Ravnateljstvo i uprava Hrvatske radiotelevizije održali su u ponedjeljak 25. februara tiskovnu konferenciju. Cilj je bio pokušati sanirati posljedice bojkota HRT-a koji je nadmašio sva očekivanja i ušao u svoj drugi tjedan te najvećoj medijskoj kući u državi gotovo da onemogućuje realizaciju programa. HRT je poslao javnosti poruku kako je ovo što im se događa “politički pritisak” te “udar na novinarstvo”.
“HRT je izložen do sada neviđenom političkom pritisku. Ovo smatramo udarom na novinarstvo, na javnu televiziju i tražimo zaštitu od političkih pritisaka. Tražimo da političke stranke, a i različite skupine HRT ne koriste za svoje interese, dnevnopolitičke obračune i u svrhu predizborne kampanje”, izjavio je ravnatelj Kazimir Bačić, te nastavio u tonu koji je izazvao podsmijeh struke: “HRT je javni servis koji je dostupan svima. Zgroženi smo optužbama o cenzuri, riječ je zlonamjernim manipulacijama. HRT kao javna televizija otvoren je svim društvenim skupinama, civilnim udrugama i političkim strankama. Novinari HRT-a svoj posao obavljaju isključivo profesionalno, objektivno i nepristrano.”
Bačić je još kazao: “HRT-om upravljamo u skladu sa zakonom po najvišim poslovnim i medijskim standardima. Dobrodošli su svi oni koji su to spremni poštovati. Ne možemo dozvoliti nasilje nad kolegama i pojedinim skupinama pojedinaca da budu privilegirani kao što je to bio slučaj u neka bivša vremena, rekao je glavni ravnatelj HRT-a.” No, da se s pogledom kojeg HRT ima sam na sebe ne slaže većina hrvatske javnosti svjedoče upravo razmjeri uspjeha bojkota. Drugim riječima: bojkot je uspješan samo zato što se većina onih koji bojkotiraju ne slaže s radom HRT-a. Stoga kada Kazimir Bačić kaže da je ovo “politički pritisak” i “udar na novinarstvo” – u pravu je. Ovo je pritisak hrvatskih opinion makera, one malene skupine legitimnih sugovornika, stručnjaka i mejnstrima. Ovo je srednjostrujaški otpor politici HRT-a.
Kazimirovi profesionalni standardi i kriteriji
Popis netočnosti u izjavama ravnateljstva HRT-a već su iznijeli Index i Faktograf, stoga ovdje nećemo duplirati izvode već poznatih argumenata, već ćemo neke od njih promotriti iz druge perspektive. Fokusiramo se na logiku uprave HRT-a s ciljem da pokažemo da se ovdje radi o uspješnoj političkoj privatizaciji javnog servisa te otporu javnosti koja je potpuno svjesna da ima pravo glasa oko toga kako će javni televizijski servis izgledati. Bojkot pokazuje da se tog prava javnost u Hrvatskoj ne odriče.
Politička privatizacija vidi se iz jednostranog popisa gostiju, na HRT-u nema pluralizma mišljenja. Najradikalniji primjeri su razgovori o izbjeglicama i migracijama bez Centra za mirovne studije, ali uz žestoko klevetanje te organizacije. Iako je u emisiji HRT-a uz gotovo svako spominjanje CMS-a išla i lažna informacija, i u ovom slučaju se pokazalo da se zahtjevi za ispravkom na HRT-u u pravilu ne objavljuju (dok ne dođe tužba). Inače, proturječje hrvatskog medijskog zakonodavstva po pitanju demantija poprima najciničniji oblik: iako je nakladniku zakonom naređena objava demantija, hrvatski sudovi to tumače kao priznanje krivnje, stoga mnogi mejnstrim mediji, a posebno najveći ne objavljuju ispravke. Pravni okvir ovdje nameće zanemarivanje profesionalnih standarda, stoga je neistinita izjava Kazimira Bačića da HRT poštuje pravila struke.
Idući primjer nepoštivanja struke i famozne “druge strane priče” su svi crkveni prilozi, emisije i gosti u javnom programu. Primjerice nedavno je, tokom bojkota, HRT imao razgovor u studiju o vjeronauku u školi pri čemu su svi gosti u studiju bili crkvene provenijencije. Druge strane nije bilo. Index je izvojevao odgovor na pitanje zašto, no on je zaista smiješan, točno onakav kakav bi očekivali od desnicom okupirane televizije: “90 posto djece u Hrvatskoj ide na vjeronauk”. No, djeca idu na vjeronauk htjela ili ne, zbog brojnih praktičnih razloga, od kojih vjera sigurno nije visoko na listi prioriteta, već činjenica da se vjeronauk po difoltu zaključuje s odličnim, i ne treba za njega učiti, stoga spada u skupinu predmeta koji učenicima dižu prosjek. Logika HRT-a ovdje je poprilično jednostrana, nikakvoj drugoj strani nije dana prilika. Slično je bilo sa sad već legendarnom emisijom Otvoreno u kojoj se razgovaralo o aferi BORG i HOTMAIL a koja je prošla bez novinara koji su je otkrili.
