Iako formalne statistike broja poljoprivrednika u zemlji nisu odraz realnog stanja, seljaci su u unutrašnjosti ove zemlje odustali od čekanja države da osigura sistemske promjene. Umjesto toga, svjesni sve većih klimatskih poremećaja, sami su počeli saditi dalmatinske sorte, citruse ali i drveće
Neće biti šljiva ni za kap rakije, naslov je teksta koji je prije nekoliko dana izašao u banjalučkim Nezavisnim novinama, a koji je ubrzo preplavio sve društvene mreže i portale u zemlji, gdje su u stotinama komentara Bosanci i Hercegovci izrazili svoju duboku zabrinutost za moguću nestašicu univerzalnog narodnog lijeka za dušu i tijelo. I dok su se mnogi nasmijali ovakvom naslovu, pozadina priče ne ostavlja prostora za radovanje. Rakije će biti, i van svake je sumnje da su zalihe dovoljne za godinu ili čak godine, no ponove li se bosanskohercegovačkim voćarima godine poput ove u kojoj bilježe velike gubitke i gotovo prepolovljen ili nikakav prinos, ovakav naslov mogao bi postati gorka stvarnost.
Iskustva ove, ali i prethodnih godina, pokazala su svu ranjivost bosanskohercegovačke poljoprivrede. Osim što se iz godine u godinu suočavaju sa sve većom liberalizacijom tržišta, prekomjernim uvozom, nikakvim ili veoma malim podsticajima, nedovoljnim ulaganjima, zastarjelom mehanizacijom te nedostatkom radne snage, bh. poljo-privrednici trpe i sve veće posljedice klimatskih promjena. Trend brzih izmjena ekstremnih vremenskih prilika postao je uobičajan – intenzivni sušni i kišni periodi smjenjuju se kao na pokretnoj traci, što je više nego jasan pokazatelj povećane klimatske varijabilnosti koja pogađa cijelu zemlju. Prema podacima Hidrometeorološkog zavoda FBiH, od 2000. do 2018. godine svaka godina bila je ekstremna prema nekom klimatskom parametru. I dok je protekla jesen donjela rekordno male količine oborina i neouobičajno visoke temperature, proljeće 2019. obilježeno je obilnim padavinama, niskim temperaturima i kasnim mrazevima. Izrazito kišan maj u mnogim je dijelovima zemlje prijetio ponavljanjem scenarija iz 2014. godine, a učestale oluje praćene jakim vjetrom i tučom obilježile su početak ljeta.
Posljedice ovakvih vremenskih uvjeta negativno su se odrazile na količinu i kvalitetu brojnih poljoprivrednih kultura – pored šljive, izuzetno slab prinos bilježe i proizvođači trešanja, jabuka i krušaka, te pšenice i kukuruza. Lošu godinu zabilježit će i povrtlari, posebice u Republici Srpskoj, gdje su prema izvještajima Udruženja poljoprivrednika ovog entiteta, u jednakoj mjeri stradali i usjevi na otvorenom, kao i u oni u plastenicima. Da je stanje alarmantno upozoravaju i pčelari koji i ove godine ističu ozbiljan pad prinosa meda, te se suočavaju sa sve manjim brojem pčelinijih kolonija. No, osim poljoprivrednika koji trpe štetu i gubitak prihoda te građana/ki koji negoduju zbog sve većih cijena voća i povrća na tražnicama, ozbiljnost trenutka u kojem se nalazi bh. poljoprivreda kada je utjecaj klimatskih promjena u pitanju, čini se da ne dotiče nikog, barem ne u onoj mjeri koja bi na ovako alarmantne podatke trebala reagirati. A to u BiH baš i nije neka vijest.
