Splitski reper Vojko V. je, čini se, sasvim neobičan “fenomen”: svi su upinju iz petnih žila objasniti što je tu posrijedi, e da bi se konsenzualno zaključilo da se tu baš i nema što objasniti.
Zbog jednog solo-prodora s liberalnog krila u sredinu na jaču nogu, minijaturno polje suvremenog hrvatskog popa u posljednje vrijeme pokazuje, za vlastite standarde, neobično visok stupanj dinamike. “Možda netko je sabotira, protiv nje lobira, možda je vlada, možda su Srbi, možda masoni”, recitira Gordan Jandroković, glavni tajnik HDZ-a i predsjednik Sabora, ispred grupice novinara koju zanima što misli o tvrdnjama Gabrijele Žalac, Jandrokovićeve stranačke suigračice i ministrice regionalnog razvoja i fondova Europske unije, o tome da je parkirani crni Mercedes ispred jedne vinkovačke prizemnice ružičaste fasade tek unutarstranački udarac ispod pojasa.
Drugim riječima, postoji li uvjerljivija potvrda da je Vojko V, splitski reper i producent sada već s ozbiljnim glazbenim radnim stažem, prošlogodišnjim debitantskim solo albumom naslova “Vojko”, odnosno u konačnici hit-singlom “Kako to”, revitalizirao jednu popularnu formu na način koji ne trpi usporedbe novijeg datuma od toga da je njezin sadržaj bez većih zastoja proputovao udaljenost od Splita dva do Markova trga?
Doista, cijela priča na neki karikaturalan način posjeduje primamljiv retro-štih, kao da se odvija u zlatnom dobu poslijeratnog niskog (pop) modernizma, unutar okvira jedne nezasićene i neparcelizirane “monokulture” popa, za čijim je nestajanjem, primjerice, još prije pola stoljeća žalio stari Robert Christgau. Danas u većoj mjeri ozloglašeni prefiks tada nije imao negativne konotacije. Naprotiv, radilo se o popu (jer i rock je, naravno, samo pop) u jednom od svojih najboljih socijalnih izdanja, o inkluzivnoj formi ozbiljnih demokratskih potencijala koja je olabavila devetnaestostoljetnu građansku hijerarhiju ukusa – ukratko o zajedničkom, dijeljenom i djeljivom kulturnom iskustvu.
Nešto slično, čini se, posrijedi je i s “fenomenom Vojko” koji se u lokalnom medijskom polju kolektivnim naporom vjerojatno zahvaljujući poslovičnom uredničkom raskoraku sa suvremenošću sada pokušava glazbeno-kritičarski i sociološki “dubinski” osvijetliti s jedne ili druge ili treće strane.
Što god autor kaže
“Sedmo, Vojko je uspio premostiti i jaz između undergrounda i mainstreama. Njegovu statusu na hrvatskoj i regionalnoj pop-sceni ne smeta (naprotiv, samo mu pomaže) što su mu spotovi među najemitiranijima istodobno i na CMC-u i u underground-klubovima. Dakle, kod njega može i jedno i drugo. On se izruguje mainstreamu, ali, opet, koristi se pojedinim elementima mainstreama da bi i sam postao – mainstream”, zapaža, primjerice, Drago Hudelist u Globusu u tekstu koji bi bilo moguće podvesti pod nekakav glazbeno-kritičarski žanr beskonačne taksacije.
Zadržavajući se na konkretnom primjeru, isti povijesni moment i opterećenja prisutni su i u proizvodnoj točki popularno-kulturnog kružnog toka. “Sve je počelo od toga da smo htjeli impresionirati curice s nečim, a nismo imali s čim: nisam imao mišiće niti sam bio cool, nisam se znao ponašati u nekakvim socijalnim situacijama, jedino što sam znao je složiti dobru rimu i onda je to krenulo, dobio sam što sam htio”, prisjetio se također za Globus, doduše nešto ranije, Vojko V. hip-hoperskih i romantičnih porođajnih muka. Također, malo pozitivizma nikoga nije ubilo. “To je jedan jako lijep kvart, u kojem nema kriminala kao u nekim drugim kvartovima i nije seljački kao neki drugi kvartovi koji su se u zadnjih par godina dosta poseljačili. Spinut je ostao više-manje ‘urbani’ đir”, kaže Vojko o sredini koja ga je formirala nakon čega prva rečenica idućeg paragrafa kaže pak da Vojko “na novom albumu ismijava malograđanštinu”.
