Stroge granične politike Europske unije doprinose stalnom “seljenju” žarišta humanitarne katastrofe, ali ne zaustavljaju zadugo ljude koji bježe u sigurnost. Posljednjih tjedana situacija je osobito napeta na hrvatsko-bosanskohercegovačkoj granici blizu Kladuše i Bihaća…
Nakon osam dana protesta, oko 250 ljudi koji sanjaju o boljem životu u Europskoj uniji pristalo je ukloniti improvizovani kamp u neposrednoj blizini graničnoj prelaza Maljevac na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. To je samo jedan od prelaza u blizini kojeg hrvatska policija redovno vrši protjerivanja, uz batine i zlostavljanja, onemogućavajući izbjeglice da traže azil ili pokušaju nastaviti svoj put ka sjeveru. Nakon uklanjanja kampa, njegovi bivši stanovnici, većinom porodice, među kojima i oni sa malom djecom i bebama, u pet autobusa su uz jako prisustvo policije odvezeni u predgrađe Velike Kladuše, gdje su smješteni u prostorima fabrike Miral PVC. Ovo je bilo rješenje do kojeg su učesnici izbjegličkog protesta i predstavnici građana, prije svega privrednika Velike Kladuše koji su se bunili zbog problema s prekograničnim prometom, došli putem pregovora u kojima nije učestvovala ni općina, ni država, ni velike organizacije kojima je posao da se brinu o ljudima koji su tražitelji azila.
Građani Velike Kladuše, kao dobri domaćini, svih dana protesta donosili su pomoć i izražavali podršku onako kako su to mogli i znali. Ipak, ovakav vid protesta zatvorio je granicu za promet i time donio lokalnoj zajednici puno problema, što je i potaknulo lokalne privrednike da ponude neko drugo privremeno rješenje. BiH je posljednjih mjeseci postala novo “slijepo crijevo” migracija prema EU. Ova posljednja “kriza” na sjeverozapadnoj granici eskalirala je prije dva tjedna, nakon što se među ljudima koji su željeli prijeći u Hrvatsku da bi nastavili dalje prema Zapadu pronio glas da će granica biti otvorena. Jedan broj se uputio ka graničnim prelazima Izačić kod Bihaća i Maljevac kod Kladuše gdje su ih dočekale jake policijske snage sa obje strane. Kada su pokušali probiti tu barijeru prvog dana protesta, policija je koristila suzavac i silu. Sa Izačića su brzo svi pomjereni, bez da je ikome omogućeno da izrazi želju za azilom, što je protuzakonito, ali standardno ponašanje policije.
Na Maljevcu su bosanskohercegovačka i hrvatska policija formirale neprobojni zid kako bi spriječili ljude da priđu Hrvatskoj. Nakon par sati otpora, policija je uspjela ljude pomaknuti na nekih 300 metara od granice, no hrvatska granična policija je odbila otvoriti prelaz sve dok se ljudi nalaze u neposrednoj blizini. Odbijajući da sahrane nadu u nastavak svoga puta, oni se nisu željeli pomaknuti, te su tu počeli graditi – kako je jedan od njih rekao – grad od šatora i improvizovanih skloništa napravljenih od čvrstog najlona i granja. U tih osam dana koliko su živjeli 300 metara o Europske unije, ljudi su spavali na cesti. Neki su pili vodu iz obližnjeg potoka te je nemali broj dobio dijareju i stomačne probleme. Oni koji su imali novca, donosili su vodu iz obližnjih prodavnica. Za hranu su se snalazili na isti način. Veliku podršku sve vrijeme protesta, kao i u proteklih deset mjeseca od kada su ljudi koji se kreću ka EU počeli dolaziti u Veliku Kladušu, pružali su im građani.
Sve smo mi ovo prošli
Noću su – jer je policija onemogućavala prolazak kroz barikadu – građani preko livada donosili hranu, vodu, higijenske potrepštine, igračke djeci… Tokom dana, granična policija je sprječavala bilo koga da se približi, ali su policajci donosili igračke, hranu i slatkiše djeci, pričali sa ljudima… Prvi dan protesta, na brdu iznad prijelaza, zatekli smo petoročlanu porodicu iz Kladuše, koja je donijela pomoć. “Oni nama ne trebaju jer je i nama teško, ali ljudi su, moramo im pomoći”, govori starija gospođa dok njena djeca silaze niz brdo noseći velike pakete uglavnom sa hranom. “Ne žele oni ovdje ostati, znamo mi to, i mi želimo da idu tamo gdje će im biti dobro. Tuga je velika gledati ih ovako kako se pate”, kaže dodajući da su zbog zatvorenog graničnog prelaska ona i njena porodica imali probleme. “Moja djeca žive u Sloveniji i dolaze vikendom. Sad su morali ići okolo i čekati satima na Izačiću da prođu. Ali, čim su došli rekli su da žele da im odnesemo pomoć. Koliko god je nama teško, njima je sigurno teže”, priča ne prestajući plakati.
