I nepažljivijem je promatraču više nego očito da moć sindikata u Hrvatskoj itekako opada. Pokušali smo otkriti razloge tom trendu, kako unutarnje, tako i vanjske.
Kamo je nestala vruća sindikalna jesen? Te drevne ljetne najave nema već koju godinu, a predstavljala je neizostavnu frazu s očekivanjem u koje je ulagano kompletno socijalno nadanje domaće javnosti. Barem u nedostatku sistematičnijih politika. Jer, znalo se unaprijed: do Velike Gospe bi trajala sezona kiselih krastavaca, i zatim bi se stala prizivati vruća sindikalna jesen.
Poput prirodnih ciklusa, izmjene godišnjih doba, bujanja i smiraja vegetacije. Ali nema je neko vrijeme, a nije je u istim pripadajućim rubrikama zamijenilo nikakvo novije ni bolje medijsko te političko-marketinško dostignuće.
Logično, ustvari, budući da se totalno potrošila, pa u sindikalne središnjice i njihovu mobilnost ne vjeruje više nitko. Ako su bez iole ozbiljnijeg spomena generalnog štrajka otrpjele tolike rezove javne potrošnje i radničkih prava nakon globalne krize koju je prouzročio privatni financijski sektor, njima više ne mogu pomoći ni sva četiri godišnja doba borbene propagande. Ne bez temeljitog remonta vlastitih uporišta.
Dva primjera
U ovom podsjetniku na poneke (ne)mogućnosti sindikalne borbe u Hrvatskoj danas, dobro će nam doći dva konkretna aktualna te simptomatična primjera. Prvi se odnosi na otpor novog sindikata ORCA u Croatia Airlinesu. Kao što je dobro poznato, s druge strane im se ustobočila uprava kompanije, Vlada kao predstavnik vlasnika-države, a na koncu i pravosudna vlast. Kad nisu uspjeli stati na kraj radnicima regularnim putem, posegnuli su za pravnim instrumentima i jednostavno zabranili štrajk, no bez uvjerljive osnove. Štoviše, neutemeljenost tih dvaju sudskih rješenja definitivno spada među najveće lakrdije u povijesti gaženja radništva od momenta osamostaljenja RH.
Drugi se primjer tiče još poznatijeg slučaja radničke borbe u Uljaniku. Ovdje ćemo staviti akcent na relativnu nesložnost triju tamo aktivnih sindikata koja je kumovala odmicanju radnika – i među njima većeg broja malih dioničara – od procesa kontrole nad upravom poduzeća. Upada u oko da sindikati opet nisu djelovali kooperantski, nego konkurentski.
Uza sve ranije znane boljke u radu većine sindikata, došla je tako do izražaja kompetitivnost tipična, a i proklamirana, za poduzeća na tržištu, ne i za predstavnike radnika. Moglo bi se stoga pomisliti da je pluralistična mogućnost djelovanja više različitih sindikata u jednom radnom kolektivu naprosto zamka.
Korak dalje, nameće se zaključak da time pada posljednji načelno zadržani prostor udruživanja rada – makar u domeni odlučivanja o radničkom predstavljanju – te se uvode protržišni obrasci međusobnog nadmetanja. U ovoj sferi potonji su formirani, naime, oko članarina i službeno verificirane reprezentativnosti spram države i vlasnika. Je li tomu baš tako, i kako se uopće suprotstaviti iskušenju koje, uostalom, biva dirigirano tendencioznom i štetnom zakonskom regulacijom sindikalnog rada? Ukratko, kako demontirati opisanu klopku?
Logika konkurencije
Prije nego što riječ damo onima s više znanja o sindikalizmu i s nekim značajnim uspjesima pritom, evo još par napomena. Hrvatsku krasi veliki nesrazmjer u sindikalnoj organiziranosti između javnog i privatnog sektora. Nije pretjerano reći da se to odražava i u kobnom animozitetu među radništvom dotičnih dviju strana. Ipak, RH je po masovnosti sindikalnog članstva i dalje najorganiziranija europska postsocijalistička zemlja.
Davor Rakić, predsjednik sindikata Energetike, kemije i nemetala (EKN) u kutinskoj Petrokemiji, najprije nam je skrenuo pažnju na kontekst sustava u kojem djeluju i sindikalisti. Naročito u posljednjih nekoliko desetljeća otkako je kapital nedemokratski preuzeo sve ostatke vlasti nad državama. Širenje i produbljivanje dužničkih odnosa te rast prekarnosti zagušili su društvenu potporu sindikalnoj borbi. To su dva razloga, vanjski i unutarnji, za induciranu člansku pustoš u privatnom sektoru. “Pravo je pitanje zato ono koje se bavi instaliranjem bilo kakve stvarnije demokracije i predstavljanja građana-birača u cjelokupnom društvu, a radnička demokratizacija i predstavljanje proistječu iz opće biračke”, kaže Rakić.
