U periodu nakon globalnog sloma socijalizma, na valu kapitalističkog trijumfalizma, politički analitičari i komentatori su nam neprestano tumačili novu istinu: podjela na ljevicu i desnicu je izlišna. Pod parolama “kraja ideologija” i “kraja povijesti” promovirala se napokon pronađena civilizacijska sudbina: kapitalistička globalizacija je prirodni tijek stvari, a tržište predstavlja optimalni mehanizam društvenog uređenja. Sve ostalo su naprosto političke zablude, djetinjaste utopije ili opasni projekti.
Ta je priča trajala sve do izbijanja financijske krize 2008. godine. Sve do koordinirane intervencije ključnih centralnih banaka predvođenih američkim FED-om koje su, barem privremeno, sanirale simptome, činilo se da je ekonomska budućnost krajnje neizvjesna, a kapitalistički trijumfalizam samo povijesna epizoda. No, bez obzira ekonomsku stabilizaciju i kasniji labavi oporavak, politička situacija se nije smirila. I opet nam se nude iste lekcije: podjela na ljevicu i desnicu je nefunkcionalna. Ovaj put s drukčijim motivima. Jednako su opasni i lijevi i desni “populizam”, nema tu nikakve razlike.
U pozadini ponovljenih lekcija stoji ista podloga: povijesno najslabija ljevica u posljednjih 150 godina, makar se zadnjih godina javljaju uzlazne tendencije. U tom je kontekstu (ekstremna) desnica prisvojila različite tradicionalo lijeve socijalne i političke elemente. S tim da postoji ključna razlika u odnosu na prisvajanje u međuratnom periodu kada je ono služilo pokušaju slabljenja izrazito jakog radničkog pokreta. Četvrti ovoljetni temat na Biltenu smo posvetili obrascima i oblicima tog prisvajanja.