Ali nema veze. Otprilike, kao što je Elvis Presley 1965. godine zaljuljao kukovima na nacionalnoj televiziji ili kao što je, još bolje, deset godina kasnije Mick Jagger zapjevao “polako, curo”, tako je Vojko, između ostalog, sada putem YouTubea baš širokoj javnosti rekao “Ne može”, što je bio znak za uzbunu i mobilizaciju ovog ili onog raspoloživog i raspoloženog domaćeg “pop fenomenologa”. Na svu sreću, vrijeme ipak teče, pa je zainteresirana publika, u skladu s klasičnom logikom izlaganja prvo pažljivo obaviještena o razvoju novih tehnologija glazbene proizvodnje i novih načina distribucije u posljednjih više od pola stoljeća, bila lišena naklapanja o vrijednosti i statusu hip-hopa kao glazbene forme.
Dakle, potrebe za nekom posebnom vrstom dodatne kulturne legitimacije očito nema, što je, naravno, dobra stvar. Sugerira to i strogo autorski pristup “fenomenu” – u smislu ekskluzivnog pripisivanja značenja “teksta” kreativnom individualcu koji nad istim “tekstom” polaže pravo vlasništva pa je na kraju dana, obično u formi intervjua, i jedini ovlašteni serviser procesa njegova tumačenja. Osim toga, zadovoljeni su i svi nužni kvantitativni kriteriji popularnog. Moglo se pročitati kako su svi singlovi s “Vojka” na YouTubeu pokupili više od milijun pregleda i kako je Vojko samo pola godine nakon što je hvaljeni album pušten u digitalni i fizički optjecaj (Croatia Records) uspio napuniti malu dvoranu Doma sportova.
Tupost mladih
“Koncert je započeo pjesmom ‘Bach’, prigodno obučen kao čuveni skladatelj, i odmah je bilo vidljivo koliko ga publika voli. Jer na prvim taktovima pjesme cijela je dvorana počela skandirati ‘Vojko V je Bach’, a slično se nastavilo i na ostalim pjesmama, pa smo na trenutke imali dojam da se nalazimo na koncertu Miše Kovača”, moglo se pročitati u Večernjem listu u reportaži sa spomenutog koncerta. A kada se na stranicama Večernjeg lista u dvije rečenice granice visoke i niske kulture čak dva puta zamute, onda ne preostaje drugo nego doći do zaključka kako se doista radi o pravoj stvari. U tom smislu, niti tri subotnja Porina (za “video broj”, za “album godine”, za “klupski album”) niti nedjeljno gostovanje u građanski najprestižnijoj emisiji javne televizije nisu djelovali posebno impresivno.
Povratak u granice dobro poznatog modela zato je odrađen u pristupu “fenomenu” kroz generacijsku optiku, u stvari pokušaju opravdavanja nedostatka analitičkih kapaciteta i kondicije rezigniranim zaključkom da je, iako formalno samouvjereno sposobna, većina “fenomenologa” jednostavno prestara da se ozbiljnije uhvati u koštac s “fenomenom Vojko”. To, dakako, ne znači da se u istoj poziciji ne koristi sposobnost farbanja jedne druge, puno veće većine, one dovoljno mlade da isti “fenomen” konzumira prirodno, valjda poput majčinog mlijeka, kao u najboljem slučaju intelektualno nedorasle ili u najgorem zakinute.
