Kad Njemačka kihne, cijela Europa se trese. Skori odlazak dugovječne kancelarke najmoćnije države Unije imat će političke posljedice u mnogim zemljama kontinenta. Jedan dio hrvatskih kolumnista, predviđajući lošija vremena, već piše oproštajna ljubavna pisma.
Posljednjih nekoliko tjedana, točnije od kraja listopada kad je Angela Merkel obznanila da se poslije završetka svog četvrtog mandata 2021. godine više neće kandidirati za zastupnicu u Bundestagu, komentatori srednjostrujaških medija u Hrvatskoj kao da se natječu u tome tko će se emotivnije oprostiti od njemačke kancelarke. Zabrinuti su zbog njezinog najavljenog povlačenja iz politike, zapitani nad daljnjom europskom sudbinom, nad time što ćemo i kako dalje, znači li to kraj Europe i Europske unije kakvu poznajemo, hoće li nas populistički armagedon nakon njezina odstupanja konačno progutati…
Tako se primjerice konstatira da je njemačka kancelarka bila i još uvijek stoji na braniku “humanosti, ljudskosti i demokracije”, komentatorski se zbor dalje pita hoće li “demokratski svijet za pet-deset godina prizivati nekoga čelnika poput Merkel”, a u riječkom Novom listu ocjenjuje da je “odlazak Angele Merkel loša vijest za Europu, koja više nego ikad treba odlučne i istodobno umjerene lidere”. Najdalje je pak, kombinirajući laude njezinoj politici s lamentom zbog abšida, otišao komentator Jutarnjeg lista, koji je napisao da je ona ni manje-ni više nego “svijetla ličnost u mraku novoga srednjeg vijeka” ili, još egzaltiranije, “ona prema kojoj su se orijentirali brodolomnici europske civilizacije”. Također, njemačka je kancelarka zaslužna za to što je “spasila rubne europske zemlje i njihove narode” sudbine da u svojim zemljama otvore izbjegličke logore i same pritom postanu logori, a u tim rubnim zemljama stanje svijesti je, dakako, takvo da “to oni ne znaju, ili samo neće da priznaju, ili o tome ne umiju i ne žele da misle”.
Nije loša ni ona kad Miljenko Jergović – jer o tom je komentatoru Jutarnjeg lista riječ – čita lekciju rastrošnoj Grčkoj, jer je Merkel tobože i tu odigrala svoju ulogu kako treba, uvodeći mjere štednje bez pardona, dok se “Njemačka, navodno, bogatila na kamatama grčkih kredita, ili je to bila Sirizina propaganda” (…) “ili smo, za razliku od nje, bili impresionirani nečim što će se u Sirizinom slučaju uskoro razotkriti kao kvaziljevičarska, a odmah zatim i nacionalistička demagogija”. Nježno prijateljstvo s Njemačkom, vidimo, ne jenjava, baš kao ni autokolonijalni refleks: danke Deutschland, vielen Dank, wir sind jetzt nicht allein… pjevala je devedesetih Sanja Trumbić, a danas pripjevaju mejnstrim novinari.
Bijeda biografizma
Dakako, ima i brojnih komentatora koji, za razliku od ovih prvih, za europsku civilizaciju i kulturu brinu zdesna. Po njima je Merkel spomenutu civilizaciju ugrozila svojom politikom prema izbjeglicama i stoga jedva čekaju da joj vide leđa jer je, spomenimo tek jednu kvalifikaciju, i to onu umjereniju, svojom politikom “otvorenih vrata” samo napravila “propuh koji je izazvao kaos”. Ali brejvikovski nas pogledi na političku ostavštinu Angele Merkel ovaj put neće zanimati.
Analitika onog prvog kolumnističkog ešalona dosta je skromna, uglavnom se svodi na deskripciju nosivih političkih ličnosti i njihovih karijera, odnosno politika se u njih uglavnom personificira. Bez želje da se upuste u nešto sistematičnije pisanje o njemačkoj političkoj sceni, prvoloptaški se hvataju se za pojedine lidere i koriste biografizam kao glavnu metodu i tako zapravo cijelu stvar infantiliziraju. U tom hagiografskom dijagramu Merkel je gotovo redovito nasljednica ili Adenauera ili Helmuta Kohla, ponekad čak i de Gaullea, baš kao što je i francuski predsjednik Emmanuel Macron opetovano nazivan novim de Gaulleom, a svi oni skupa valjda su prirodni nastavljači rodonačelnika realpolitike, Bismarcka. Međutim, sva je ta komparativistika vrlo tanka i temelji se uglavnom na ovodobnom determinizmu prema kojem je kapitalo-liberalizam posljednji stadij društva, a politika se vodi s onu stranu ljevice i desnice (Merkel i Macron su pravi primjeri toga), riječju, ona je “umijeće mogućega”.
