klima
vijest

Ujedinjeno energetsko tržište ili politički diletantizam

Foto: AFP / Georg Hochmuth / Ilustracija

Europska unija vlastite uspjehe i neuspjehe procjenjuje s obzirom na to da li je neku ideju uspješno zamislila, a ne koliko je uspješno tu ideju implementirala u stvarnost. Čitate li neupućeni tako Četvrti izvještaj Europske komisije o stanju energetske unije, možete zaključiti samo kako je u EU po pitanju energetike sve toliko baš ružičasto da nema puno prostora za poboljšanje politika, tek treba zapravo poboljšati narod. Pritom Komisija Uniji pristupa kao da je zajednica snažna onoliko koliko je čvrsta najjača karika u lancu, umjesto obratno. Izvješće komisije ima nekoliko fokalnih točaka: plin, struja, mreža, obnovljivi izvori energije, emisije stakleničkih plinova, klima, te baterije i općenito znanost i inovacije.

Početna premisa glasi kako je “energetska unija osmišljena kako bi potrošačima iz EU osigurala održivu, održivu, konkurentnu i pristupačnu energiju, uz preispitivanje europske energetske i klimatske politike.” Već sam termin ‘potrošači’ znači da se energetska politika EU odnosi na klijente koji plaćaju uslugu, a ne na građane koji bi – u najrazvijenijoj zajednici zemalja na planeti – trebali imati pravo na energiju kao temeljno ljudsko pravo. Dalje se naglašava kako se “Komisija obvezala da će EU postati svjetski lider na području obnovljivih izvora energije, postaviti energetsku učinkovitost na prvo mjesto i nastaviti voditi globalne napore u borbi protiv klimatskih promjena.” Ipak, solarna energija jeftinija je u većini drugih suncem bogatih zemalja na svijetu, nego na jugu Europe, dok su globalni primat nad solarima definitivno preuzele Kina i arapske zemlje. No, ne radi se o tome da EU nije mogla očekivati ovakav razvoj događaja. Npr, proizvođači solarnih panela u Europi godinama su upozoravali Komisiju priopćenjima, apelima i prosvjedima, kako antidampinške carine na kineske panele štete EU proizvodnji, no naravno, pogodovale su onom jednom, njemačkom, najvećem proizvođaču solarnih panela u EU.

Ništa drugačije stanje nije ni sa ostalim točkama koje se navode u Komisijinom izvještaju na 30 stranica. Gdje se spominju plinski izvori, nema napomene da se u slučaju plinovoda Sjeverni tok 2 Komisija, koja se projektu protivila, pokazala potpuno nemoćna pred njemačkim, britanskim i drugim fosilnim kompanijama koje su projekt planirale. Kompanije su naime uspjele izlobirati tumačenje da se pravila iz Trećeg energetskog paketa odnose samo na europsko kopno, ne i na podmorje, stoga samo umalo dobili novi cjevovod ruskog plina preko gotovo isključivo Njemačke, za cijelu Europu. Poljska, i druge istočne zemlje ovime bi izgubile milijarde eura u tranzitnim porezima, a Njemačka bi time postala još bogatija. Srećom, Sjeverni tok 2 sada pada na razini pojedinih zemalja poput Danske, kroz čije je područje trebao prolaziti. Podsjetimo, nakon što je EU minirala Južni tok, koji je trebao spajati ruski plin za jugoistočnu i istočnu Europu, ovaj će se dio Unije i kontinenta spojiti na alternativni cjevovod koji će ići preko Turske i Grčke.

