Onečišćenje Crnog mora ravno je onom Jadranskoga, ako pritom nije i gore. Utjecaj poljoprivredne industrije zemalja s crnomorskim riječnim slivom jedan je od najvećih, no faktor su još i morski promet, ali i oronula uloga države.
Crno more se od početka 1990-ih prezentira kao “najoštećenije more na svijetu” koje se nalazi pod velikim rizikom od ekološke krize. Neki od faktora koji doprinose ekološkim problemima u Crnom moru su klimatske promjene, prekomjeran izlov riba, zagađenje industrijskim poljoprivrednim gnojivima, plastikom i drugim kemikalijama, zatim propadanje biološke raznolikosti i sve lošije stanje obale. Problem pogoršava činjenica da je Crno more polu-zatvoreno, sa Sredozemljem povezano tek Bosporskim tjesnacem. Njegov poseban zemljopisni položaj pogoršava učinke onečišćenja koja utječu na sve crnomorske ekosustave. Prilikom razmatranja Crnog mora kao prozora u budućnost svjetskih oceana važno je uzeti u obzir njegov položaj zatvorenog mora.
Crno more graniči sa šest zemalja (Turska, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina, Rusija i Gruzija), ali se njegov vodni sliv prostire se na 23 zemlje. Dotok vode donose velike rijeke, među kojima su najutjecajnije Dunav i Dnjepar.
Prema nedavnim istraživanjima najvidljiviji zagađivač je plastika koja čini 85% smeća na dnu Crnog mora. Uglavnom su to plastični predmeti za jednokratnu upotrebu (boce, vrećice, ambalaža i dr.). Plastika je opasna za morski život, ali je privukla nešto širu pozornost javnosti primarno zbog vidljivosti turistima i građanima. Na primjer, u ožujku je Europski parlament napokon uveo zabranu plastičnih predmeta za jednokratnu uporabu koja će se aktivirati 2021. godine. Moglo bi se argumentirati da ova odluka siže prekasno, no ipak se radi o pokušaju (djelomičnog) rješavanja nekog važnog pitanja. Međutim, ozbiljnih odluka o zabrani puno razornijih zagađivača, poput štetnih kemijskih gnojiva, zasad još uvijek nema.
Mrtva zona
Najnužnije pitanje zaštite Crnog mora je problem sve veće površine “mrtve zone”, odnosno područja s izrazito niskom zasićenošću kisikom. Mrtve zone ne mogu održavati život, pogotovo ne onaj koji je od važnog društvenog značaja, poput ribljeg fonda. Gotovo 90% vode Crnog mora toliko je siromašno kisikom da je nastanjiv samo sloj uz površinu. To je moguće zbog prirodne tendencije nemiješanja dubokih visoko zasoljenih voda s gornjim slojevima bogatima kisikom, pa time i životom. Međutim, prirodnu ravnotežu narušavaju različiti antropogeni faktori, poput industrijske proizvodnje i poljoprivrede, pa se situacija ubrzano pogoršava. Istraživanja pokazuju da se u periodu od 1955. do 2015. godine granica života, odnosno nastanjiv pojas u Crnom moru smanjio za gotovo 40%. Drugim riječima, površina koja je dovoljno zasićena kisikom da može održavati život pala je sa 140 na 90 metara dubine.
Zbog intenzivne gradnje brana i sustava navodnjavanja proteklih desetljeća smanjen je dotok slatke vode u Crno more. To dodatno smanjuje dotok slatke vode i kisika. Ključni problem je eutrofikacija, odnosno postupak putem kojeg poljoprivredna gnojiva destruktivno utječu na morske ekosustave skraćujući njihov prirodan proces sa nekoliko tisuća na svega nekoliko godina.
Kako funkcionira eutrofikacija? Industrijska poljoprivredna gnojiva (hranjive tvari kao što su dušik i fosfor) i stajsko gnojivo putujući rijekama i lošim sanitarnim čvorovima završavaju u moru gdje potiču prekomjerni rast fitoplanktona koji se hrani tim tvarima. U periodu 1950-ih i 1980-ih godina prošlog stoljeća, biomasa fitoplanktona povećala se 30 puta što uzrokuje proces “cvjetanja algi”. Ono blokira sunčevu svjetlost na samoj površini te mikroalge i druga flora koja živi u dubljim vodama umire zbog manjka svjetlosti. Kad alge i drugi oblici života umru, potonu na morsko dno. Bakterija koja pokreće njihovu razgradnju zahtijeva veliku količinu kisika što dodatno smanjuje zasićenost mora tim elementom. Kada se potroši kisik, bakterije koje sudjeluju u raspadu biomase počinju trošiti sulfate te nastaje vodikov sulfid, što je visoko otrovni kiseli plin. Crno more je zbog toga jedna od najvećih svjetskih rezervi sumporovodika, a njegov daljnji rast značajno doprinosi širenju mrtve zone.
Ovdje je važno razumjeti da eutrofikacija ne uništava sam život. Jednostavno zamjenjuje društveno korisne oblike života (kao jestive ribe) ogromnim količinama mikroalgi, pretvarajući more u neku vrstu ogromne močvare. Dakle, ovo nije apstraktni ekološki problem, već prvenstveno socijalno i ekonomsko pitanje. Paradoksalno, glavni uzrok širenja mrtve zone industrijska poljoprivreda, koja se koristi za povećanje proizvodnje hrane. Istovremeno, ekonomski gubitak povezan s eutrofikacijom (od ribarstva i turizma) u Crnom moru iznosi stotine milijuna eura godišnje.
