društvo
BiH
reportaža

Sasvim običan dan u Hadžićima

Foto: AFP / Elvis Barukčić / Ilustracija

Gradski park u Hadžićima je u svako doba dana prepun ljudi. Dok se djeca igraju, stariji po klupama u hladu vode neke ozbiljne razgovore i prate igru sa strane. I sve bi izgledalo kao običan dan u bilo kojem gradskom parku na svijetu da okolo nije puno mladih ljudi, uglavnom muškaraca, sa prepunim torbama na leđima, koji umorno posmatraju život koji se odvija ispred njih.

Čini se kao da nijedan nema snage ni da ustane sa klupe. Čini se da više nemaju ni snage za osmijeh ili razgovor. Većina danima spava na ulicama, u parkovima, napuštenim zgradama… Ljeto je i kupaju se i peru haljine u rijekama uz put. Nerijetko nose vidljive ožiljke. “Ovo mi je od hrvatske policije, ovo od bosanske u Bihaću, a ovo od ove u Sarajevu”, priča
mladić iz Maroka od nekih dvadesetak godina dok mi pokazuje bezbrojne ožiljke po tijelu. “Ovo ovdje je iz šume, ovo od obezbjeđenja u kampu. A ovo, to sam se potukao. Sestro, težak je ovo život.”

Omar je već drugu godinu u Bosni. Ili se barem njemu tako čini. Kaže da je prestao brojati koliko je puta pokušao ući u EU. “Policija u Hrvatskoj mi uzme telefon i pare, ako imam, svaki put kada pokušam”, kaže. Nazad, tvrdi, ne može i nema gdje.

Drug pored njega grupi momaka krišom pokazuje nošene tene u torbi i traži za njih 20 KM. Njima je to previše i odlaze. Ne pitam odakle mu tene, ali ih pitam imaju li para da jedu. “Nemamo, sestro. Ali, snalazimo se. Šta možemo. Moramo jesti.”

Dok sjedimo i pričamo na klupi, pored nas sjeda stariji gospodin, Hasan. Kaže da je iz Hadžića. Pozdravlja momke sa “Selam” i kratkim klimanjem glave. Oni stave ruku na srce i uzvrate selam.

Hasan počinje razgovor sa mnom. “I ja bih nekada tako da popričam s njima. Ali, ne znam im jezik. A da ti pravo kažem, ja bih i kafu s njima baš popio. Djeca. Ja ih se vala ne bojim. Čujem ja šta kažu na televiziji, ali ih vidim ovdje. Djeca sjede u parku i pričaju. Meni niko ništa nije uradio nikada. Fino se poselame i svako svoje”, priča slabašnim glasnom čovjeka u kasnim 80-ima.


Foto: Nidžara Ahmetašević

“The Game”

Hadžići su predgrađe Sarajeva u kojem živi oko 20.000 stanovnika. Gradić se nalazi u podnožju planine Igman, i mogao bi biti lijep i ugodan da ga ne kvare ružne nove zgradurine koje se nikako ne uklapaju. Prije rata u mjestu Ušivak kraj Hadžića bila je kasarna JNA u kojoj je bio i podzemni bunker gdje je čuvano oružje. Tokom rata ovaj dio je bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske, da bi 1996. godine kasarna predata Armiji BiH koja ju je koristila sve do 2000. kada je proglašena “neperspektivnom vojnom imovinom”, te je predata na korištenje Vladi FBiH, koja ju je 2005. godine ustupila Crvenom križu Kantona Sarajevo.

Godinama niko nije znao šta sa ovim ogromnim prostorom, sve do juna 2018. kada je donešena odluka da se nekadašnja kasarna pretvori u izbjeglički kamp. Crveni križ Kantona je, bez naknade, predao ključeve na korištenje Ministarstvu sigurnosti koje danas, zajedno sa Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM), vodi kamp.

Prvobitno je u ovom kampu trebalo biti oko 400 ljudi, no kapacitet je prekoračen već prve večeri. Dovezeni su ružni bijeli kontejneri i veliki šatori i sada u kampu nekada ima i 900 ljudi. Novi pristižu svaki dan.

Kao i svaki na brzinu pripremljen izbjeglički kamp i ovaj je ružan i siv, mada je okružen zelenilom. Dozvolu za ulazak u kamp novinarima ili nevladinim organizacijama koje su zainteresovane, daje IOM. Registraciju izbjeglica i migranata vrši Služba za strance koja djeluje pri Ministarstvu sigurnosti. U samom kampu je i nekoliko organizacija koje su partneri IOM ili UNHCR-u te privatna agencija za osiguranje koju plaća IOM.

