Ostavimo li po strani sočne detalje i uvid u komunikacijske stilove “deep state-a”, afera “mejlovi” koju je jučer objavio Index, sadrži samo jednu ključnu stvar: ljudi koji su bili angažirani u izradi tzv. Lex Agrokora, sudjelovali su i u njegovoj provedbi te si time priskrbili značajnu materijalnu korist. Nažalost, nema ništa sporno u tome da država angažira vanjske konzultante u pisanju zakona, kao i u tome da angažira konzultante u obavljanju zahtjevnih ekonomskih zadaća. Kažemo – nažalost, jer je naprosto tužno da politička birokracija nema dovoljno kapaciteta za izvršavanje takvih zadataka.
Dakle, neosporna je politička i moralna odgovornost ministrice Martine Dalić. Čak i da su posrijedi bili doslovno jedini ljudi u državi koji te poslove mogu obaviti ili jedini u koje je ona imala povjerenja. I ona i premijer u prvim istupima nakon izbijanja afere zaobilaze tu ključnu stvar. Što nije ni čudo jer u svojoj obrani ne igraju na istinitost objavljenih mejlova, već u prvom redu na potrošene kredite opozicije i kritičkih medija u slučaju Agrokor. Drugim riječima, Plenković si može priuštiti, barem neko vrijeme, ignoriranje istinitih medijskih napisa i opravdanog bijesa javnosti.
Prividna stabilnost
O čemu se radi? I opozicija i vlasti neskloni mediji izvrtjeli su nekoliko interpretacija slučaja i posljedičnih optužbi prije nego li je tekuća afera izbila. Najprije su naglašavali kako je sam sporni zakon pisan isključivo kako bi se zaštitilo Ivicu Todorića. Nakon što se Todorić okomio Vladu, morali su odustati od interpretacije. Zatim su svrhu zakona pripisali stjecanju koristi za jedan američki tzv. lešinarski fond. Nakon što je postignuta nagodba u kojoj su u priličnoj mjeri zastupljene i ruske i “domaće” banke kao i sporni Knighthead, ishlapila je uvjerljivost i ove interpretacije.
Takvi promašeni manevri opozicije, kao i činjenica da se moralo brzo reagirati, Plenkoviću čine političku branu od koje ne odustaje. Čak i kad je posrijedi itekako sumnjiva rabota kao ova u kojoj je sudjelovala ministrica Dalić. On u tome ne vidi ništa sporno jer je jedini cilj u tom trenutku bio spasiti Agrokor i osujetiti udar na hrvatsku ekonomiju. Ako se to moglo učiniti samo privatizacijom državnog aparata, nema veze, cilj je postignut. I Plenković se može držati ove priče sve dok je situacija u Agrokoru (prividno) stabilna.
Dvostruki motivi
Kao što smo već više puta pisali ovdje, glavni problem pristupa opozicije cijelom slučaju nalazi se u samoj osnovi tumačenja: zakon je morao biti pisan za nekoga. Radi se o poprilično oskudnoj strategiji tumačenja ako znamo koliko je kreditora, dobavljača i suradnika uključeno u iznimno kompleksan proces. Čak ni ovo otkriće ne dokazuje da je zakon pisan samo za frendove Martine Dalić – iako su ga oni doslovno pisali. Ona ih je angažirala, nedvojbeno su se okoristili tim angažmanom, tj. iskoristili su priliku, ali širenje interpretacije dalje od toga odgovara samo Plenkoviću i Martini Dalić.
Teško da ikome može uvjerljivo zvučati priča da je Plenković cijelu svoju političku budućnost stavio na kocku – a Agrokor to jest – samo kako bi se obogatili poslovni frendovi Martine Dalić. Premda očito jesu. Nije si baš mogao dopustiti neposredni raspad Agrokora. I interpetacijski i politički je nužno razdvojiti ulogu tih konzultanata i ulogu zakona u nastojanju da politički kontrolira ekonomske posljedice pada Agrokora. Poistovjećivanje tih motiva samo otvara manevarski prostor Plenkoviću za izbjegavanje optužbi. Jer on igra na to da su dečki, bez obzira na sve, obavili dobar posao.
Koliko će dugo još moći igrati na to, nije izvjesno. I važno je naglasiti da suprotno prevladavajućim tumačenjima afere, ulazak “dečki s Hotmaila” duboko u državne strukture ne sugerira svemoć države, već upravo suprotno: njenu prepuštenost moćnicima iza kulisa.