Carstvo meduza
Činjenica da je uništavanje Crnog mora i njegovog ekosustava toliko čvrsto povezano s industrijskom poljoprivredom znači da je za rješavanje ovog problema potrebno u cijelosti ponovno promisliti cjelokupnu europsku poljoprivrednu politiku. Na primjer, Zajednička poljoprivredna politika Europske unije nastavlja pretežno subvencionirati poljoprivrednu ekonomiju baziranu na intenzivnim i industrijskim procesima, koja uvelike ovisi o upotrebi gnojiva. Ovaj sustav ne šteti samo crnomorskom ekosustavu i oduzima sredstva za život lokalnim ribarima, već i potiče prekomjernu koncentraciju zemljišta i omogućuje otuđivanje društveno i okolišno malih poljoprivrednih imanja. Utjecaj industrijske poljoprivrede na Crno more pokazuje da međunarodno uređenje njegovog ekosustava ne može biti riješeno tek sporazumima između zemalja koje izravno graniče s morem, već mora obuhvaćati sva njegova slivna područja.
Ipak, industrijska poljoprivreda nije jedina akutna prijetnja Crnom moru. Ozbiljna prijetnja proizlazi iz prodora invazivnih vrsta koje dolaze s intenziviranjem međunarodnog pomorskog teretnog prometa. Poznati primjer su rebraši (češljaste meduze) koji su dolazili brodovima s američke atlantske obale 1980-ih. Nemajući prirodne neprijatelje, meduze intenzivno konzumiraju hranu i jaja crnomorske ribe. Do devedesetih godina ove meduze već su činile gotovo 90% morske biomase ili više od volumena svih komercijalno ulovljenih riba u svijetu u godinu dana. Ova invazivna vrsta dramatično je utjecala na cijeli ekosustav. Od kad s rebraši stigli u Crno more – zahvaljujući balastnim vodama komercijalnih transportnih brodova – izazvali su za crnomorsku ribolovnu industriju velike ekonomske gubitke od milijardu američkih dolara. To je, zajedno s onečišćenjem podvodnom bukom koju stvaraju komercijalni brodovi, dovelo i do vrlo negativnih učinaka na druge vrste, poput dupina iz Crnog mora (Tursiops truncatus ponticus), čija je populacija značajno smanjena.
Mjere štednje i neoliberalizacija zaštite okoliša, u kombinaciji s praktičnom privatizacijom putem shema “javno-privatnog partnerstva”, nimalo ne poboljšava ovu tešku situaciju. Dokazan primjer je izlijevanje nafte 2018. godine u blizini Sozopola u Bugarskoj kada je američki teretni brod SS Mopang počeo puštati naftu. Radi se o brodu koji je potonuo 1921. godine udarivši u njemačku morsku minu iz Prvog svjetskog rata. Njegov rezervoar sadržavao je 650 tona mazuta, ali procjene su bile da se u rezervoaru nalazi oko 100 tona.
“Što nam preostaje?”
Javna uprava za marine nije imala resurse za rješavanje ovog problema. Tvrtka koju su prvotno angažirali za zaustavljanje curenja koristila je neadekvatne materijale stoga se javna vlast na kraju morala osloniti na ronioce dobrovoljce i njihovu spremnost da reagiraju u izvanrednim situacijama. Kako je tada izjavio direktor uprave Marine, angažirali su ronioce volontere, jer: “nemamo ništa. Samo 8 malih čamaca, ali članova posade samo za dva. Mi nemamo novca i ne možemo hitno unajmiti i privatne tvrtke. Što nam preostaje?”. Na kraju je vlada intervenirala i uplatila milijune tvrtkama kako bi napokon sanirali štetu i uklonili preostalo ulje iz olupine.
U slučajevima poput bugarskog, izrazito podfinancirana javna uprava postaje problem jer gubi kontrolu nad resorima koje bi trebala čuvati i nadgledati. Primjerice 2013. godine, kada je komercijalni brod u bugarskim vodama Crnog mora izbacio tone palminog ulja, jedina reakcija lokalnog gradonačelnika bila je poslati pismo privatnim koncesionarima plaža i pitati ih mogu li očistiti plaže. Političari pritom imaju izrazito anti-ekološki stav. Tijekom 2016. turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan izjavio je kako je Greenpeace “oduvijek tražio probleme u našem Crnom moru”, navodno blokirajući tehnološki razvoj protivljenjem neodrživim projektima hidroelektrana. Sadašnji bugarski ministar zaštite okoliša, kojeg podržava krajnja desnica, poricatelj je klimatskih promjena i često napada pokrete za zaštitu prirode zbog sprečavanja ekonomskog rasta.
Ukratko, najvažniji razlozi koji uništavanja Crnog mora povezani su s društveno nepravednim ekonomskim sustavom (recimo gubitak sredstava za život ribara) koji favorizira kratkoročni ekonomski dobitak nekolicine na štetu okoliša.
S engleskog prevela Andrea Milat