Ali je iz Afganistana i živi u jednom od kontejnera sa mnogobrojnom porodicom. Imaju samo četiri kreveta te su tu smjestili žene i djecu. Ostali spavaju na podu. Kontejner je mali, ima jedan prozor i nesnošljivo je toplo unutra. Alijeva porodica je tu tek drugu sedmicu. Nedavno su došli iz Grčke, preko Makedonije, Kosova i Srbije. U te dvije sedmice koliko su u BiH već su jednom pokušali ići u “game“, kako izbjeglice i migranti nazivaju svaki pokušaj neregularnog prelaska granice. U EU namjeravaju tražiti azil.

Ali priča kako su išli u Bihać baš na dan kada su tamošnje vlasti odlučile da uskrate sva prava ljudima u pokretu koji borave na teritoriji tog Kantona. Tokom dva dana u Bihaću su se krili od lokalne policije u strahu da ih ne prebiju i ne odvedu na Vučjak, nekadašnju deponiju koja je odlukom gradskih vlasti pretvorena u jedan od najgorih kampova na Balkanskoj ruti, ako ne i u Europi trenutno.


Foto: Nidžara Ahmetašević

Go back to Bosnia

Nakon dva dana skrivanja su krenuli ka Hrvatskoj.

“Bilo je strašno”, priča Ali. “Policija nas je našla, okružila u šumi, a onda su počeli da nas tuku. Odveli su nas na jednoj mjesto u šumi gdje je gorila velika vatra i natjerali nas da sve što imamo bacimo u tu vatru. I telefone, hranu, lične stvari… sve. Mi smo molili da nam ostave hranu, ali oni su rekli – ne. Djeca su plakala. Jednoj djevojčici u grupi su ispale naočale. Policajac je prišao i stao nogom na njih. Onda su počeli da nas pretresaju. Vrlo detaljno. I muške i žene, čak i djecu. Doticali su ih svuda. Na kraju je došao kombi u koji su nas sve uveli, zatvorili vrata i upalili klimu tako da smo se tresli od zime. Kada smo izašli bili smo na granici i samo su nam rekli – Go back to Bosnia. Mi smo rekli da bi mi tražili azil u Hrvatskoj. Oni su nam rekli da to nije zemlja za nas i da idemo nazad. I, mi smo se vratili. Nismo mogli ostati u Bihaću jer je tamo jako loše, pa smo opet u Hadžićima.”

Ali govori skoro perfektan Engleski i želi da priča o onom što prolazi na putu koji za njega i porodicu traje već više od četiri godine. U Bosnu su došli nakon sedam mjeseci provedenih na jednom od grčkih otoka, Samosu, u kampu koji je prenapučen i gdje ljudi žive u krajnje nehumanim uslovima. Mislili su da je sve bolje od Samosa. Ali, ono što ih je dočekalo u Bosni je, kaže, gore.

Nakon što se odmore, namjeravaju pokušati ponovo. “Nemamo izbora. U Afganistan se ne možemo vratiti”, kaže Ali dok sjedimo u kafiću u Hadžićima. Kaže mi i da je u kampu loše. Priča da je vidio kako obezbjeđenje tuče ljude, kako nema dovoljno tuševa ni WC-a, kako žene ne smiju same da se kreću kroz kamp, kako ima ljudi koji kradu i tuku se… Priča kako su svi umorni i samo traže način da nastave put prije nego EU zazida svoje granice. A plaše se da će se to uskoro desiti.

U Hadžićima mu je dobro. “Ljudi su dobri prema nama”, kaže.

Kao i u brojnim drugim mjestima u BiH, ljudi iz Hadžića su samoinicijativno pomagali i još uvijek to rade. Ali, nemali je broj onih koji posustaju. Amira je jedna od njih. Razgovaramo u prodavnici u kojoj radi. Kaže da su u početku Hadžićani izlazili na ulice i dočekivali ljude, išli do kampa i nosili hranu i odjeću, ali da se ta atmosfera dobrodošlice polako mijenja.

“Ne možemo mi građani ovo sami nositi na svojim leđima. Puno je ovo ljudi. Nemamo mi dovoljno ni sebi. Ne znam. Ne znam. Sve ovo je jako loše. Nije dobro ni nama ni njima”, kaže Amira zabrinuto.

A onda nastavlja razgovor ponavljajući uglavnom fraze koje se mogu naći u bh. medijima. “Kradu, napadaju žene, otimaju, bolesni su….” Na pitanje da li je sama bila napadnuta ili neko od ljudi koje zna, kaže da nije, ali “čula sam da pričaju”.