Uostalom, poziciju najbolje ilustrira dobra stara autorska namjera. “Ono što ti mladi slušaju – to je lobotomija, bijeg od informacija, kojima su neprekidno bombardirani. Oni više nemaju vremena za formiranje mišljenja, kod njih misaoni proces jednostavno više ne prolazi. Ti ljudi ne žele konzumirati nikakav preopterećujući sadržaj, kod njih se sve više razvija – tupilo. I kad sam radio ovaj album, trudio sam se imati balans između ove starije generacije, koja još uvijek želi čuti nešto konkretno u tekstovima, i ovih najmlađih koji žele pobjeći od bilo kakve informacije”, govori nam Vojko u natjecanju intervjuističkog povlađivanja u kojem se poredak na vrhu mijenja od jednog paragrafa do drugog.
Tehnički, dijagnoza nije posve pogrešna. Jasno, životnost bilo koje kulturne forme počiva na pretpostavci postojanja publike koja će za nju biti ili bi mogla biti zainteresirana. Ali ako je inicijalni pop prodor iz pedesetih bio vrlo brzo shvaćen kao posljedica miksa mladosti i rastuće poslijeratne ekonomije, a njegovi učinci nešto sporije ne kao posljednji oblik degeneracije nego kao korak naprijed, zašto se u jednom kontekstu koji je, eto, igrom slučaja, materijalno posve drugačiji, baš “tuposti” ne bi pristupilo s nešto više razumijevanja i nešto manje veteranske arogancije.
Slavljena “apolitičnost”
Zato je barem u jednom aspektu način na koji je “fenomen” obrađen i na koji se obrađuje ostao sasvim suvremen. U tekućem kontekstu u kojem je ultimativni indeks pameti u medijskoj reprezentaciji bilo kojeg tipa jednak rečenicama u stilu “umjesto partizanima i ustašama, moramo se napokon okrenuti budućnosti, praktičnim stvarima, pametnim tehnologijama” ili nečem desetom, nije čudno da je kao jedan od glavnih vrijednosnih kriterija albuma o kojem je riječ zapravo prepoznata njegova apolitičnost u istoj ideološkoj podvali u kojoj se danas i okretanje budućnosti doživljava apolitičnom prognozom.
Odnosno broj osam. “I osmo, ni Vojko V ni njegova publika nisu politički angažirani; oni su, u biti, apolitični”. Ili, odmah na startu: “Isto tako, Vojko se na prvi pogled može učiniti kao politički angažirani glazbenik. Primjerice, u pjesmi ‘Kako to’ izruguje se hrvatskom mentalitetu po kojem je uvijek netko drugi kriv za vlastite propuste, nedostatke, neuspjehe i padove; u pjesmi ‘Zovi čovika’ spominje, u ironičnom kontekstu, ‘Todu’, tj. Ivicu Todorića… Ali ipak su to mnogo prije puke političke konotacije nego društveni i politički angažman u pravom smislu riječi, kakav je (bio) karakterističan za neke druge hiphopere i rokere iz Dalmacije i Hrvatske.”
Analitičko ažuriranje odrađeno je odavno ili možda ne dovoljno odavno, očito, uglavnom taman sredinom sedamdesetih, baš kada su uvjeti u kojima je nastala najvažnija moderna popularno-glazbena forma nepovratno nestajali. U užem, banalnom smislu, politička angažiranost ili neangažiranost jesu, naravno, stvar (svjesnog) autorskog izbora, a na razini teksta dosadnog mjerenja stupnja vjernosti zrcaljenja onoga što se izvan njega nalazi. Međutim, u praksi, svi autorski izbori, kako formalni tako i tematski, nisu apstraktni, nego specifični i konkretni, neodvojivi od aktualne situacije i njome većim dijelom definirani i ograničeni.
Pop tako, kao i bilo koja druga kulturna forma, jednom uronjen u bazen društvenih odnosa posjeduje iritantnu naviku da određenu razinu političnosti zadržava posve neovisno o željenom autorskom plasmanu u jednom ili drugom smjeru. Iz tako podešene perspektive moguće je, napokon, tu i tamo zapaziti i nešto doista zanimljivo, u tekstu i izvan teksta. Recimo, samo za početak, baš na primjeru singla “Kako to”, neki tip poetičkog premještanja – od gotovo kritičko-realističkog zahvata tranzicijskih društvenih procesa prema ismijavanju onih koji su u njima prisiljeni uglavnom neuspješno sudjelovati.