Dakle, dušu dalo za domaće opsjenare koji najobičniji pragmatizam uzdižu do visova mudrosti, humanizma i odlučnosti, a samu njemačku kancelarku proglašavaju spasiteljicom civilizacije jer je vodila politiku otvorenih vrata, pravila selfije s izbjeglicama, razgovarala s palestinskom djevojčicom i općenito prema izbjeglicama bila više nego ženerozna. E sad, da su već u ožujku 2016. Njemačka i Europska unija potkupile Erdogana da novi kontingent izbjeglica zadrži u Turskoj i da su nešto kasnije s mafioznom libijskom obalnom stražom sklopile dil da brodove s izbjeglicama drži podalje od talijanskih obala, to se uopće ne spominje jer se, eto, u takvu sliku naprosto ne uklapa.
No zato se u biografizam uklapaju kojekakve trivije, poput one da je Merkel kći istočnonjemačkog pastora ili one da se u vrijeme rušenja Berlinskog zida nezainteresirano banjala u sauni. A to što je jedna od direktnih posljedica njezine politike primjerice ta da je u Grčkoj javni dug danas veći nego što je bio prije osam godina, kad se s mjerama štednje započelo, pa danas iznosi 180 posto BDP-a, dok je prije prvog bailouta iznosio 130 posto, vjerojatno je posljedica toga što u rubnim zemljama o tome “ne umiju i ne žele da misle”.
Merkijavelizam kao heroizam
Kod domaćih komentatora, osim ako nisu iz suprematističke ergele, primjetna je izrazita naklonost prema Angeli Merkel kao “odlučnom i umjerenom” vođi. Na trenutak se čini paradoksalnim – liberali pa da traže vođe. Ali pogledajmo samo Macrona, francuskog predsjednika i glavnog saveznika Merkel u obrani europskih vrijednosti. Najave njegovih prvih mjera išle su u pravcu smanjenja broja parlamentarnih zastupnika i jačanja izvršne vlasti, već se neko vrijeme oko njega gradi kult personalitija, zbog terorističkih napada u Francuskoj donesen je zakon o suzbijanju terorizma koji u bitnome ograničava javne i osobne slobode itd. Angela Merkel je sličnog političkog profila. Istina, karizma joj nije bog zna kakva, ali zato ima sve drugo – fokusiranost na postizanje cilja po svaku cijenu, pri čemu se pretjerano ne opterećuje demokratskim procedurama.
Spremna je na nagodbe i tzv. neprincipijelne koalicije, samo da preživi. Kad je trebala okrenuti leđa svom dotadašnjem političkom mentoru, korumpiranom Helmutu Kohlu, to je učinila; kad je pragmatično trebala vladati velikom koalicijom, i to je učinila. Stoga su vanjski komentatori njezin stil vladavine prozvali “merkijavelizmom” – u toj politici tipa “nit’ smrdi nit’ miriše” ona je recimo 2010. bila spremna pred mladim demokršćanima proglasiti smrt multikulturalizma, da bi krajem ljeta 2015. pustila milijun bliskoistočnih izbjeglica u zemlju i svojim prirodnim saveznicima iz CSU-a, koji su dominantno stacionirani u Bavarskoj koja je prva bila na udaru izbjegličkog vala, digla tlak valjda na 200.
Na podlozi današnjih ksenofobnih istočnoeuropskih politika koje migrantsko pitanje rješavaju žilet-žicom, policijskim kordonima i “politikom nulte tolerancije prema migrantima” gesta Angele Merkel iz 2015. doista se doima drukčijom i odudarajućom. No ako se u obzir uzmu povijesni i aktualni politički kontekst, njezin postupak zapravo nije toliko iznenađujući. Naime, njemačka je privreda više puta doživjela velike useljeničke valove koji su joj se uvijek pokazali itekako konjunkturnima. Prvi se zbio u vrijeme poslijeratne obnove u kojoj su pomagali i Nijemci repatrirani iz rubnih dijelova nekadašnjeg Reicha u centar. Sljedeći val, onaj gastarbajterski iz Jugoslavije, zemalja Magreba, Turske i Italije, uvelike je pripomogao ekspanziji njemačke autoindustrije, dok je početkom devedesetih svenjemačko ujedinjenje iskorišteno za masivno izvlaštenje istočnih pokrajina. Tako da će i ovih milijun i nešto izbjeglica, na valu relativno permisivne politike useljenja, biti promptno integrirano u njemačko tržište rada. Tim prije što su pripreme za to napravljene još početkom dvijetisućitih.
