Korupcija, turizam, nasilje, Srbi, taksisti: niz je fenomena zbog kojih je navodno u hrvatskom medijskom prostoru ovog ljeta izostala “sezona kiselih krastavaca”. Ili sezona traje cijelu godinu?
Bez velikog međunarodnog nogometnog natjecanja i bez niza većih požara, domaća medijska ljetna sezona sadržajno je bila neobično, smisleno plodna. Na trenutke se gotovo mogao steći i dojam publike u nešto tradicionalnijem smislu riječi — čak, recimo, i iz hiperlokalne potrošačke perspektive dva-tri kvadratna kilometra trešnjevačkog betona, zahvaljujući seriji čitateljskih sudara s identičnom hijerarhijom prioriteta na naslovnicama tiskanih izdanja i rasporedom pravokutnih jedinica na zaslonima većeg ili manjeg tipa. Dojam da je fizička lokacija kao jedan od uvjeta participacije u životu zajednice ili onog što je od nje ostalo ostavljena debelo po strani.
Otprilike, javna sfera kakva je nekad bila, doduše u nategnutoj virtualnoj verziji. Posrijedi, naravno, baš i nije iznimka, barem ne nešto što se strukturno ne bi moglo registrirati i u nekim drugim, kraćim vremenskim presjecima medijske kalendarske godine. Međutim, ono što jest bilo specifično je osjećaj maksimalno sužene uredničke perspektive i dužeg trajanja. Društvena stvarnost urednički posao vrijedno je obavljala sama, više-manje sve je doista bilo važno, pravo potrošačkog izbora suspendirano je u praksi stjecajem okolnosti i svi smo, ako smo nešto željeli čitati, čitali isto.
Povijesna pozadina
Koncept je, inače, devetnaestostoljetnog porijekla. Tijekom ljetnih mjeseci Capitol Hill je prazan, europske vlade koriste pravo na godišnji odmor, a novinske stupce rezervirane za izvještavanje o dnevnoj politici valjalo je ispuniti drugim vrstama sadržaja koje su, prema dobrim starim građanskim kriterijima, vrednovane kao trivijalne i brzo potrošive. Terminološki, u Velikoj Britaniji razdoblje praznog medijskog ljetnog hoda pokriva sintagma “silly season”, u SAD-u formulacija je profesionalnija, “slow news season”, dok je u krajevima čije su industrijske povijesti nešto siromašnije djelatna agrikulturna metafora o “sezoni kiselih krastavaca”. U vremenima prije naricanja baumanovskog tipa o tekućem novinarstvu, obujam novinarskog posla, drugim riječima, tijekom ljetnih mjeseci bilo je moguće jednostavno i točno prepoznati kao manji. I dok god se novinarska praksa u klasičnom modernom smislu shvaćala kao društveno ljepilo razvijenih demokratskih zajednica, sa zadaćom upućenog izvještavanja o radu i nadgledanju rada institucionalnih, demokratskih i industrijskih pogona, zatvorenih tijekom srpnja i kolovoza, novinarstvo zvjezdanog ili meteorološkog usmjerenja nalazilo se pri ruci kao objektivno privremeno rješenje.
Oslanjanje na takav model u inventuri još uvijek tekuće domaće ljetne proizvodnje vijesti pokazuje se nakon dužeg vremena kao ne osobito adekvatno. Stvari su zapravo još bolje — kada je u pitanju “žutilo”, bilanca je porazna, ponuda je bila prilično siromašna, toliko oskudna da je jedva uspjela zadovoljiti i najskromnije čitateljske apetite. Doista, što prema intrinzičnim žanrovskim kriterijima vrijedno spomena, osim dobrodošlog podsjetnika Ecije Ivušić da se o teoriji suvremene romantične ljubavi s vremena na vrijeme još jednom isplati razmisliti iz klasne perspektive, ostaje nakon svejedno intenzivne dvomjesečne produkcije? Ništa.
Ali zato je sezona žestoko otvorena na institucionalnom planu. Osmog srpnja Lovro Kušćević podnio je ostavku na dužnost ministra uprave i političkog tajnika HDZ-a. Desetak dana kasnije odrađena je rekonstrukcija vlade — Marija Pejčinović Burić, Goran Marić, Tomislav Tolušić, Gabrijela Žalac i Nada Murganić zamijenjeni su novom ministarskom petorkom, dok je Marko Pavić zahvaljujući horizontalnoj rotaciji ostao na terenu.
Dinamiku izvještavanja iz sfere visoke politike udarali su drugim dijelom i nadolazeći predsjednički izbori, u čemu se na trenutke mogla prepoznati i doza svježine. S obzirom na osobne profesionalne povijesti, nije čudno da je najviše prostora posvećeno mudrostima iz predizbornih radionica aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i bivšeg premijera Zorana Milanovića. Kao treći najjači kandidat, Miroslav Škoro u srednjestrujaške medije ulazio je uglavnom zaobilaznim putem, s još većom dozom nesuvislosti, preko statusa objavljivanih na službenoj Facebook stranici. Jedan od analitički najzanimljivijih trenutaka Škorine predsjedničke kampanje tako je zapravo bilo glazbeno obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja — večer prije, Marko Perković Thompson u Splitu, Škoro u Trilju, u kombinaciji jedan od rijetkih izravnih uvida u političku ekonomiju domaćeg popa. Na kraju se u cijeloj priči pojavio i Dejan Kovač, “ekonomist s Princetona”, gostoljubivo pripušten na stranice perjanica medijske proizvodnje liberalne slike svijeta, gdje je svoju predsjedničku kandidaturu predstavio formulacijom koja zvuči poput nekakvog marksističkog vica. Naime, krajnje je vrijeme da se konačno razračunamo s korupcijom o kojoj se do sada razmišljalo samo apstraktno (što je točno), dok se jedino moguće rješenje sastoji se u kombinaciji — transparentnosti digitalizacije.