Realno ruralna zemlja
BiH provela je skoro 10 godina bez razvojne strategije za poljoprivredu na državnom nivou. Izrada okvirnog dokumenta državne strategije ruralnog razvoja započela je još 2009. godine, a pred Vijećem ministara i državnim Parlamentom dokument se našao tek 2018. godine, kada je i usvojen. Dok su se entiteti prepirali u čijoj su nadležnosti razvojna pitanja, a europejci po već ustaljenoj praksi pritiskali nadležne, istovremeno su bh. poljo-privrednici bili u nemogućnosti da ostvare sredstva iz IPA fondova. I sve to, usput rečeno, u desetljeću u kojem se čak 5 godina bilježi kao ekstremno vruće i sušne, a država se u nekoliko navrata suočila sa rekordnim poplavama koje su pogodila čak trećinu zemlje. Ovaj krovni strateški dokument po pitanju ruralnog razvoja u BiH, nastao je kao proizvod suradnje Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva sa resornim ministarstvom Republike Srpske, Odjelom za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu Vlade Brčko i uz podršku USAID-a. Održivo upravljanje prirodnim resursima i prilagođavanje klimatskim promjenama jedan je od šest osnovnih strateških ciljeva razvoja poljoprivrede i ruralnih područja u BiH za period 2018. – 2021. godine, te podrazumijeva niz mjera za ostvarivanje istog – između ostalog i jačanje svijesti o klimatskim promjenama, njenim posljedicama i metodama za ublažavanje ili zaštitu sektora od takvih promjena, promociju korištenja obnovljivih izvora energije i korištenja otpada iz poljoprivrede, revitalizaciju i očuvanje pašnjačkih površina, unaprjeđenje biodiverziteta i očuvanje autohtonih genetskih resursa, zaštitu i unaprjeđenje plodnosti tla te uspostavljanje i jačanje mehanizama održivog upravljanja zemljištem. U SWOT analizi ovog dokumenta klimatske promjene prepoznate su kao jedan od glavnih rizika po razvoj poljoprivrede čiji će utjecaj biti znatno ili u potpunosti negativan, a osim na kvalitetu poljoprivrednog zemljišta i prinosa negativno će se odraziti i na dohodak poljoprivrednih gazdinstava ali i općenito kvalitet života i socijalno-eksonomski status ruralnih domaćinstava.
Ovakva predviđanja nisu iznenađujuća s obzirom da klima predstavlja determinantu poljoprivredne produktivnosti zemlje, a od ukupne površine BiH čak 46% je poljoprivredno zemljište. Iako podaci Agencije za statistiku BiH s početka ove godine navode da je u sektoru poljoprivrede službeno zaposleno nešto manje od 20.000 stanovnika ili 2,3 % od ukupnog broja zaposlenih, procjene na terenu govore da između 40 i 60% stanovništva dijelom ili u potpunosti živi i radi na zemlji, a da pri tome nisu statistički obrađeni. Unatoč ogromnim demografskim promjenama stanovništva u proteklih 25 godina, Bosna i Hercegovina i dalje je jedna od najruralnijih zemalja Europe i zauzima visoko četvto mjesto, odmah iza Crne Gore, Finske i Irske. Sudbina i opstanak ruralnih područja BiH i njegovog stanovništva direktno je povezan sa stanjem u poljoprivredi, stočarstvu i šumarstvu kao osnovnim privrednim granama, te spremnosti države da makar jednu strategiju barem djelomično sprovede u djelo.
Suočavanje s klimatskim promjenama i njihovim posljedicama na poljoprivredni razvoj BiH jedan je od ključnih procesa kako pred nadležnima tako i pred samim poljoprivrednicima, jer godine nepovratno prolaze, a vremena za prilagodbu sve je manje. U prilog tome govori i podatak da Bosna i Hercegovina zauzima 86. mjesto GAIN indeksa (Indeks globalne adaptacije na klimatske promjene i globalne izazove), čime je najniže rangirana država u Europi. BiH je na 41. mjestu kada je u pitanju ranjivost na klimatske promjene, ali prema spremnosti na adaptaciju zauzima tek 114. mjesto na listi od ukupno 190 zemalja.
