Ako ste mladi i zdravi, zdravsteni sustav u Hrvatskoj odlično funkcionira. Ako niste i uz to ste siromašni, ne piše vam se dobro.
Vijest o čovjeku s kojim je osiguravajuća kuća Uniqa odbila produljiti policu dopunskog zdravstvenog osiguranja nakon što je obolio od kronične bolesti prošlog je ljeta pokrenula raspravu u medijima i među političkim strankama. Otprilike godinu dana kasnije, na pitanje koje je o istom slučaju postavio saborski zastupnik Peđa Grbin, Vlada RH odgovorila je približno istom argumentacijom koju je svojedobno iznijela Uniqa. Prema njihovom mišljenju, ključni podatak u priči jest da polica osiguranja nije raskinuta, već jednostavno nije produžena nakon isteka ugovora – iako je iz komunikacije s pacijentom bilo jasno kako je do toga došlo jer ima previše potrebe za zdravstvenom zaštitom.
Insistiranje na razlici između neproduljivanja i raskidanja osiguranja slično je uvjeravanju radnika s kojim nije produljen ugovor o radu da takvo što nije isto što i otkaz. Formalno možda i postoji razlika, ali teško je ne primijetiti kako se police i ugovori najčešće ne produlje onima koji obavljaju previše pretraga ili se pokušavaju organizirati za bolje uvjete rada. Jednostavno je teško ne posumnjati da se radi o pokušaju pranja ruku od strane poslodavaca, osiguravajućih kuća, a ovdje i Vlade.
S druge strane, to da bi Uniqa, kao i bilo koji drugi privatni entitet u zdravstvu, bila spremna dati prioritet profitu nad zaštitom zdravlja više zaista ne predstavlja vijest. Ako lokalni primjeri nisu dovoljno jak dokaz, horor priče iz SAD-a koje kruže društvenim mrežama i akademskim radovima pokazuju kako izgradnja zdravstvenog sustava na modelu osiguranja dovodi do izuzetno loših rezultata i opterećenja za korisnike. Premije za pacijente s dijagnosticiranim kroničnim bolestima ili visokim rizičnim faktorima više su nego za zdravo stanovništvo, a brojni su i slučajevi gdje se takvom profilu osiguranika već u početku odbija zdravstveno osiguranje.
Dodatna diskriminacija siromašnih
S najvećim problemima susreću se oni dijelovi društva na kojima se prelama teret siromaštva, koji su narušenog zdravlja i nemaju mogućnost pristupa zdravstvenoj zaštiti. Siromašni ljudi lakše obolijevaju od onih višeg imovinskog statusa zbog lošeg životnog standarda, poput kvalitete prehrane i stanovanja, ali zato teže ostvaruju pravo na zdravstvenu skrb. To pogotovo vrijedi u sustavima koji dostupnost skrbi dovode u direktnu vezu s mogućnošću plaćanja, kao što to čini model privatnog zdravstvenog osiguranja.
Mnogi će reći da primjer Hrvatske nije usporediv s onim SAD-a. Za početak, zdravstveni sustav izgrađen je na idealima solidarnosti i univerzalnog pristupa, pojmovima koji su nepoznati u sustavu privatnog zdravstvenog osiguranja. Isto tako, u Hrvatskoj postoji osnovno zdravstveno osiguranje koje nije uvjetovano radnim statusom, socioekonomskim ili zdravstvenim stanjem. Čak ni nadoplata za dopunsko zdravstveno osiguranje ne čini se previsokom: uz nadoplatu od otprilike 70 kuna mjesečno, korisnici mogu računati na pokrivanje troškova participacije u bolničkom liječenju, dobrom dijelu lijekova i posjetama liječniku obiteljske medicine. Za nekoliko desetaka kuna više, u jednoj privatnoj osiguravajućoj kući dopunskim osiguranjem moguće je pokriti i troškove lijekova s tzv. B liste HZZO-a.
Nažalost, u praksi nam iščašenja poput onoga s početka teksta pokazuju kako i nismo tako daleko od američke komercijalizirane slike zdravlja. Osnovno osiguranje u teoriji pokriva dobar dio zdravstvenih postupaka, ali njima je sve teže pristupiti zbog fizičke nedostupnosti ili dugog vremena čekanja. Povlastice koje donosi dopunsko zdravstveno osiguranje vrijede ako si ga možete priuštiti, imate manje od 65 godina i dobrog ste zdravlja. Drugim riječima, trenutni zdravstveni sustav funkcionira za mlade i zdrave ljude sa sigurnim i dobro plaćenim radnim mjestima, one koji imaju najmanju potrebu za zdravstvenom skrbi i osiguravajućim tvrtkama predstavljaju čisti profit.
Ugroza umirovljenika
Drugačija realnost čeka, na primjer, umirovljenike, skupinu koja ima povećane zdravstvene potrebe i niska redovita primanja. Umirovljenici s primanjima nižima od 1.940 kn za samce i 1.515 kn za kućanstva s više osoba ostvaruju pravo na besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje u HZZO-u. Ako vam se čini da je to neobično nizak iznos, to je vjerojatno zato što je on čak ispod granice siromaštva koja ove godine iznosi 2.321 kn za jednočlano kućanstvo.
