Rasprava o tome kako će klimatske promjene u Hrvatskoj utjecati na promjenu prehrambene baze praktički ne postoje, što se jasno vidi iz nacionalnih strategija prilagodbi. No, usprkos političkoj nespremnosti one se već događaju. Igor Lasić razgovarao je o tome s agronomom dr. Darkom Znaorom.
Hrvatski agrar je uglavnom devastiran, i tu činjenicu ne treba posebno dokazivati. Moglo bi se doduše nabrajati što je sve od njega ostalo, no jednostavna usporedba toga sa svime onim što je u posljednja tri desetljeća propalo, ionako je već postala opće mjesto žalosne inventure toga strateškog privrednog sektora. Sve državne izvršne vlasti zapravo su u tome razdoblju samo krotko verificirale svoj politički poraz u srazu s olako prihvaćenim tržišnim prinudama. Naime, onima kakve u isto vrijeme nipošto nisu bile toliko na snazi u ekonomski jačim europskim zemljama.
Ako se nisu znale nositi s dosadašnjim iskušenjima, međutim, postavlja se pitanje kako li će tek biti u susretu s nekima novim i bitno drukčijim. Naravno, posrijedi je bauk klimatskih promjena koje se već zahuktavaju, a s više nego izvjesnom lošom perspektivom u nastupajućim decenijama. To je dakle nešto bitno zahtjevnije od redovnih razvojnih izazova s kakvima Hrvatska ne izlazi na kraj. To je imperativ temeljitog restrukturiranja same agrarno-političke i uzgojno-praktične paradigme minule epohe.
Za indikator može poslužiti i jedno naše iskustvo iz pripreme ovog članka. Od desetak botaničkih, agronomskih i šumarskih eksperata kojima smo se obratili s molbom da prokomentiraju neke konkretne momente vezane uz ovu temu, uspjeli smo dozvati upomoć tek jednog. Osim što je još jedan iskazao volju i upućenost da se priključi, ali je u ovom času spriječen drugim obavezama, pa ćemo ga svakako s istom svrhom potražiti u narednim mjesecima. No već je i presjek situacije kroz takav uzorak pokazao da (i) u ovom razmatranju imamo posla s nedovoljnom kapacitiranošću te istraživačkim i analitičkim potencijalom domaće znanosti.
Kampanjstvo državnog pristupa
Iz takve slike generalnog stanja izdvaja se tek jedan usamljeni javnopolitički projekt. U proceduru je upućen nacrt prijedloga Strategije prilagodbe klimatskim promjenama u RH za razdoblje do 2040. godine, s pogledom na 2070. godinu. Predlagatelj spisa je Ministarstvo zaštite okoliša i energetike. Popis nesnalaženja i nevoljkosti koje ta ustanova ispoljava već i prije negoli dođemo do poljoprivrede, pak, notoran je i kroničan, a kreće se u rasponu od zbrinjavanja otpada do tranzicije na ekoenergetiku.
Najbolnije od tih točaka, kao i onih koje se odnose izravno na poljoprivredu, uočljive su na intervencijama koje su istaknuli sudionici e-savjetovanja o dotičnoj strategiji MZOE-a sa širom javnošću. U diskusiju su se upustili poznati nevladini i vladini subjekti: ekološki aktivisti, uzgajivači stoke, permakulturisti, javne meteorološke institucije, službe za prostorno uređenje, itd. Njihove primjedbe ukazuju nažalost primarno na dramatičnu neorganiziranost i kampanjstvo državnog pristupa. I to bez obzira na pokušaj saniranja nagomilanih propusta uključivanjem u proces zavidnog niza stručnjaka iz različitih područja.
Svedemo li fokus na samu poljoprivredu, enigmi je već mnogo i previše. Teško ih je čak i klasificirati u odnosu na opisanu nesistematičnost krovnih vlasti, pa ćemo za potrebe ovog kratkog pregleda navesti isključivo neke od pojedinačnih primjera. Uz pretpostavku, naravno, da je na općem planu dovoljno znano što nas očekuje u nadolazećim vremenskim prognozama kada načelno govorimo o spomenutom intervalu trajanja između 20 i 50 godina.
Oblici ugroženosti: dijelovi Hrvatske bit će potopljeni
Kako će izgledati budući plodored na njivama? Kako će na agrar utjecati češće suše, ali i poplave, kao i tuče, oluje, termičke oscilacije? Što ćemo uopće još moći uobičajeno uzgajati, a što pod specijalnim uvjetima, i koliko će to poskupjeti proizvodnju? Koje ćemo nove biljne vrste i kultivare dobiti zauzvrat? Hoćemo li imati sredstava za neophodnu infrastrukturu s kojom smo i sad deficitarni – protugradnu obranu, melioracijske mreže, hladnjače za skladištenje, staklenike i plastenike, složeniju mehanizaciju i slično? Što nas čeka u pogledu entomološkom, bakteriološkom, pedološkom? Ima li mjesta za povoljnija osiguranja, veće javne subvencije, nove oblike (samo)organiziranja poljoprivrednika?