Morbidne brojalice i moralne panike
Naravno, druga najveća i zanimljivija medijska ljetna tema bio je turizam, kao glavna domaća industrijska grana. Osim statističkog komparativnog prepucavanja o broju noćenja, interpretativne borbe oko definicije uspješne i neuspješne turističke sezone i povremenog elitističkog dociranja o spektakularnoj nekompetenciji lokalne turističke radne snage, najzastupljeniji tip izvještavanja bila je neka vrsta nesvjesne medijske etnografije o učincima turističke industrije na razini svakodnevnog života. Jednostavno, materijala je bilo previše. Uzorak je, nažalost, bio prevelik da se stvari ne bi zabilježile, a trend uočio i nazvao pravim imenom — porastom nasilja i uličnog kriminala.
Navodimo samo dva primjera. Trend je, kao glavno obilježje tekuće turističke sezone, ležerno uočen na gastronomskom portalu Kult plave kamenice, inače bogatom pronalazištu savršene ljetne portalske lektire za čitanje u ironijskom ključu. Baš ništa, međutim, nije moglo nadmašiti tekst objavljen sredinom kolovoza na glavnoj poziciji portala 24sata i opremljen antologijskim naslovom “Ljeto piči, šake lete: Gotovo da nema dana bez divljih obračuna”. Koncipiran kao svojevrsni “best of” izljeva nasilja na domaćoj strani jadranske obale tijekom ovog ljeta, u tekstu je napravljen i dodatni korak prema terenu sociologije aktualnih uličnih sukoba. Kao ovlašteni, stručni tumač fenomena angažiran je — psihijatar.
“Mi danas živimo u društvu gdje nema odgovornosti, puno je ljubomore i srdžbe, a ljudi su frustrirani. Ljudi naravno dođu odraditi sezonu i kad se puno stranaca sjati u malu sredinu, pitanje je kako će ih oni primiti. Ta agresija je reakcija na neko njihovo ugrožavanje opstanka ili hijerarhije. Osjećaju se kao da im stranci otimaju nešto njihovo. Tu je pravo pitanje zbog čega oni misle da polažu pravo na to”, glasi briljantna porazna dijagnoza Splićanina Borana Uglešića, koji s obzirom na adresu stanovanja fenomen valjda dovoljno dobro poznaje iz prve ruke.
Ali i to je nešto. Jer, dijagnostike je općenito nedostajalo. Možda zbog uloge koju su srednjostrujaški mediji odigrali u istom, dugom procesu? Prakticirana je zapravo povodom dvije najveće tragedije ovoga ljeta — šesterostrukog ubojstva na zagrebačkoj Kajzerici i smrti trovanjem ugljičnim monoksidom talijanskog turista na Hvaru. Činjenice da je u prvom slučaju izvještavanje u “stvarnom vremenu” poprimilo oblik morbidne, neprecizne brojalice, a u drugom oblik kratke moralne panike oko toga tko na koji način priprema dagnje, moguće je ovom prilikom ostaviti u drugom planu. Medijska interpretacija prvog bila je metafizička, drugog tehnička, dok se slučajeve uličnog kriminala sitnije vrste medijski sramežljivo tumačilo kroz neku vrstu autokolonijalne optike.
Ostavština projekta
Je li onda, recimo, moguće figuru taksista prepoznati kao tipski subjekt hrvatskog ljeta 2019. godine? Drugim riječima, ono što je ostalo sistemski prešućeno jest ekonomski aspekt trenutnog stanja na terenu ili, još preciznije, sustavna depolitizacija procesa liberalizacije jednog ogromnog segmenta društvenog i ekonomskog života. Plan u startu nije mogao biti jednostavniji — sve što je bilo potrebno na tranzicijskom putu do harmoničnog zajedničkog života moglo se svesti na univerzalizaciju liberalne recepture ideološki uspješno očišćene od staromodne političke drače. Medijsko asistiranje u istom procesu, naravno, također je bilo sistemski uvjetovano, bilo logikom oglašavanja, bilo taktičkim i situacijskim političkim pozcioniranjem. O tome da je posao obavljen uspješno najbolje svjedoči povratak politike tek u najsvježijem medijskom tematskom bloku uličnog nasilja, onom o seriji fizičkih napada na pripadnike srpske nacionalne manjine. Kada se događaji na terenu mogu zahvatiti etno-političkim kategorijama većih poteškoća u tom smislu nema.
Za potrebe opisa tako trenutno nije potrebno niti ponavljati abecedu kritičke medijske pismenosti o izvještavanju kao jednom od oblika proizvodnje pristanka, situacija je komično razvidna – ako je svojevremeno liberalizacija medijskog polja “sezonu kiselih krastavaca” rastegnula i na ostala godišnja doba, mjestimična praktična primjena iste, medijski godinama zagovarane recepture sada u ljetnim mjesecima medijski prostor povratno puni “ozbiljnim” sadržajem. To što se taj sadržaj uglavnom pohranjuje unutar granica rubrika crne kronike prava je ostavština tog medijskog projekta. Uostalom, proces i dalje ne pokazuje znakove posustajanja, barem ne u obliku tekuće kolumnističke prakse. Pitanje o njezinim konkretnim učincima, međutim, ostaje otvoreno, jer nije posve jasno ima li, recimo, masa koja hrvatske ratne veterane unajmljuje kao zaštitare u vrelom ambijentu žestoke konkurencije na tržištu usluga autotaksi prijevoza, dovoljno sluha i vremena čitati o tome kakve bi blagotvorne posljedice na njihove živote i živote onih kojima su okruženi imalo ukidanje bruto plaće ili minimalca.