Pšenica i kukruz su prošlost, citrusi i paulovnija budućnost
Čak šest godina prošlo je od usvajanja još jedne strategije i to one o prilagođavanju na klimatske promjene i niskoemisionog razvoja za Bosnu i Hercegovinu. Na tačno pola puta do ciljne 2025. godine u kojoj prema viziji razvoja države iz ovog dokumenta BiH treba da postane održiva i napredna “zelena ekonomija”, stanje u oba pomenuta sektora teže je nego ikad. Dok čekaju državu da strategiju iz teorije primijeni u praksi, bosansko-hercegovački poljoprivrednici, po uobičajnoj praksi, snalaze se sami. I dok jedni uz pomoć kredita i rijetkih poticaja koje dobiju na godišnjoj bazi od entitetskih ili kantonalnih ministarstava pokušavaju uložiti sredstva u izgradnju sistema za navodnjavanje kao prvu mjeru odbrane od sve češćih suša ili postavljanje protugradnih mreža za zaštitu usjeva i voćnjaka, nerijetki su i oni koji se odlučuju za eksperimentiranje i sadnju netipičnih poljoprivrednih kultura, posebice na području sjeveroistočne i centralne Bosne gdje umjereno kontinentalna klima postaje sve blaža, a klimatski uvjeti sve povoljniji za sadnju sorti koje su se nekoć smatrale jedinstvenim za mediteransku Hercegovinu ili Dalmaciju. Izbor kultura otpornih na sušu ili pak onih koji mogu opstati bez skupocjenog ulaganja u sisteme navodnjavanja sve su češći, pa danas nije neuobičajno kao što je nekoć bilo vidjeti plantaže citrusa, lavande, smokava ili druge “južne” kulture u Podromanijskom ili prijedorskom kraju, i takvih je prizora iz godine u godinu sve više. Iako su ovo i dalje rijetki pilot pokušaji pojedinaca da pronađu način da spase svoja zemljišta i kućne budžete te se izbore sa sve većim izazovima koje klimatske promjene stavljaju pred njih, od izuzetne su važnosti za bh. poljoprivredu, jer će upravo o sposobnosti na ovakve prilagodbe ovisiti njen cjelokupni opstanak.
Promjena klimatskih uvjeta neminovno diktira i promjene u poljo-privrednoj proizvodnji – analize pokazuju da se mnoge kulture koje se danas uzgajaju na bosanskohercegovačkim oranicama više neće isplatiti, npr. pšenica i kukuruz, čiji su prinosi i otkupna cijena iz godine u godinu sve manji, ali i sve neisplatljiviji s obzirom na uvozne količine. Iako prelazak na uzgoj novih kultura također zahtjeva znatna ulaganja, do takvog će scenarija neminovno doći ukoliko se adekvatno želi odgovoriti na buduće izazove i barem djelomično omogućiti održivost ovog sektora, ali i stočarstva i prehrambene industrije s kojima je usko povezan. Tako danas u plodnom semberskom kraju umjesto tradicionalnih polja kukuruza niću nove plantaže šipka, nektarina, marelica, oraha, češnjaka, kamilice, nevena i različitog začinskog bilja. Poljoprivrednici iz Bosne sve češće se odlučuju i na sadnju trešnje, posebice patuljaste i krupne hrskave trešnje čije sadnice najbavljaju u Hercegovini, a koje su se pokazale izuzetno otpornim na niske temperature. U južnoj bh. regiji poljoprivrednici se nakon nekoliko godina “smiljomanije” također okreću novim kulturama – nakon Srbije i sjevernog djela BiH, plantaže kineskog “feniks” drveta paulovnije kojeg karakterizira visoka izdržljivost i mogućnost prilagodbe gotovo svim klimatskim uvjetima, mogu se naći i u okolici Mostara – ali i obnovi starih kultura tipičnih za ovaj kraj kao što su vinova loza, smokve i masline.
U kojoj će mjeri snalažljivost i prilagodljivost bh. poljoprivrednika da se okušaju u uzgoju novih poljoprivrednih kultura ili njihovoj diverzifikaciji doprinjeti cjelokupnoj prilagodbi sektora na klimatske izazove budućnosti, teško je prognozirati. Krajnji ishod svakako će ovisiti o broju samih poljoprivrednika spremnih na ovakve rizike, ali i broju onih koji će ih uspješno financirati. Za većinu bh. poljoprivrednika i najmanja dodatna ulaganja u proizvodnju najčešće znače i dodatna kreditna zaduženja za koje nemaju mogućnosti. U takvim okolnostima teško je očekivati značajnije korake bez sistemske pomoći države koja pak godinama donosi zakone koji u potpunosti destimuliraju poljoprivrednu proizvodnju i strategije koje se nikada ne sprovedu. Pa se tako sada, kao i svih godina prije, čini kako je bosanskohercegovačkim poljoprivrednicima zapravo država i njen odnos prema ovom sektoru, puno ozbiljniji i akutniji problem, nego što su to sveprisutnije klimatske promjene.