Njen suprug duboko uvlači dim cigare i gleda u tlo. “Sve smo mi ovo prošli”, izgovara rečenicu koji mnogi Kladušani, ali i ljudi u Bosni i Hercegovini, ponavljaju već mjesecima dok se trude na svaki mogući način pomoći. Samo u Kladuši je trenutno više od 1.500 ljudi koji su krenuli sa namjerom da traže azil u zemlji u kojoj se osjećaju sigurno. Nekoliko stotina živi već mjesecima u lokalnim domaćinstvima, a neki namjeravaju i ostati, ako im država omogući pristup azilu, što se zasad ne događa. Neki će samo čekati proljeće da nastave dalje. Više od 300 boravi u najgorem kampu u Evropi, na livadi u Trnovima. Ova livada, nekada močvara, u maju je pretvorena u prostor gdje je trebao biti kamp. Prostor je dala općina, jedno vrijeme su davali i vodu i struju, ali toga već odavno nema. Jedina značajna pomoć dolazi od volontera i domaćina, a povremeno se ukazuju ljudi sa bijelim prslucima, maskama na licu i plastičnim rukavicama. Oni rade za velike organizacije koje bi trebale da redovno donose hranu i brinu se o drugim osnovnim potrebama. Nekada to i rade.
Volonteri i ljudi koji su prisiljeni da žive u ovom kampu sami su podigli skloništa od najlona i dasaka, a sretniji postavili šatore. No, kada padne kiša, cijela livada postaje blato i mulj. Potok koji teče pored je mutan i smrdi. Nekada davno neko je postavio par pokretnih WC-a, koji se tek rijetko prazne i jedva da ih je moguće koristiti. U neposrednoj blizini je napušteni obekat koji su lokalni ljudi dali volonterima da tu naprave improvizovanu kupaonicu. Dovezeni su pokretni tuševi, napravili su i mjesto gdje ljudi mogu puniti telefone, a od nedavno je postavljena i peć na kojoj se cijeli dan pravi čaj. Dnevno se tušira nekada i po 100 ljudi, a rijetko kada manje od 70. Svi koji dođu tu mogu oprati haljine, ili dati volonterima da im operu robu, a u zamjenu će dobiti opranu. Ljekari bez granica (MSF) dolaze par puta sedmično i pružaju osnovnu medicinsku brigu.
Širenje panike
Teško je shvatiti zašto ovaj prostor nije uređen svih ovih mjeseci i koliko-toliko osposobljen za život. Činjenica je da Europska komisija insistira da kampovi moraju biti 30 kilometara od granice, što je potpuno nemoguće. Činjenica je i da općinske vlasti u Kladuši ne žele kamp, ali on je tu i neprihvatljiva je nebriga svih prema ovim ljudima koji su zaglavili u Bosni, ali i mještanima Kladuše koji suosjećaju sa ljudima u Trnovima, ali i svim drugima koji su u njihovom gradu, i pomažu onako kako mogu. Tako je i vlasnik Mirala poklonio svoju fabriku, sa nadom da će neko, ko je već nadležan za brigu o ljudima koji traže azil, iskoristiti taj prostor da im olakša život. No, to se nije baš desilo. Ljudi su u suštini, ponovo, prepušteni sami sebi. Tri puta dnevno dolazi Crveni križ i Međunarodna organizacija za migracije (IOM) da donesu konzerve sardina i nekoliko kriški hljeba po osobi.
U Bihaću je situacija teža nego u Kladuši. Vlasti, Crveni križ, IOM i UNHCR, uz druge, rade sporo i malo da omoguće dostojanstven i human smještaj, te pruže neophodnu brigu ljudima koji su smješteni u nikada dovršenoj zgradi Đačkog doma i parku okolo. Istovremeno, policija i vlasti, uz pomoć poslušnih medija, demoniziraju ljude koji su u gradu, pokušavajući spriječiti bilo koga da im pomaže, šireći mržnju i nerealan strah. Dok mediji bruje o opasnosti koja dolazi od ljudi koji su u Bihaću, podaci Policije Unsko-sanskog kantona (čiji komesar se pridružio širenju mržnje javno) govore da su u periodu od januara do septembra ove godine, azilanti počinili ukupno svega 53 krivična i prekršajna djela od 998 registrovanih. Iako građani Bihaća također pomažu, nerijetko ih policija, ali i oni koji su zaduženi za brigu u improvizovanom kampu Borići, pokušavaju spriječiti u tome.
