U srcu poljskog industrijskog pojasa od 2. do 14. decembra održava se 24. konferencija stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC), kolokvijalno poznata i kao COP (Conference of Parties) ili konferencija zainteresiranih strana. Premda čini se, izvrsno zamišljena i organizirana, već 4. dana konferencije jasno je da stvari ne idu baš po najboljem scenariju. No, prepreke s kojima se susrećemo ovih dana ne svjedoče trenutnim, jednokratnim propustima, već su prije svega svjedocima vremena i stvarnih pravila po kojima živimo.
Kao specifični ugao poljskog ugošćavanja konferencije odabran je naglasak na socijalne posljedice zelene tranzicije, što možda i nije toliko neočekivano budući da je Poljska, ako ne računamo Rusiju, najveći europski izvođač ugljena. Štoviše, Poljska ima toliko ugljena da čak 80 posto njezine struje i većina grijanja dolazi iz ugljena. Od 82.000 radnih mjesta koliko ih postoji u sektoru rudarenja ugljena, čak polovica nalazi se u Katowicama, gradu od 300.000 stanovnika na jugu Šleske. Katowice su u Poljskoj sinonim za ugljen i čelik, a njihova žrtva je i sam grad u kojem je ugljen glavni energent, što zrak čini toliko zagađenim da aktivisti to ilustriraju analogijom: zrak je toliko zagađen da dišući ga, svaki stanovnik udahne štetnih elemenata kao da godišnje popuši 1711 cigareta.
Pitanje prestanka korištenja ugljena u Poljskoj je stoga prije svega socioekonomsko pitanje. Upravo zbog očuvanja socijalnog mira i standarda, ova zemlja najveći je “kamen spoticanja” europskih razgovora o suzbijanju posljedica klimatskih promjena. Površno medijsko izvještavanje često poljsku poziciju prikazuje kao iracionalno sukobljavanje po osnovi Istok-Zapad. Međutim, prigovori ove zemlje prije svega otkrivaju rupe u europskom (i globalnom) pristupu sanaciji štete koju smo sami napravili – pitanje nužnih političkih i ekonomskih promjena kao preduvjeta zelene tranzicije. Usput, isti problem tobožnje iracionalnosti siromašnijih dijelova svijeta vidjeli smo proteklog tjedna na primjeru francuskih prosvjeda medijski oblikovanih kao nasilnog odbijanja francuske radničke klase da prihvati nužnu cijenu sanacije klime. No, zapravo, kao što su prosvjednici sami artikulirali, oni nisu protiv sanacije klime, već protiv toga da oni, a ne kapital, plaćaju cijenu.
Faux pas
Poljska vlada htjela je najvjerojatnije poslati istu poruku kada su u prvi plan COP-a stavili sindikate u rudarstvu. Kako god da se tumači njihov pokušaj isticanja sindikata kao zainteresirane strane o čijim se radnim mjestima radi i o čijoj budućnosti i egzistenciji treba voditi računa, ono im se nažalost, posredstvom drugog sindikata, odbilo o glavu. Jedan od najsnažnijih simbola poljskih sindikata – Solidarnost – objavio je zajedničku izjavu s američkim Institutom Heartland, poznatim think-tankom negatora klimatskih promjena u kojoj ističu skepsu prema zaključcima Ujedinjenih naroda o globalnom zatopljenju. U izjavi stoji kako se nijedna organizacija ne protivi ciljevima poput čistog zraka ali niti ne podržavaju eliminaciju ugljena iz “svjetskog energetskog portfolija” te pozivaju na “prekid rata prema znanosti i znanstvenika kojeg vode snažne sile uz pomoć državne intervencije”. Heartland Institute nažalost nije stao samo na izjavi, već su na događaju organiziranom u utorak u centru Katowica izjavili da je tvrdnja o globalnom zatopljenju kao rezultatu povećanja CO2 u atmosferi “klimatski totalitarizam” i propaganda koju je izmislio “socijalistički internacionalni zeleni pokret”.
Da je izjava Solidarnosti bila nepotrebna pokazuje i činjenica da poljski politički vrh drži stranu sindikata, tako je predsjednik Andrzej Duda kazao kako “klimatske promjene treba suzbiti, no ne na račun radnika u sektoru ugljena”. Sindikati su jednom izjavom uništili napore poljske vlade da fokus klimatskih promjena svrati na socijalne i ekonomske posljedice. Tako već od samog otvaranja Konferencije u medije cure prijedlozi domaćina o učvršćivanju pravila Pariškog sporazuma. Prva točka Nacrta Deklaracije o dostojnoj budućnosti radnika u sektoru fosilnih izvora energije naglašava kako su “poštena tranzicija radne snage i stvaranje pristojnih radnih mjesta te kvalitetnih poslova od krucijalne važnosti za osiguravanje javne podrške dugoročnim redukcijama emisija i razvoju neutralnom za klimu”, te da takva tranzicija “zemljama treba omogućiti ostvarenje dugoročnih ciljeva Pariškog sporazuma kao najvažnijeg cilja Konvencije”.