Ali, ni prava umirovljenika koji spadaju u ovu kategoriju ne ostvaruju se bez problema. Hrvatski sindikat umirovljenika (HSU) već godinama upozorava da zbog automatskog usklađivanja mirovina na godišnjoj bazi mirovine bilježe određeni (mizerni) rast. Na primjer, 2018. godine mirovine su povećane za otprilike 70 kn, tako da su, recimo, umirovljenici s početnom mirovinom od 1.880 kn te godine prekoračili granicu za ostvarivanje prava na besplatno dopunsko osiguranje. Treba isto tako reći da ta granica nije mijenjana preko 10 godina, oko čega se HSU već neko vrijeme pokušava dogovoriti s Ministarstvom zdravstva i HZZO-om.
Iz ovog je razloga “od 2012. smanjen broj umirovljenika koji su oslobođeni plaćanja dopunskog osiguranja za 260 tisuća”, a možemo samo nagađati o konkretnim posljedicama koje je to imalo po njihovo zdravlje. Kako se police dopunskog osiguranja u nekim privatnim osiguravateljskim kućama kreću ispod 70 kn, moglo bi se pomisliti da umirovljenici čija je mirovina nesrećom još malo porasla prema granici siromaštva mogu ugovoriti dopunsko osiguranje tamo i ostati na nuli. Ali, ako uzmemo u obzir da se s osobama starijima od 65 godina negdje odbija potpisati polica osiguranja, čini se vjerojatnije da mnogi od njih ostaju bez dopunskog osiguranja.
Pritom nije nebitno da su upravo umirovljenici ti koji imaju više potrebe za zdravstvenom zaštitom. Mnogi od njih žive sa kroničnim bolestima i piju više vrsta lijekova, zbog čega često posjećuju liječnike obiteljske medicine. U situaciji kada izgube dopunsko zdravstveno osiguranje, troškovi koje podmiruju direktno iz džepa zbog toga su višestruko veći od onih mlađih od 40 godina koji nemaju dopunsko osiguranje. S obzirom da su im i primanja manja od većine stalno zaposlenih u istoj mlađoj dobnoj skupini, treba pretpostaviti da su u nekom trenutku primorani birati između kupovine lijekova i drugih životnih potreba.
Promašen model
Niz istraživanja i publikacija, uključujući nedavne analize europskog ureda SZO “Can people afford to pay for health care?”, pokazale su da kada je u pitanju financiranje i organizacija zdravstvene zaštite, oslanjanje na direktno plaćanje (tzv. out of pocket payments) vrlo često dovodi do troškova koji ljude bacaju u siromaštvo. Rezultat gubitka dopunskog osiguranja zbog formalno previsoke mirovine ili pretjerane starosti jest oblik direktnog plaćanja, i njegove negativne posljedice moraju se uzeti u obzir.
Naravno, ne treba zaboraviti da osobe s kroničnim bolestima i umirovljenici nisu jedini čiji je pristup zdravstvenom osiguranju iz različitih razloga doveden u pitanje. Mnogi će se sjetiti ograničenja za ostvarivanje osnovnog zdravstvenog osiguranja na temelju studentskog statusa iz 2013. godine. S obzirom da je dopunsko osiguranje dobrovoljno, neki poslodavci ga ne uključuju na popis prava radnika i ostavljaju radnicama i radnicima na izbor hoće li police dopunskog osiguranja pokrivati iz vlastite plaće. Ako uzmemo u obzir visinu primanja, s priličnom sigurnošću možemo zaključiti da ovo znači da ni dobar dio radno aktivnog stanovništva nije pokriven dopunskim zdravstvenim osiguranjem. Mogućnost novijeg datuma jest i da se umirovljenici koji su nakon procvata tržišta rada na nepuno radno vrijeme susretnu s istim problemom kao i oni čije mirovine rastu pedesetak kuna godišnje. Kao što su zbog primanja plaće uz mirovinu neki umirovljenici probili iznos neoporezivog dohotka, zbog čega primaju manje novaca od onoga što im je najavljeno.
Svi ti primjeri pokazuju da je ustrajanje na održavanju aktualnog načina financiranja zdravstvene zaštite i paralelno pozivanje na pojmove solidarnosti i prava u potpunosti promašeno. Ako se to želi promijeniti, najmanje što se može učiniti jest stroža regulacija tržišta privatnog zdravstvenog osiguranja od strane države. Čak i uz to, napominje se publikaciji Global Health Watch 4, povezivanje pristupa zdravstvenoj zaštiti i sposobnosti da se ona naplati direktno ili kroz policu osiguranja, dovodi do “nejednakosti u pristupu, segmentiranja tržišta, cream-skimminga (probiranje manje rizičnih korisnika od strane privatnih osiguranja i prebacivanje rizičnijih na javno osiguranje i sustav, op.a.), i isključivanja pojedinih skupina stanovništva (poput siromašnih, bolesnih, i starijih)”.