Novi fizički napad na novinara prije nekoliko tjedana, ovaj put u Banjaluci, izazvao je reakcije struke, ali i šire regionalne javnosti. No ta je reakcija ujedno pokazala i slabost medija i novinara u regiji. Njihova nesposobnost da privuku širu potporu ima svoje uzroke.
Krajem augusta, novinar BN televizije Vladimir Kovačević pretučen je željeznim palicama u Banjaluci. Kako je Kovačević rekao policiji, na ulici su ga napala dvojica muškaraca čiji identitet ne zna. Nekoliko dana kasnije Klub novinara u Banjaluci je izdao saopćenje u kojem stoji kako su zabrinuti što važne dokaze o ovom napadu nije pronašla policija nego Vladimirov otac. “Inspektori nisu našli za shodno da pregledaju obližnji prostor. To nam stvara sumnju da se ovlaš pristupa cijelom slučaju i želimo da znamo hoće li neko odgovarati zbog tog propusta”, rečeno je iz Kluba novinara koji se od dana napada sastaje jednom sedmično kako bi razmotrili informacije nadležnih o ovom slučaju, što je najozbiljnija reakcija na nasilje prema novinarima u BiH u zadnjih desetak godina.
Kovačević je napadnut na isti dan kada je još jednom izvještavao sa protesta “Pravda za Davida”, a navodno je prethodio niz verbalnih napada i političkih pritisaka na njega i ostale kolege sa BNTV. Istovremeno – a što se do sada rijetko ili gotovo nikada nije dešavalo – kolege su stale uz Kovačevića šaljući jasnu poruku vlastima, pored ostalog i odbijanjem da učestvuju u emisiji “Intervju sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom” na Radio televiziji Republike Srpske. Naime, Siniša Vukelić, Suzana Rađen-Todorić i Dušica Stanojević, svo troje novinari iz Banjaluke, su odbili učestvovati u ovoj emisiji “dok se ne ispune osnovni uslovi za nesmetan i slobodan rad medija i novinara”.
Novinari kao službena lica?
Saopštenje je izdalo i udruženje BH novinari sa sjedištem u Sarajevu u kojem su naglasili kako nasilje hitno mora prestati, zahtijevajući istragu i rezultate po hitnom postupku, prijeteći da će, ukoliko neće biti nikakvih rezultata u roku od pet dana, smatrati “direktno odgovornim najviše zvaničnike i institucije Republike Srpske za ovaj kriminalni akt, a novinare iz cijele BiH pozvati na proteste i bojkot svih aktivnosti aktuelnih vlasti u RS”. Postojeća udruženja zahtijevaju i da se novinari tretiraju kao službena lica, što bi im trebalo, vjeruju, pružiti zaštitu u slučaju bilo kakvih napada. Nakon protesta podrške koji su se desili u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci i još nekoliko gradova u BiH, mediji su po istim principima nastavili izvještavati o aktivnostima političara, te se uključili u predizbornu kampanju. Iako je prošao dati rok, nije bilo ni poziva na masovne proteste ni bojkot. Ni ovaj, kao nijedan put do sada nakon napada na novinare.
Zahtjev da novinari dobiju status službenih lica je u vrijeme građanskog novinarstva mač sa dvije oštrice. Naime, ostavit će vrlo važnu grupu građana-novinara, koji su često znatno hrabriji nego oni koji su uposlenici medijskih kuća, nezaštićene. Dokaz da bi tako moglo biti tako je došao par dana nakon napada na Kovačevića, kada je policija u Prijedoru uhapsila B.R. osumnjičenog za “ometanje entitetskih organa, privrednih društava i drugih pravnih lica u vršenju javnih funkcija”. Naime, B.R. je bloger koji u ime grupe “Pravda za Davida” učestvuje u radu Anketnog odbora za utvrđivanje relevantnih činjenica u slučaju smrti Davida Dragičevića. Nije bilo javnih reakcija na njegovo hapšenje.
