starije generacije su odrasle u prosperitetnijem okruženju što je ih učinilo apatičnijima i pasivnijima, ali s druge strane teški uvjeti i bespomoćnost su uzrokovale val nihilizma kod mlađih generacija. U klimatskom pokretu je općenito mnoštvo ljudi raznih generacija, pa tako i u našoj grupi. Svjesnost o problemima u kojima se nalazi ljudska civilizacija nije generacijsko pitanje već pitanje privilegiranosti, npr. ljudima koji imaju novaca je puno lakše ignorirati klimatsku krizu.
Kako vidite vlastitu budućnost? Koji su prioriteti vaše generacije? Kako vaša generacija promatra ideju imanja djece, s obzirom na to da ta djeca neće moći odrastati u istim uvjetima kao prethodne generacije?
Karlo: Čeka nas budućnost sa mnogo borbi i kriza, no ta krizna razdoblja su upravo ono što omogućava pokretima poput našem da prodru u mainstream i naprave se konkretne promjene. U pogledu toga naravno djeca ne izgledaju poželjno, pogotovo kad se uzme u obzir da u današnje vrijeme 40-satni tjedan je više kao 50-satni za dobru količinu ljudi.
Lora: Kao osoba u ranim tridesetima, budućnost svoje generacije vidim kao vrlo nepredvidivu, punu šokova i turbulencija, pogotovo u poodmakloj dobi kad bi stvari mogle postati apokaliptične. Moja generacija trenutačno je u dosta nezahvalnom položaju jer je nerijetko već u kreditima ili profesionalnim robovlasničkim odnosima, a ponekad i ograničena obiteljskim obavezama. Zato mislim da su i politički pasivniji od primjerice generacije Z. Inače primjećujem da osobe iz mojih krugova koje imaju djecu ozbiljnije pristupaju klimatskim promjenama, a čula sam već i od nekoliko osoba da ne žele dovoditi djecu u ovakav svijet. Ipak, kako je prethodno rečeno, u tim turbulencijama koje nadolaze vidim razne prilike za drastične promjene kakve su nam potrebne.
Kako vas promatranje društveno-ekonomskih uzroka klimatskih promjena politički mijenja i u kom smjeru artikulirate svoje političke stavove?
Karlo: Stalno ignoriranje problema od vladajućih i nemogućnost država-nacija da utječu na ekonomski sustav ostavlja samo jedan moguć politički smjer, antiautoritatizma i antikapitalizma.
Sara: Stanje u društvu postaje sve lošije za građane, a uz klimatsku krizu i nestašicu resursa posljedice će se drastično osjećati. Sve je jasnije da je zahtijevanje promjena kroz estetske promjene zakona iluzija. Sa snažnim osjećajem hitnosti, naše akcije i komunikacija usmjerene su u osvještavanje i mobilizaciju utemeljenu na samoorganizaciji i nehijerarhijskim odnosima, uključivosti i solidarnosti, želimo pozvati što veći broj ljudi da se uključi u pokret i bude dio promjene koja će odlučiti o budućnosti planete i budućeg društva koje će na njemu opstati.
Lora: Promatranje situacije dobrano me politički promijenilo. U međuvremenu sam izgubila povjerenje u ovaj sustav koji ustvari nema veze s demokracijom, uviđam duboku i nepopravljivu korumpiranost i samoživost država koje uz zaštitu policije i vojske štite krupni kapital, legaliziraju eksploataciju ljudi i prirode, a sve radi neograničenog rasta BDP-a kojim se bogate najbogatiji, sve više gladuju najsiromašniji, priroda se sve više degradira te je čitava egzistencija brojnih živih bića dovedena do ruba. Vjerujem da će s vremenom ti sukobi između klasa postajati sve nasilniji. Slažem se s prethodno navedenim, smatram da se politička moć mora graditi drugačijim putem nego što nam je nametnuto kao jedino moguće (elektoralizam i čekanje da netko “dobar” dođe na vlast), odnosno da je potrebno okrenuti se nehijerarhijskoj kolektivizaciji, lokalizaciji i odrastu, uzajamnoj pomoći i solidarnosti, a to je nešto što se sve više osvještava i u klimatskom/okolišnom pokretu.
Što zamjerate mojoj generaciji i što možemo učiniti da budemo saveznici u ovoj borbi, a ne dvije generacije koje se bore za bolju artikulaciju?
Karlo: Ne mogu zamjeriti vašoj generaciji jer bi to značilo da ste imali neki izbor u svemu tome, no to nije istina jer vas je sustav učinio takvima. Također ne smatram da je savezništvo moguće jer svijet koji ja gradim nije svijet kompatibilan sa vrijednostima tipične sredovječne srednje klase. U tom kontekstu prvi korak prema nekom hipotetskom savezništvu bi bilo uzajamno razumijevanje, ali ja još ima da vidim neku liberalnu osobu koja pokaže razumijevanje.
Edvin: U borbi za pravedniji svijet koja uključuje i borbu za klimatsku pravdu ne postoji generacijski jaz. To se najbolje vidi u strukturi članstva drugih aktivističkih grupa u državama srednje i sjeverne Evrope, Australije i Sjeverne Amerike. Ali i kod nas je situacija slična. Normalno je da mlađe generacije više participiraju u bilo kakvom buntu protiv sistema, pa tako i u klimatskom aktivizmu.
Sara: Ono što generacije koje su izgradile svoje blagostanje na štetu drugih i planete mogu činiti sada kada su toga svjesne jest da podrže borbu da se takav odnos prema okolišu i zajednicama diljem svijeta zaustavi je odreći se svog komfora i prestati odgajati djecu da njeguju takve vrijednosti, da jure za profitom i ne osvrću se na nepravdu koju nanose. Trebaju pokazati svojim primjerom i odgajati generacije koje su osviještene o klimatskoj pravdi, koje su uključene u društvene pokrete i zajednicu, koje se zalažu za donošenje odluka koje su na dobrobit svih, koje regeneriraju okoliš u kojem žive, koje su solidarne i rade za zajednicu a ne profit.
Jedan od principa XR-a je da ne posramljuje nikoga na osobnoj razini, već da kritizira i mijenja štetna djelovanja. Mnogi današnji klimatski aktivisti također su bili dio generacije i profesija koje su najviše doprinijela krizi u kojoj se nalazimo, ali bitno je u trenutku kada znamo što je nužno činiti da prihvatimo odgovornost i zajedno stvaramo novu generaciju, generaciju promjena.
Lora: Ne bih to zvala zamjeranjem, ali ponekad mi je teško boriti se sa slijepom vjerom u postojeći sustav koju zapravo najviše primjećujem u generaciji svojih roditelja naviše. Uz to se veže i naivan optimizam u svijetlu budućnost i da će nas ljudska inventivnost spasiti. Mislim da će se taj nedostatak kritičnosti i generacijski jaz uspjeti prebroditi tek kad se krize doista zaoštre, države i njihove službe pokažu potpuno nesposobnima i nezainteresiranima djelovati (mali primjer toga pokazao se nakon potresa u Baniji)i, a brojni se oblici rada raskrinkaju kao potpuno beskorisni društvu i isključivo u službi generiranja profita za kapitaliste kojim podmazuju političare. Tad bi se mogao razbiti taj začarani krug, tj. otvoriti prostor za velike političke i društvene promjene, a na nama je da ih okrenemo prema međugeneracijskoj solidarizaciji i uzajamnoj pomoći, umjesto prema još većoj represiji i fašizmu.