Suprotno svim međunarodnim konvencijama i zakonima BiH, od nedavno policija u ovom dijelu BiH onemogućava slobodu kretanja izbjeglicama i migrantima. Pokušavaju spriječiti i dolazak još ljudi iz Sarajeva tako što ih skidaju sa autobusa i vozova. Ljude koji su pješke prošli pola svijeta, policija u Unsko-sanskom kantonu pokušava zaustaviti kršenjem zakona svoje vlastite zemlje. Jedino što postižu je da doprinose tome da njihov očaj raste sa svakim korakom, a oni nastavljaju hodati. U Sarajevu je situacija odavno konfuzna i nemoguća za pratiti. Niko sa sigurnošću ne zna koliko je ljudi u gradu i gdje sve žive. Dosta ih je na ulicama. Prije desetak dana je otvoren kamp u Hadžićima pored Sarajeva u koji je u samo dva dana smješteno oko 460 ljudi. Sada IOM, koji vodi kamp, užurbano radi da proširi kapacitete. U samom kampu i dalje vlada konfuzija, i ničega nema dovoljno.
Tvrda zemlja, mekani ljudi
Dio ljudi, njih oko 160, smješten je u Azilantskom centru Delijaš kraj Trnova, duboko u šumi i na planini. Tamo je hladno, nema dovoljno hrane, nema interneta ni signala za telefon. Prevoz postoji ali ne dozvoljavaju azilantima da ga koriste. Oni opet hodaju. Oko 15 kilometara da dođu do prve benzinske stanice gdje imaju pristup internetu i mogu nešto kupiti. I u Sarajevu najviše pomoći dolazi od građana. IOM i UNHCR ne izlaze na ulice da vide strašni život na koji su prisiljeni ljudi koji su došli u BiH i među kojima je puno maloljetnika koji putuju sami. Policija je puno grublja u Sarajevu nego u Kladuši, čak nego i u Bihaću, te se ne ustručava udarati, zabranjivati kretanje, ili sprječavati zadržavanje na javnim mjestima. Ponovo protivno zakonima. Naravno, dosta je i onih koji su puni razumijevanja i pokušavaju pomoći na najbolji mogući način. Izbjeglica je veliki broj i u Tuzli i Sapni, no većinom su samo u prolazu. Ponovo je pomoć osigurana od domaćina.
Tuzlaci se organizuju putem Facebook stranice. Imaju smjene, nude smještaj, dogovaraju ko i kada donosi pomoć. U Sapni pomaže skoro cijeli gradić u koji povremeno dođu grupe od preko 100 ljudi. Dosta veliki broj je i u Mostaru. Oko 200 izbjeglica živi u službenom kampu Salakovac, ali nije mali broj ni onih koji spavaju na ulicama. Nije jasno ko vodi kamp, ali su prisutne brojne organizacije do četiri popodne. Onda ostanu dva stražara. Pomoć na ulicama pružaju građani. “Ne razumijem šta mi se dešava”, kaže Faris, Palestinac koji je na put iz Gaze krenuo prije nešto više od pola godine. Tek tri puta je pokušao preći granicu, pri čemu je jednom bio brutalno pretučen. “Ja sanjam da dođem do Belgije. To mi je jedini način da omogućim bolji život za sebe i moju porodicu. Sanjam da vidim opet svoje dijete. Ja ne mogu nazad sada. Ja sam iz Gaze. Nemam gdje”, govori skoro svima koje upozna sa nevjericom u glasu, pokazujući mjesta na kojima se vide tragovi udaraca.
Skoro godinu dana ljudi koji traže sigurnost dolaze u velikom broju u BiH. U tih godinu dana, država se nije potrudila da im olakša boravak. Mediji su uglavnom preplavljeni neznanjem i mržnjom. Velike organizacije kojima bi posao trebao biti da odgovore na sve potrebe ljudi koji su u suštini tražitelji azila i kao takvi zaštićena kategorija po međunarodnom pravu, spore su i neefikasne. U svoj toj nesreći, jedina sreća su im ljudi koji žive u BiH – barem njih dobar dio – koji ne prestaju pokazivati svoju najbolju stranu. I ljudi koji su došli u BiH to jako cijene. Oni bez obzira na ekstremno teške uslove života i dalje govore da su u Bosni najbolji ljudi na koje su naišli na putu. Jasno im je da je zemlja siromašna, da je vlast loša, da su velike organizacije još gore, ali kažu da su ljudi “mekani”, riječ koju je iskoristio jedan mladi Tunižanin koji živi u skvotu u Kladuši. “Možemo ovo izdržati samo zahvaljujući ovdašnjim ljudima. Ne samo da daju pomoć. Oni razumiju kroz šta mi prolazimo”, zaključuje.
Ipak, dolazak zime plaši sve. Ukoliko država i dalje ostane gluha i slijepa, velike organizacije suštinski nezainteresovane za ljude (iako su dobile najmanje 8 miliona eura samo od Europske komisije), bit će to duga i teška zima. Već sada, sa tek oko 10.000 ljudi, Bosna je na ivici humanitarne katastrofe, a rješenje se ne naslućuje.