U Srbiji je jučer obilježena dvadeseta godišnjica “NATO bombardovanja”, dvo i pol mjesečne kampanje oružanih snaga zapadnih zemalja protiv vojnih i civilnih ciljeva u Srbiji u kojoj je – prema različitim izvorima – poginulo između 500 i 2.000 civila te oko 1.000 vojnika. Očekivano, okrugla obljetnica bila je prilika za natjecanje desnice u pokušaju prisvajanja ovih kompleksnih događaja. Predsjednik Aleksandar Vučić, vidno zabrinut svakotjednim protestima opozicije, vodio je centralno državno obilježavanje u Nišu.
Tamo je pred 20.000 okupljenih konstatirao kako “Srbiju ne mogu da pobede” unatoč tome što događaji iz 1999. predstavljaju ne samo potpuni vojni poraz, već i definitivni gubitak iluzije o suverenosti zemlje, te obećao da Srbija zbog bombardovanja nikada neće ući u NATO, iako je u njegovom mandatu uspostavljena nikad intenzivnija suradnja s tom vojnom organizacijom. To su proturječja koja su nastojali iskoristiti kritičari zdesna, poput Šešeljevih radikala, bivših Vučićevih stranačkih drugova, koji su prozvali vlast zbog suradnje s “najgorim srpskim neprijateljima” u EU i NATO-u.
Potisnuto sjećanje
Da bi medijski atraktivnije ilustrirali svoje teze, radikali su u Beogradu javno zapalili zastave tih organizacija. Slične je optužbe protiv vlasti uputila i desničarska Demokratska stranka Srbije, koja je performans odvela korak dalje pa otkrila (privremeni) spomenik u obliku projektila koji je nazvan “Aleksandar Vučić, posljednja NATO raketa”. Sve tri strane ovog natjecanja, zajedno s brojnim drugim manjim organizacijama koje su obilježavale događaje, nastojale su svoje “patriotske” reputacije podebljati flertom s Rusijom. Osobito to vrijedi za kritičare vlasti koji – umjesto proklamirane “neutralnosti” uz snažnu inklinaciju prema Zapadu – kao rješenje nude de facto podređeni položaj prema svjetskoj sili na istoku.
Ne treba posebno ni spominjati da se nitko od nacionalista povodom ove obljetnice nije udostojio sjetiti kako su formalni povod za bombardovanje bile višegodišnje ratne avanture srpskog nacionalizma koji je svoje ciljeve nastojao ostvariti na štetu manjih susjednih naroda. To naposljetku nije dovelo samo do širenja rata u Srbiju te posljedičnog faktičkog gubitka suverenosti te zemlje, već je i dugoročno sasvim uništilo međunacionalne odnose u regiji. U tom smislu, obilježavanje 20. godišnjice je samo još jedan očajnički pokušaj nacionalista da vlastite poraze pretvore u herojsku žrtvu i potisnu sjećanje na činjenicu da je jedini period kada su narodi regije doista odlučivali o svojoj sudbini bio onaj kada su svoju budućnost nastojali graditi zajedno, umjesto da ratuju međusobno.