Kancelarka protiv solidarnosti
Naime, u vrijeme vladavine socijaldemokrata tadašnji je kancelar Gerhard Schröder pripremio i donio čitav set zakona vezanih uz regulaciju radnih odnosa i tržišta rada. Schröderov period karakterizirala je visoka nezaposlenost, a pod kancelarovim motom “ne postoji pravo na lijenost u našem društvu” doneseno je nekoliko tzv. Hartzovih zakona u cilju da se prepolovi nezaposlenost. To je i učinjeno, ali uz veliku cijenu: uz ogromno povećanje tzv. subproletarijata, dakle podzaposlenih i nestalno zaposlenih radnika, Njemačka je postala jedna od zemalja s najvišom stopom prekarnog rada, realne plaće stagniraju već desetljećima, a pojavilo se i novo siromaštvo (dugotrajna nezaposlenost, socijalna isključenost, preživljavanje od pomoći preko socijalnog programa Hartz IV itd.). Imajući sve to u vidu, neki bolji poznavatelji situacije, poput Tariqa Alija, nemaju nikakvih iluzija o motivaciji kancelarke da primi izbjeglice.
On ne misli da je u nje proradio demokršćanski karitativni nerv, niti da je iznenada postala humanitarka. Ne, kaže on u zadnjem izdanju svoje knjige “Ekstremni centar”, val je s jedne strane doista “galvanizirao novi AfD i druge grupe dalje na desnici. Međutim, njemački je kapital oko toga bitno manje uzrujan, on u novim dolascima vidi novu ponudu nesindikalizirane i jeftine radne snage koja će biti dovoljno fleksibilna te kao takva idealna za tržište nisko plaćenih, part-time i mini-job poslova. Neoliberalni antropolozi već su notirali da su Sirijci dovoljno svjetloputi i svjetlolasi da se kroz generaciju ili dvije uopće neće razlikovati od domaćina. Kapital jednostavno u tom valu vidi rješenje za depopulacijske probleme, dok će se vjerske i kulturne kontradikcije polako same iznivelirati”. I doista, Njemačka je druga nakon Japana po starosti stanovništva, a ako se zna da je između 2015. i 2017. godine čak 65 posto tražitelja azila u Njemačkoj bilo muškog spola, da je više od pola njih bilo mlađe od 24 godine i da je 25 posto bilo mlađe od 15 godina, jasno je o čemu Ali govori.
Iluzija nemamo ni mi. Politička karijera kancelarke Merkel ostat će upamćena po neviđenoj radikalizaciji politike europskog centra u odnosu na periferiju. Njezin politički vrhunac nije bio odgovor na migrantsku krizu, ma koliko srednjostrujaški komentatori to željeli. Njezini mandati ostat će upamćeni po nečem drugom, po padu međunarodne solidarnosti, po socijalnoj eroziji i u samoj Njemačkoj i u ostalim europskim zemljama, po dotad neviđenim disciplinskim mjerama kojima je bila i još uvijek je podvrgnuta Grčka, po pacifikaciji jedne zemlje koja je sprovođena, u primjer drugima, svim mogućim sredstvima. Među tim sredstvima svakako je i migrantska kriza koja se koristi na način da sudbinu jednih nesretnika (izbjeglica) konfrontira sa sudbinom drugih (siromašno stanovništvo europskog juga) te da se za formulom stratifikacije radne snage posegne svaki put kad je potrebno amortizirati političko-ekonomske kontradikcije europskog centra.
Naravno, oni migranti koji su pripušteni u centar doista jesu u nešto boljem položaju od onih koji su zaglavili u kampovima na vanjskim granicama Europe, ali ne vidjeti da je to dio istog procesa i načina na koji kapitalizam operira stanovništvom i radnom snagom, proglasiti to “humanošću, ljudskošću i demokracijom”, samo znači perpetuirati isti onaj cinizam kojim se europski političari odnose prema posljedicama neokolonijalnih odnosa.