Idući primjeri su kadrovska politika – nakon čistke u mandatu Gorana Radmana, prvo su stradali najljeviji radijski programi, potom lijevi televizijski novinari i urednici među kojima su najpoznatiji primjeri legendarna Maja Sever, zatim Elizabeta Gojan, Sanja Mikleušević Pavić, potom aktualni predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko, nagrađivana urednica trećeg programa Hrvatskog radija Ljubica Letinić, i mnogi drugi radijski novinari i urednici koji su zbog loših međusobnih odnosa i nemogućnosti rada otišli s HRT-a makar umjesto kao novinari radili kao turistički vodiči. Faktograf i Index također navode i povijesni revizionizam kao problem HRT-a. Međutim, ponovno ako promotrite primjere, zaključak je da HRT-ova politika nije tek obični povijesni revizionizam, već aktivna promocija ustaštva. Upravo su takvi kadrovi zamijenili profesionalce koji su otišli s HRT-a, ili su dobili puno veći prostor i puno šire ovlasti.
Politička privatizacija javne televizije i javni otpor
Javni medijski servis Hrvatska radiotelevizija već godinama izaziva prijepore u javnosti. Kontrola misli tamo se vrši kao po nekom političkom udžbeniku – izrazito preciznim kadroviranjem. Situacija se posebno pogoršala od posljednjeg stupanja HDZ-a na vlast, no za većinu toga što su realizirali, teren im je pripremio bivši hrvatski premijer Zoran Milanović (kojeg mnogi upravo zazivaju za novog predsjednika države – ne jer je sadržajan i kvalitetan političar, nego jer je hrvatska politika toliko depolitizirana da su tradicionalne zanatlije mahom zamijenili politički neobrazovani “eksperti” ili amateri koji to žele biti). Upravo je Milanovićeva riječ u mandatu Andree Zlatar Violić kao ministrice kulture bila zadnja. Upravo je on odlučio, a Sabor potvrdio, da će Goran Radman preuzeti poziciju ravnatelja HRT-a, iako je struka čije je mišljenje prihvatila i ministrica kulture, zagovarala tada v.d. ravnatelja Domagoja Novokmeta (sada na N1). Okružen novinarima, Novokmet, iako možda najbolje što se moglo dogoditi HRT-u i novinarstvu, nije imao šanse.
Umjesto toga, dosljedno SDP-ovski, reforma javne televizije povjerena je neoliberalu i tehnokratu Goranu Radmanu koji je promiješao sve što se promiješati dalo. Otkazi na javnoj radioteleviziji počeli su tada, a programski smjer još je snažnije tržišno orijentiran – dokumentarni i obrazovni program ustupili su mjesto onom zabavnom, jer gledanost je znak kvalitete, tržište orijentir, a komercijalne televizije konkurencija. Iako javni servis može i mora biti iznad i izvan tržišta, posvećen javnoj medijskoj funkciji, s Radmanovim reformama SDP je odustao od HRT-a kao javnog servisa i pretvorio ga u državni. Milanoviću nije odgovarao nezavisan i snažan javni servis, ali je bio dovoljno pametan da ga ne privatizira. Odnosno, poštovao je neke granice, iste one koje su izbrisane dolaskom ministra Zlatka Hasanbegovića i nove postave HDZ-a. Od tada, na Radmanovom i Milanovićevom sjemenu niče neprikriveno HRT-ovo ustaštvo i rješavanje nepodobnih kadrova.
Uspjeh bojkota HRT-a rezultat je dakle činjenice da HRT radi sve suprotno od onoga što je Kazimir Bačić kazao na tiskovnoj konferenciji. Kao novinarima, može nam biti možda žao kolega koji nisu uspjeli realizirati svoje emisije, no, sva solidarnost mora stati tu. Pitanje je zapravo, treba li nam uopće javni servis koji posluje i djeluje kao HRT? Porast desničarenja, netrpeljivosti i ksenofobije u društvu može se svakako djelomično pripisati i HRT-u. Njihov evidentan strah od sekularnog, obrazovanog, multikulturalnog društva pokazuje se u činjenici da se aktivno trude ostvariti upravo suprotno društvo. Jer kome je zapravo smetao kulturni program kakav je bio? Bilo da govorimo o Trećem programu Hrvatskog radija ili trećem kanalu na HRT-u.
Pad gledanosti javne televizije u konačnici nije rezultat tržišnog uspjeha, već HRT-ovog neuspjeha vršenja javne medijske funkcije i svega što se ovih dana nabraja po medijima. Među svim argumentima najvažnije je zapamtiti ove: neprofesionalizam, korištenje pravosuđa protiv radnika, korištenje religioznoga protiv sekularnoga, povijesni revizionizam te koruptivno trošenje javnih sredstava. Jučerašnja presica nije dakle bila ništa drugo nego pokušaj sanacije štete. A HRT je postao medij kojeg je odbacila vlastita javnost – od sugovornika do gledatelja.