Diljem svijeta danas se održavaju srednjoškolski prosvjedi za klimu. Uzmimo ih ovdje kao još jedan dokaz globalnog demokratskog deficita – kao javno izraženi interes i potrebu glasača koji se neće pretvoriti u adekvatne predizborne kampanje i postizborne politike, koji se ni po čemu vjerojatno neće vidjeti u budućim politikama, nakon idućih izbornih ciklusa. No, ostavimo privremeno globalne demokratske podbačaje sa strane i pogledajmo aktualna politička nastojanja za “popravkom” klime.
U Europskoj uniji se napokon razgovara o podizanju poreza na ugljen, Njemačka je napokon na to pristala. Ta najveća europska ekonomija na rubu recesije, konačno prihvaća svoju ciničnu i kontradiktornu poziciju predvodnika tzv. zelene tranzicije i ujedno jednog od najvećih europskih zagađivača, odnosno pristat će, čini se, na podizanje poreza. Poljska pak planira ulaganje još jednog veta na istu tu odluku. Već smo pisali o tome da bi gašenje industrije ugljena istovremeno s gubitkom tranzitnih poreza na naftu i plin, ovu zemlju ekonomski bacilo na koljena. To da se Poljska protivi podizanju poreza na ugljen savršeno je logično. No, ipak, umjesto da politički ucijeni EU zahtijevajući zaštitne socijalne mjere, zatim planski i ravnomjerni ekonomski razvoj europske zajednice, isticanjem činjenice da ovakve suštinski, jednostrane odluke, doprinose polarizaciji unije i dugoročno promatrano vode njezinom raspadu, Poljska se odlučila za put najmanjeg otpora. Umjesto da iskoristi poziciju koju realno ima, onu najveće periferne ekonomije u Uniji, ova zemlja prosto nastavlja sa strategijom “business as usual”.
Zemlje nemotivirane za spašavanje planete
Isto su reagirale otočne EU zemlje – posebno Malta i Cipar. Francuzi su, s druge strane zahtijevali uvođenje poreza na zračni prijevoz. A ista tema, odnosno karbonski otisak kojeg izaziva putovanje parlamentaraca iz Bruxellesa u Strasbourg, izazvala je svađu radikalne europske parlamentarne ljevice, gdje su se još jednom, francuski kulturni nacionalni interesi pokazali preprekom internacionalizmu. Dakako, budući da se radi o ljevici, francuski argument počivao je na povijesnoj važnosti takvih odluka.
Za još jedan globalni klimatski samit sprema se i generalni sekretar Ujedinjenih naroda António Guterres koji će 23. septembra u New Yorku ugostiti čelnike brojnih država, iako ne svih čije je prisustvo očekivao. Dapače, čini se da se globalni razgovori o zaustavljanju klimatskih promjena na razini UN-a počinju pomalo raspadati. Guterres je podigao ljestvicu, te je odbio dati trominutnu riječ predstavnicima zemalja čiji klimatski planovi nisu dovoljno ambiciozni. Portal koji prati klimatske promjene, Climate Change News ističe da je glavni tajnik UN-a odbio više od 50 zemalja, no najveći igrači ionako nisu ni pokazali neki pretjerani interes. Primjerice samitu neće prisustvovati ni američki predsjednik Donald Trump, ni brazilski Jair Bolsonaro, ni Australski premijer Scott Morrison, a njihove zemlje uopće nisu ni predale nikakve nove i ambicioznije klimatske planove. Dok su na riječima tradicionalno svi snažni, sadržaji klimatskih politika pojedinih zemalja više su nego razočaravajući, stoga će pravo na izlaganje dobiti svega 36 – 60-ak zemalja, dok pravo prisustva imaju sve članice.
Globalna politika zaustavljanja klimatskih promjena pretvorila se u međusobno natjerivanje oko toga tko će platiti posljedice. Od Ujedinjenih naroda svi očekuju da “odriješi kesu”, no podsjetimo da njihov zeleni fond stoji pun sredstava koje je nemoguće potrošiti zbog veta Saudijske Arabije. Prije samita u New Yorku, Indija i Kina traže da im se dodijele sredstva za sanaciju posljedica klimatskih promjena. Dok će predstavnici ovih zemalja sudjelovati, očekivanja od njihovih doprinosa i predlaganja “radikalnih planova” kako to nazivaju u UN-u, sve su niža. Drugim riječima, iako se nalazimo pred vratima 2020. godine, prvi ciklusi promjena koji su do sada trebali biti realizirani – nisu ni blizu ispunjenja. Umjesto toga, politički rokovi su prolongirani za još deset i još trideset godina, iako znanstvenici iskoristivši sve stupnjeve alarmiranja, unisono upozoravaju da je gotovo. S ovakvom politikom, ostaje nam samo da kao svjedoci vremena bilježimo kroniku propadanja suvremene civilizacije. A prosvjedi, kao ni izbori ne mijenjaju ništa. Moralne pohvale srednjoškolcima vode političkoj pacifikaciji odraslih. Postoji samo toliko toga što se može riješiti na miran način. Dok se elita priprema za posljedice, obespravljene i ugrožene nitko ne zastupa. Ostaje im samo iracionalna nada u “neće valjda…”.