Pitanja bismo tako mogli nizati unedogled, no zasad ćemo stati na ovih nekoliko. I za odgovore prepustiti prostor dr. Darku Znaoru, agronomu i neovisnom analitičaru poljoprivredne politike i prakse koji nam je je poslao svoja razmišljanja o temama koje smo mu podastrli. Uvodno, zamolili smo ga da ukratko predstavi novonastajući klimatski kontekst, onoliko koliko je to moguće. Nažalost, radi se o uvidima koji već godinama ne spadaju u razmjerno umirujuću zonu teško predvidljivog i neizvjesnog.
“Postojeći klimatski modeli i studije”, kaže Znaor, “predviđaju značajnu promjenu klime u nadolazećim desetljećima. Procjene za Hrvatsku ukazuju na porast temperature zraka i smanjenje oborina; jače i učestalije pojave suše i toplinskih valova, mrazova, kratkotrajnih jakih oborina, te olujnih i orkanskih vjetrova. Najveće posljedice se očekuju u sektoru poljoprivrede i šumarstva, s povećanom učestalošću šumskih požara. Zatim u turizmu i energetici, npr. hidrocentrale će proizvoditi znatno manje struje. Promjene se očekuju i u vodnom sektoru, pa i zdravstvu (s obzirom na epidemije), ali i u prometu – jer od poplava će stradati i infrastruktura. Posebno ranjiva su obalna područja. Neki izračuni ukazuju da bi kroz nekoliko desetljeća, zbog porasta mora, pod vodom mogao biti cjelokupan dubrovački Stradun, Starigrad na Hvaru, znatan dio neretvanske doline, zadarskog područja, itd. Prema izvještaju Europske agencije za okoliš (EEA), Hrvatska spada u skupinu od tri zemlje (zajedno s Češkom i Mađarskom), s najvećim udjelom šteta od ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja u odnosu na bruto nacionalni proizvod.”
Suše će promijeniti poljoprivredne kulture
Ovome posljednjem nije zgoreg dodati da je ujedno RH plasirana na posljednje mjesto između zemalja-članica EEA-a po količini osiguranja u poljoprivrednoj proizvodnji. Naš sugovornik nadalje komentira moguće promjene u samom asortimanu uzgojnih vrsta u ovom podneblju: “Za uzgoj nekih od ključnih poljoprivrednih kultura (kukuruz, šećerna repa, suncokret, soja), u Hrvatskoj prosječno nedostaje oko 100, a u sušnim godinama i do 600 litara vode po četvornom metru. To je, ovisno o intenzitetu i trajanju suše, dovelo do smanjenja uroda pojedinih kultura od 20 do 80 posto. Većina posljedica klimatskih promjena, naročito učestalije suše i toplija atmosfera – na poljoprivredu utječe negativno. No, klimatske promjene mogu imati i pozitivne učinke na poljoprivrednu proizvodnju. Oni se ogledaju i u tome što promjena klime omogućuje uzgoj poljoprivrednih kultura tj. sorti koje je ranije bilo moguće uzgajati samo u toplijim područjima.”
“Klimatske promjene u Hrvatskoj”, nastavlja Darko Znaor, “utječu ponajviše na fenološke faze jabuka, vinove loze, masline i kukuruza. Više sorti jabuka, bez obzira na klimatsku zonu, već pokazuju raniji početak listanja i cvjetanja za dva do šest dana kroz svakih 10 godina, što se pripisuje toplijim zimama i proljećima. Ujesen se kod jabuka zamjećuje velika raznolikost u pogledu razdoblja žućenja i opadanja lišća. Jesenske novije sorte jabuke, npr. jonatan i zlatni delišes, osjetljivije su na klimatske promjene negoli starinske sorte kao što su bobovec, kanada i kolačarka, te je opaženo skraćivanje vegetacijskog razdoblja u unutrašnjosti RH i produljenje u gorskim zonama.”
“Skraćivanje trajanja vegetacije zabilježeno je i kod vinove loze. U unutrašnjosti Hrvatske (graševina) i Istri (malvazija), proljetne fenofaze vinove loze počinju ranije za dva do tri dana na svakih 10 godina. Puna zrelost i berba grožđa u kontinentalnoj Hrvatskoj i Istri pokazuju signifikantno raniji početak. U Dalmaciji je razdoblje od početka do punog zrenja grožđa u prosjeku skraćeno za oko tjedan dana, a u unutrašnjosti za oko dva. U ekstremno toplim godinama početkom 21. stoljeća, rane i kasne sorte vinove loze su dozorile gotovo istovremeno, a grožđe je sadržavalo izuzetno visok postotak šećera, uslijed čega je i sadržaj alkohola u vinu bio vrlo visok”, dodaje on.