“Problem rascjepkanosti i konkurentske borbe među sindikatima također je preslika toga”, nastavlja on, “i događa se svagdje, ne samo u sindikatima. Pogledajmo primjere civilnih udruga koje se u stotinama i tisućama bore za mrvice koje im serviraju vlade i kapital. Pogledajmo koliko je braniteljskih udruga i kako su predstavljene. Pogledajmo koliko je udruga umirovljenika, ribiča, lovaca, itd. Svi se natječu jedni s drugima za ono što im se servira od strane vlasti i kapitala. Sindikat je jedini koji ima svoje novce od svojih članarina.”
Zapuštenost baze
Marina Ivandić i Jovica Lončar, aktivisti Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju s iskustvom u sindikalizmu, na primjeru Uljanika očitavaju – zapuštenost. “Rekla bih da je problem u fragmentaciji sindikalnog rada na sve manje dijelove – sve bezidejnije, nemoćnije i bezopasnije – a koji se proces hrani izostankom očekivanja i manjkom informiranosti te znanja članova i koji ne bi stao ukidanjem pluralizma”, drži Ivandić.
Lončar smatra da temeljni problem predstavlja izostanak rada s bazom; ne političkog, ovom prilikom. “Nego rada na učenju tehnikalija”, pojašnjava on, “poput radnog zakonodavstva, osnova kolektivnog pregovaranja, osnova organiziranja, funkcioniranja radničkih vijeća, itd. Izostanak edukacije vodi pasivnosti članova čije se članstvo onda svodi na plaćanje članarine. A sindikat s pasivnom bazom ima nisku do nikakvu borbenu spremnost pa je samim time i mogućnost utjecaja na odluke države, poslodavca, sudova i drugih manja.”
“Pitanje međusindikalne kompetitivnosti čak i nije presudno jer potencijalnih članova, kad bi se radilo bolje, ima dovoljno. No treba imati na umu da je sistem postavljen tako da se radničkim predstavnicima maksimalno oteža djelovanje. Inače, teško je naći alternativu sindikatu, kad govorimo o organiziranju na radnome mjestu”, zaključio je Jovica Lončar.
Alternative su povijesno zapravo samo dorađivale mehanizme demokratskog odlučivanja i uključivanja što većeg broja radnika u proces. Od sovjeta i tvorničkih plenuma Antonija Gramscija, do novijih formi o kojima je već pisala Marina Ivandić za Bilten. I taktika kakve u biti smjeraju na primarno veću unutarnju aktivnost iz baze, da bi se unaprijeđeni potencijal usmjerio prema van. Što se tiče pitanja o zamci pluralizma, iz takvih praksi vidljivo je da one već svojom provedbom nadvladavaju međusindikalnu konkurentnost. Za nešto šire od toga, pak, očito bi trebalo i zahvatiti šire.
Radnička zimnica
Ili, riječima EKN-ova kutinskog povjerenika: “Sudjelovanje u tzv. socijalnom dijalogu vlade, poslodavaca i sindikata daje legitimnost vladama i poslodavcima da i dalje djeluju na razaranju prava radnika i rušenju pozicije sindikata. Priča je naizgled dobra, kao i priča o izborima i predstavničkoj demokraciji, ali stvarnost je upravo suprotna. Svaka pojedina riječ te priče je šuplja i kapital je tako i koristi uz pomoć vlade koju postavlja. A najgore zakonodavne poslove na ovu temu su odradile tzv. socijaldemokratske vlade, na žalost.”
“Ono što treba mijenjati je sustav”, dodaje Rakić, “koji je inače sjajan u samougađanju ili self-tuningu. Neki bi rekli da nam trebaju – strukturne reforme. Po meni, strukturna reforma bi bila npr. kad bi proračun sa 65 posto punio kapital, a ostatak građani i fondovi, dok je sad na snazi obrnuti omjer.”
Njegov popis poželjnih strukturnih reformi nastavlja se idejom da se socijalna davanja, poticaji za zapošljavanje, poticaji poslodavcima i investitorima, te naknade strankama, pretvore u temeljni dohodak svakog građanina. “A oni koji žele pokrenuti posao”, veli on, “neka to slobodno čine gradeći konkurentnost na nečemu drugom, ne na jeftinom radu kojeg u cijelosti ili djelomično financira proračun kojega mi sami većinski punimo.”
Sindikati dotad moraju poraditi na razbijanju svojih okoštalih hijerarhija. Drukčije nije izvediva provodljivost interesa odozdo, iz članstva. U protivnom, dočekat ćemo još mnogu jesen na istim pozicijama, s radničkim predstavništvima kao smokvinim listom prevlasti kapitala. Točnije, da se vratimo na simboliku kiselih krastavaca i sezonskog podgrijavanja, uskoro neće ostati dovoljno pouzdani ni za brigu o radničkoj zimnici.