Ako bismo konzultirali prosječnu svakodnevnu svijest u Hrvatskoj, gotovo sigurno bismo utvrdili da su Hrvatske željeznice (HŽ) simbol neefikasnosti državnog upravljanja. Svi smo mnogo puta iskusili koliko su vlakovi spori i nepouzdani. A šale o HŽ-u su odavno zauzele prostore društvenih mreža. A njihov plimni val naleti svaki put kad se HŽ odluči na neki “marketinški” potez.
Dakle, većina tih šala i prigovora itekako stoji. Samo su razlozi koji se pripisuju neefikasnosti HŽ-a uglavnom pogrešni. Pogotovo oni koji inzistiraju na tome da je posrijedi inherentna nesposobnost državnog upravljanja ili da je nešto krivo s našim mentalitetom i kulturom. Međutim, povijest uništavanja HŽ-a, kao i sindikalni pokušaji njegova spašavanja, već je ispisana i dobro dokumentirana. Ali i ako to nije dovoljno uvjerljivo, pogledajmo načas kako stvari funkcioniraju u zemlji uzoru: Njemačkoj.
Mnogi će teško povjerovati, ali i u Njemačkoj su željeznice postale predmet sprdnje. Deutsche Bahn (DB) u posljednje vrijeme prolazi kroz silne probleme na koje se putnici neprestano žale i od frustracije zbijaju šale. DB je postao izuzetno nepouzdan: otkazani vlakova, poduža kašnjenja, napuknuti mostovi, štrajkovi nezadovoljnih radnika. Sve to izuzetno sliči na situaciju u Hrvatskoj i u susjednim postsocijalističkim zemljama. Ali kako da se to događa u Njemačkoj, najbogatijoj europskoj zemlji i oličenju preciznosti i funkcionalnosti?
Kronična podinvestiranost
Pa radi se o tome da kulturni stereotipi nemaju nikakve veze s kulturom već s ekonomskim modelima i političkim odlukama. Što se tiče DB-a, kako ističe britanski Guardian, dvije su stvari posrijedi. Dobro se sjećamo uloge Njemačke u europskim kriznim peripetijama. Podloga njenog policijskog odnosa prema fiskalno neposlušnim članicama, prije svega Grčkoj, zasnivala se na njemačkoj proračunskoj odgovornosti. Gotovo pa nacionalna opsesija sa schwarze null (crnom nulom) koja označava uravnoteženi proračun dovela je do toga da su zaposlenici Ministarstva financija pri odlasku bivšeg ministra, notornog Wolfganga Schäublea, svojim tijelima, u maniri navijačkih koreografija, njemu u čast “iscrtali” crnu nulu.
No, osim discipliniranja neposlušnih članica, crna je nula imala učinke i na samu Njemačku. Balansiranje proračuna koji je već nekoliko godina zapravo u plusu zavisilo je od kronične infrastrukturne podinvestiranosti. Diljem Njemačke se može svjedočiti krajnje zapuštenoj infrastrukturi: od cesta preko škola do samih željeznica. Niska razina javnih investicija u svrhu održavanja famozne crne nule dovela je do nefunkcionalnih javnih usluga. I posrijedi nisu nikakva ljevičarska prenapuhivanja, o tome već odavno piše i The Economist.
Pored manjka javnih investicija, drugi razlog ovakvog stanja u DB-u je promjena poslovnog modela kompanije. Početkom stoljeća se najavljivala privatizacija koja je odlukom iz 2014. godine odagnana kao opcija. Najava privatizacije je osokolila upravu koja je krenula u razne međunarodne investicije. Kao prava multinacionalna kompanija. Razne investicije, poput onih u logistički transport diljem svijeta ili u kupnju britanskog autoprijevoznika Arrive kojeg odnedavno možemo vidjeti i na hrvatskim cestama, dovele su do toga da prijevoz putnika u Njemačkoj predstavlja tek 30% poslovnih operacija DB-a.
Zanemarivanje core businessa uslijed investicijskog zamah doveo je do katastrofalne usluge. Dodamo li tome spomenuti kronični manjak javnih investicija, jasno je zašto se ljudi bune i zbijaju šale. I jasno je onda na čemu se, pored izraženog rasta nejednakosti, zasniva njemački ekonomski “uspjeh”. Zato, sljedeći put kad budete ismijavali HŽ, nemojte zaboraviti bazu ekonomske slike današnje Europe.