“I vegetacija maslina je promijenjena. Opaža se da na sjevernom Jadranu masline cvjetaju ranije za dva dana po 10 godina, a u Dalmaciji tri. U Dalmaciji dolazi ne samo do ranijeg cvjetanja, već i do ranijeg zrenja plodova masline za dva dana. Ove, kao i ostale navedene promjene ranijih pomaka vegetacije za svega nekoliko dana u 10 godina možda ne zvuče dramatično. No, pomak od tri dana u 10 godina će biti pomak od mjesec dana kroz 100 godina. Ranije započinjanje i skraćenje vegetacijskog razdoblja, za maslinu, ali i većinu ostalih kultura, obično znači i manji prinos”, rekao nam je ovaj sugovornik, obrazlažući da prerano kretanje vegetacije u proljeće biljku više izlaže mogućnostima mraza. S druge strane, kraća vegetacija smanjuje razdoblje fotosinteze, uslijed čega dolazi do smanjenja prinosa.
Uskoro: sudanska trava, sirka, sezam …
U godinama koje nadolaze, saznali smo od njega, sve teže će se u Hrvatskoj uzgajati kukuruz, šećerna repa, suncokret i soja: “Njihov prinos i isplativost uzgoja će se smanjivati. Morat ćemo ih zamijeniti novim sortama koje bolje podnose sušu, mraz i vjetrove – ili, što je još izglednije – nekim posve novim kulturama poput sudanske trave, sirka, sezama, podzemne djeteline i sl. A vina pridobivena iz dalmatinskih sorti grožđa, proizvodit ćemo i u Slavoniji.”
Znaor nam je iznio i određene podatke o dosadašnjim zabilježenim efektima klimatskih promjena u Hrvatskoj. Sam ih je potom obradio, nalazeći u tim reakcijama države sukus ukupnog problema u pristupu ovoj strateškog zadaći hrvatske agrarne politike. “U razdoblju od 2011. do 2018. godine”, prenio nam je, “županije su prijavile štetu od elementarnih nepogoda u iznosu od 2,6 milijardi eura. Čak 65 posto ovog iznosa otpada na poljoprivredu. Državno povjerenstvo za procjenu štete od elementarnih nepogoda priznalo je 90 posto prijavljene štete u poljoprivredi. No, država je poljoprivrednicima za odštetu isplatila svega oko tri posto tog iznosa. U tom vremenskom razdoblju ekstremne vremenske (ne)prilike (suša, tuča, mraz, poplave, olujni i orkanski vjetrovi, i sl.), doslovno su, dakle, ‘pojele’ 58 posto sredstava koje smo poljoprivrednicima isplatili za izravna plaćanja (slika niže).”
“A riječ je o uistinu ogromnom novcu: 2,7 milijarde eura – dovoljno za izgradnju jednog i pol pelješkog mosta”, dodaje ovaj agronom. “Usprkos tome, ne postoje kvalitetne i sustavne mjere prilagodbe na klimatske promjene u poljoprivredi. Program ruralnog razvoja RH, koji u razdoblju od 2014. do 2020. raspolaže s 2,2 milijarde Eura, primjerice, nema niti jednu mjeru kojom potiče poljoprivrednike na izgradnju humusa – najjeftiniju i najučinkovitiju mjeru u borbi protiv suše i poplave, s obzirom na to da jedan kilogram humusa skladišti tri do sedam litara vode. S izuzetkom onih koji se doslovno mogu nabrojati na prste jedne ruke, svi poljoprivredni stručnjaci, političari i administracija, spas u borbi protiv suše vide u izgradnji sustava za navodnjavanje. Ali, na Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u Republici Hrvatskoj (NAPNAV) u razdoblju od 2004. do 2016. utrošeno je nevjerojatnih 1,1 milijarde kn – dovoljno za 60 posto Pelješkog mosta. A njime je navodnjavanje omogućeno na svega 13 tisuća hektara. Utrošeno je, dakle, još nevjerojatnijih 85 tisuća eura po hektaru, i to bez ikakve analize isplativosti ulaganja i dinamike povratka sredstava. No, poljoprivrednici navodnjavaju svega desetinu ove površine, negdje i znatno manje. Primjerice, u Gatu, u Osječko-baranjskoj županiji: od 500 hektara, navodnjava ih se manje od 10. Od poljoprivrednika i jedinica lokalne samouprave očekivalo se da će za navodnjavanje povući sredstva iz Programa ruralnog razvoja RH. Ali do toga, zbog cijelog niza okolnosti, nije došlo. Od 60 milijuna eura ugovorenih projekata za navodnjavanje u okviru investicijske Mjere 4, zasad je isplaćeno svega pet posto ugovorenog iznosa.”