Komisijina odvojena stvarnost

Komisija sada pak zaključuje kako je “četiri godine kasnije Energetska unija postala stvarnost. Uz snažnu potporu Europskog parlamenta, država članica i dionika, energetska unija učinila je Europu otpornijom i temeljitije moderniziranom europskom politikom o energiji i klimi na brojne bitne načine.” Međutim, ništa od ovoga zapravo nije istina. Čitajući dalje točku po točku izvještaja postaje jasno na što EU misli – pravila za sve ove točke su donesena, međutim, njihova implementacija na terenu nailazi na brojne probleme. Od modela industrijskog razvoja koji funkcioniraju u zapadnim zemljama ali ne i u istočnima, npr. feed-in tarife a koji su razrađeni na način da i dalje podržavaju ekonomski kolonijalizam – tako što zapadna europa proizvodi dok istočna tek uvozi. Zbog brojnih socioekonomskih nejednakosti koje eu politike i dalje dosljedno proizvode, kao i zbog logike da je EU jaka onoliko koliko je čvrsta najsnažnija karika, socijalni antagonizam u Europi raste, kako građana prema vlastima, tako i razlike između građana istočnih i zapadnih zemalja. Ignoriranje tih socioekonomskih problema postaje europski politički problem a sva dosadašanja “zakonski obvezujuća pravila” koje EU donosi pokazala su se lako kvarljiva na terenu, odnosno pri transponiranju u pojedine nacionalne politike. Najeklatantnije oprimjerenje ovih proturječja je svakako Bugarska koja je zbog pokušaja ukidanja socijalne cijene struje a s ciljem “integracije europskog energetskog tržišta” još prije pet godina doživjela impresivne socijalne mobilizacije protiv poskupljenja struje. Sofija, glavni grad ove zemlje također se zimus gušila u zagađenom zraku. Istovremeno EU čija je i Bugarska članica proglašava svoju vodeću globalnu poziciju u borbi za sanaciju klimatskih promjena.

Slično je i sa gotovo svim politikama vezanima uz obnovljive izvore energije. Oni svakako jesu prioritet, ne može se tvrditi suprotno, no ipak, tek drugi prioritet na listi jer je prvi i dalje očuvanje profitnih margina velikih kompanija. Primjer pak ovome je sukob između građana Berlina sa lokalnom samoupravom koja nije dozvolila osnivanje energetske zadruge koja bi pak potpuno transformirala postojeću dominantnu energetsku kompaniju učinivši je izlišnom. Berlinska energetska zadruga bila je zaista revolucionarno zamišljena. Dok bi elektro-kompanija ostala zadužena za održavanje mreže, i za to primala naknadu građani su zapravo ti koji bi bili pošteno honorirani proizvođači električne energije. Ovaj model ima poteškoća, primarno s činjenicom da je potrebno izgraditi decentraliziranu mrežu niskog napona na malenim relacijama, kao i osigurati baterije za skladištenje struje, a kako bi se model uopće mogao realizirati. Međutim, sama ideja da bi se tim modelom dekonstruirala tamošnja elektroenergetska kompanija izazvala je paniku i projekt je obustavljen. Istaknimo još jednom, radi se o modelu koji bi svakako i značajno doprinio obustavi klimatskih promjena i osigurao većini građana ogromne uštede na računima za struju. Dakle, ovaj model rješava tri problema koja se često spominju u europskim energetskim dokumentima – energetsko siromaštvo, socijalno nezadovoljstvo energetskim politikama koje ima visoku mogućnost društvene mobilizacije te prelazak na OIE.

Budući da se svi modeli EU energetske budućnosti svode na što više regulacije kako bi sve ostalo isto, ne čudi da resorni mediji nisu prihvatili izvješće komisije, ono je u konačnici još jedan PR-ovski diletantski dokument koji prije svega svjedoči brojnim strukturnim rupama u EU, zatim nemaštovitosti i bezidejnosti političkog vodstva te krucijalnom manjku demokracije u EU. Jer, inače, kako je moguće da se od svih socijalnih prigovora na europsku energetsku politiku iz Komisijinog izvještaja ne vidi nijedan? Pritom treba u konačnici spomenuti da u EU čak i srednjoškolci štrajkaju podsjećajući Uniju da ubrza svoje korake.