Na jednoj od klupa u parku tri mladića, gotovo dječaka. Sjede pored klackalica i tobogana. I pogledi su im umorni. Jedan ima 17, drugi 20 i treći 22 godine. Sva trojica su iz Maroka i na put krenula prije dvije godine. Umorno me pozovu da sjednem kraj njih. Dok se upoznajemo, prilazi nam stariji čovjek sa djetetom i uz veliki osmijeh, rukuje se sa njima trojicom. Dok odlazi čujem kako na našem jeziku govori dječaku da se i on trebao rukovati.

Trojica mojih domaćina na klupi ne znaju ko je čovjek, ali im godi što im je prišao, nasmijao je i rukovao se sa njima. Oni već 15 dana žive na ulicama Sarajeva i Hadžića jer, kako su im rekli, nema mjesta u kampu. Nekada se noću ušunjaju kroz ogradu da spavaju na krevetu i da se istuširaju. Do jutra, moraju napustiti kamp.

Još nijednom nisu išli u “game”, ali se spremaju. “Ja želim ići u Italiju”, kaže mi jedan od njih na prilično dobrom engleskom. “Moram stići do Italije i naći posao. U mojoj zemlji nema posla, nema života i opasno je. Moj brat je u Italiji već sedam godina i samo želim doći do njega. Nisam ja lopov. Samo hoću da idem tamo gdje ću moći živjeti i gdje mi je brat”, govori i vidim mu suze u očima. Svjestan, okreće glavu.

Pitam ih da li se plaše kako će proći kroz Bihać, a onda Hrvatsku. Nijedan ne odgovara. “Nemamo drugog izbora”, tiho kaže mladić koji je rekao da ima 17 godina.


Foto: Nidžara Ahmetašević

“Go camp”

A onda oni pitaju mene pitanja na koja nemam odgovora.

“Zašto nam ovo rade u Bosni? Prošli smo toliko zemalja i nigdje nije bilo ovako strašno. Nemamo hrane, odjeće, nemamo se gdje okupati… Tuku nas svi, pljačkaju… Zašto?”

Pričaju mi kako ih je u centru Sarajevu, na mjestu gdje su spavali, napala grupa mladića. “Uzeli su nam telefone, pare i na kraju je jedan pucao iznad naših glava. Došla je policija. Nisu uradili ništa. Samo su nama rekli – ‘go camp’. Mi smo se krili do jutra u gradu, i onda došli u Hadžiće.”

Danima pokušavaju da se registruju i uđu u kamp gdje će imati tri obroka dnevno i gdje im neko možda da čistu odjeću. No, ni oni ni brojni drugi ne uspijevaju. Red za registraciju na ulazu u kamp je svaku dan sve duži. Porodice imaju prednost, ali od nedavno nije rijetko vidjeti i djecu i žene kako spavaju na ulicama i livadama oko Ušivka i po gradu. Isto je i u Sarajevu.

Registracija ide sporo i vrlo je problematična. Nekada djelatnici Službe, kažu oni koji su pokušali, jednostavno odbiju da nekoga registruju. Nekada maloljetnike registruju kao punoljetna lica. Pristup azilu nikome nije do kraja jasan. Nije jasno ni kako ni ko ima pravo na zdravstvenu zaštitu. Nije jasno mnogo toga.

Vlasti na području Kantona Sarajevo, kojem pripadaju i Hadžići, kao da ne primjećuju sve te ljude koji tumaraju po gradu. Pomoć nikada nisu organizovali. Nije se čak uključio ni kantonalni Crveni križ. Pojedine džamije dozvoljavaju ljudima da provode vrijeme u dvorištima, nekada i da prespavaju.

U Sarajevu ima nekoliko javnih kuhinja, ali nijedna organizovano ne dijeli hranu za izbjeglice i migrante kojih je sve više na ulicama i koji, već godinu i po, zavise samo od građana i građanki koji im pomažu. Ipak, vlasti Kantona su nedavno najavile da će “očistiti” ulice i parkove i da niko ne smije tu da se zadržava. Nisu rekli gdje treba da idu. Tako u vrele julske dane, kada putem medija pozivaju građane i građanke da se zaštite od toplote, izbjeglice i migrante policija nekada tjera ako ih nađe u parku kako sjede u hladu.

Premijer Kantona je nedavno javno rekao da će se Kanton uskoro uključiti i da će se u traženju rješenja ugledati na kolege iz Unsko-sanskog kantona. Vlasti tog kantona su u proteklih godinu i po uspjele prekršiti gotovo svaki zakon koji reguliše prava tražitelja azila te potpuno dehumanizirati migrante i izbjeglice. Prekršen je i Ustav uspostavom kontrolne tačke kod Ključa gdje policija istjeruje ljude iz autobusa koji idu ka Krajini i ostavlja ih pored puta. Isti tretman za sve – djecu, bolesne, žene, maloljetnike koji putuju sami… Pomoć pruža lokalni Crveni križ i volonteri koji kažu da je na hiljade ljudi završilo na taj način na kontrolnoj tački. IOM i UNHCR, ili njihovi partneri, dolaze i pomažu ili odvode ka Krajini porodice. Za ostale nikoga nije briga.