Pod šapom donatora
Napadi i pritisci na mediji u BiH nikako nisu novost, kao ni činjenica da je većina počinilaca prošla nekažnjeno. Pritisci su rezultirali marginalizovanjem jednog broja medija, i to najviše onih koji su godinama prednjačili u svom kritičkom načinu izvještavanja. Ono što je primjetno svih ovih godina je da izostaje solidarnosti među kolegama i kolegicama, te da i dalje nema razgovora o eventualnom sindikalnom udruživanju koje bi svakako moglo pomoći u ostvarenju nekih barem osnovnih prava. Nema ni pokušaja, barem ne javno, da se ujedine postojeća novinarska udruženja, te tako krene u agresivnije lobiranje i zaštitu novinara.
Gašenje solidarnosti, ali i ubijanje bilo kakve rasprave o sindikalnom obrazovanju, dešavalo se istovremeno sa reformom medijskog sektora koju su uveliko diktirali međunarodni donatori. Medijska asistencija, projekat koji je počeo neposredno nakon rata u BiH i podrazumijevao osnivanje novih medija, podršku već postojećim, te kreiranje javnog servisa, ostavila je malo traga na profesionalizaciji i podizanju nivoa poštivanja etičkih normi profesije. Godinama, mediji u BiH su se takmičili za komadić kolača, tj. dio donacija koje su često dijeljene bez jasnih kriterija. Mediji koji su dobijali novac od stranih donatora bili su slobodni od pritiska domaćih političara, ali su nerijetko bili pod različitim vrstama pritiska od donatora koji su, direktno ili indirektno, nametali svoju agendu. Ta agenda podrazumijevala je formiranje medijske scene koja neće iznjedriti glasne kritičare sistema, nego radije novinare koji će primjenjivati autocenzuru u strahu da bi mogli izgubiti donacije.
Mediji bez podrške
Kada je riječ o javnom servisu, koji jedva da opstaje, pomoć je podrazumijevala nametanje zakona i odluka o njegovom formiranju, potom nametanje modela po kojem sistem treba da radi, a koji se nikada nije ostvario u praksi, ali i nametanje stavova u ovom slučaju međunarodne zajednice. Podsjećanja radi, nakon što je Visoki predstavnik 2000. donio odluku o uspostavi Javnog sistema, a kasnije nametnuo zakon i uspostavio pravila, međunarodni stručnjaci su pokušali formirati sistem po uzoru na BBC, a uz minimalno obraćanje pažnje na ono što postoji ili je postajalo u BiH, i skoro potpuno zanemarivanje stavova domaće javnosti i stručnjaka. Rezultat je propali pokušaj formiranja servisa, ali i nikada probuđena svijest o tome šta je javni servis. Kako javnost, tako i nemali broj uposlenika javnog servisa u BiH, ponaša se i vjeruje da rade za institucije bilo državne ili entitetske, što je vrlo očigledno u pristupu informacijama koje tretiraju.
U trenutku kada međunarodna zajednica odlučuje da prekine, ili znatno smanji, svoju ulogu u reformisanju javnog servisa, mediji ponovo dolaze pod uticaj političkih partija i polako postaju njihova glasila. Istovremeno, novinari u BiH – kao i ostatku regije – rade u prekarnim uvjetima, potplaćeni i obespravljeni, o čemu tek rijetko ili nikada ne progovaraju. Malo govore i među sobom o činjenici da je autocenzura raširena u stepenu u kojem je nije bilo ni tokom rata ili neposredno nakon, kao i o brojnim drugim problemima unutar redakcije: od mobinga, nepostojanja uslova za rad, do raznih vrsta pritisaka sa kojima se moraju naučiti nositi. Situacija nije puno bolja u zemljama u okruženju, ali ono što BiH čini jedinstvenom je projekat pomoći medijima kroz koji je međunarodna zajednica uložila milijarde tokom skoro dvije decenije, a postigla minimalno.
Uz to, nastajali su mediji koji ni profesionalno, ni etički ni tehnološki nisu i ne mogu da prate trendove ne samo u svijetu, nego ni u regiji. Kada su prestali ulagati, većina medija koji su postojali nisu imali ni znanja ni vještine da se sami održe, te su lako ponovo došli pod uticaj ovdašnjih političara, novih donatora. Interes javnosti je i u jednom i u drugom slučaju, potpuno zanemaren. Takav proces je stvorio medije koji izvještavaju ono što političke elite žele od njih, a ne ono što je interes javnosti. Odgovor je nepovjerenje i skoro potpuni izostanak podrške građana, čak i kad je riječ o nasilju, kao sada.