U Hadžićima policija, uglavnom, ne pravi probleme. Policajac sa kojim pričam u parku kaže da nikoga ne tjeraju sa javnih površina, ali da su čuli najavu u medijima i da čekaju naredbu.


Foto: Nidžara Ahmetašević

Nijemi svjedoci

U parku kod tobogana baka Naila čuva unuku. Dok se Una igra na toboganu, Naila sama sjedi na klupi. Kaže da su njih dvije tu svaki dan i da nikada nisu imale problema. Naila dodaje i da je policija uglavnom fina prema momcima, ali da je primijetila da su ih počeli tjerati ako sjede na travi.

“Vidjela sam jučer kada su došli i otjerali ih, neke i odveli negdje. Nisam vidjela da su nešto uradili momci. Samo su mirno sjedili”, kaže Naila. Una je u međuvremenu došla, sjela joj na krilo i pažljivo sluša šta pričamo. U jednom trenutku pita može li nešto reći. “Meni se oni ne sviđaju”, kaže. Baka i ja pitamo zašto. “Ima jedan što mi je isplazio jezik.” Baka se smije. “E, to znači da je on kao i ti, samo dijete. Ne mali kao ti, ali dijete.”

A onda se Naila okreće prema meni i počinje pričati.

“Meni ih je žao, jako. Gledam i mislim kako nedostaju svojim majkama. Sjedim ovdje i razmišljam šta njih čeka, kako će doći do tog nekog mjesta gdje su krenuli, da li će stići osnovati svoju porodicu, gdje će ih sudbina odvesti. Možda ja tako gledam jer sam i sama bila izbjeglica i teško mi pada”, prisjeća se 90-ih kada je morala bježati iz Hadžića.

Kaže da je tokom rata bila raseljeno lice unutar BiH.

“Mi smo nekako bili ponizni kao izbjeglice. Nije nam padalo na pamet da tražimo svoja prava, mada smo ostali u svojoj zemlji, nego smo pognute glave hodali okolo i ništa nismo imali. Nisam smjela ni riječ nikome progovoriti. Samo sam čekala da sve prođe. I mi smo ovako sjedili u parku i čekali. Ali, oni su drugačiji. Vrlo su ponosni. I neka su. Ipak, mi ne možemo da im pomognemo. Jedva za sebe imamo. Možemo ovako sjediti i gledati kako se djeca pate. Patimo se i mi s njima zajedno. Ne znam šta je sve ovo.”

Naila, koja nečujno plače sve vrijeme dok pričamo, pita me pitanja na koja nemam odgovora. “Zašto im ne daju da idu? Kako li je onim majkama koje čekaju da im ova djeca jave da su negdje sigurni? Nije mi jasan ovaj život ni sve oko mene. Mislila sam da znam život, a sada dok njih gledam vidim da ništa ne znam.”

U Bosnu i Hercegovinu je od januara prošle godine ušlo više od 35.000 ljudi. I nastavljaju dolaziti svaki dan. Građani i građanke i dalje pomažu, koliko mogu. Vlasti i njima poslušni mediji trude se da ljude koji dolaze dehumanizuju i predstave kao kriminalce. Međunarodne organizacije koje su od Europske komisije dobile do sada više od 20 miliona eura na ime pomoći ljudima u pokretu u BiH, napravile su kampove koji su postali mjesta horora. Oni koji su boravili u tim kampovima kažu da ih tretiraju kao životinje.

No, postojeći kapaciteti nisu dovoljni, ali se ne čini da to bilo koga zaista brine. Vlasti, uglavnom nezainteresovane, prate instrukcije koje dobijaju iz EU, i fokusiraju se samo na priču o propusnosti granica.

Vrijedno je na kraju podsjetiti na riječi Borke Pavičević koja je u jednom intervjuu rekla kako je najveći brend ljudi sa ovih prostora, misleći na zemlje nastale raspadom Jugoslavije, “iskustvo svjedoka”. “Jer mi možemo da pomognemo da se ono što se ovde desilo ne desi više nikome, nikada.” Nažalost, iskustvo kroz koje smo prošli, čini se, nije bilo dovoljno da naučimo, a još manje da naučene lekcije prenesemo.

Foto: Volonteri Tuzla