Kada je tijekom Drugog svjetskog rata u Europi izveden vjerojatno najveći zločin protiv čovječnosti u povijesti – Holokaust – kojim se “industrijskim” metodama pokušala istrijebiti cijela etnička i religijska zajednica stara nekoliko tisuća godina, kvislinški režimi zemalja u Istočnoj Europi u tom su pothvatu zdušno sudjelovali. Dapače, u zemljama poput Poljske i Rumunjske, ne samo sustavna diskriminacija, već i organizirano ubijanje i pljačka Židova (pogromi) redovito su izvođeni uz sudjelovanje i potporu ključnih društvenih i političkih struktura tadašnjih režima. Stoga ne čudi da je slavljenje tih predsocijalističkih režima u periodu tranzicije povremeno – uz ultrakonzervativizam i zapjenjeni etnički šovinizam – oživljavalo i tradicionalni antisemitizam.
No ništa od toga nije spriječilo novu istočnoeuropsku desnicu da paralelno s mržnjom prema Židovima izražava i divljenje prema Izraelu. Dapače, vladajuća izraelska desnica, predana autoritarnim metodama vladanja, nepoštivanju ljudskih prava, militarizmu i ekspanzionizmu, na neki je način mogla poslužiti i kao uzor puno slabijim autoritarcima i militaristima na istoku Europe. Stoga ne čudi da je bizaran potez američkog predsjednika kojim je priznao Jeruzalem (čiji je istočni dio po međunarodnom pravu službeno okupiran) za glavni grad Države Izrael najviše pažnje privukao upravo u Istočnoj Europi. Rumunjska je doduše prva zemlja članica Europske unije čija je vlada i službeno najavila da svoju ambasadu seli iz Tel Aviva u Jeruzalem.
Pritisci s dvije strane
Naizgled, riječ je o nastavku bliskih odnosa Rumunjske s režimom koji provodi sustavnu politiku diskriminacije i protupravnih ubojstava u okupiranim područjima Bliskog istoka. Rumunjska se tako, između ostalog, suzdržala od glasovanja za rezoluciju Ujedinjenih naroda kojom se osuđuje protupravni potez Trumpa, a Izrael je prošlog tjedna poslao i posebnu delegaciju u Bukurešt kako bi – pretpostavlja se – isposlovao ovo preseljenje. Ista delegacija ovog bi tjedna trebala posjetiti i Prag, gdje se navodno također razmišlja o preseljenju. No u obje je zemlje došlo do komplikacije. Naime, dok je u Češkoj predsjednik Miloš Zeman sklon preseljenju, vlada je prema tome izrazila ozbiljne rezerve. U Rumunjskoj je situacija slična, samo su uloge zamijenjene.
Najavu rumunjske vlade o preseljenju mogao bi tako poništiti predsjednik Klaus Iohannis, koji po ustavu ima znatne ovlasti u vanjskoj politici. Preseljenje forsiraju oni politički akteri koji se smatraju “populistima”, a jedan od razloga svakako bi mogao biti njihov osjećaj političke bliskosti s Trumpom, kao i aktualnom vladom u Izraelu. No u medijima nije propuštena ni činjenica da je rumunjska vladajuća stranka u nekoliko navrata angažirala izraelske političke savjetnike, niti da je izraelska vlada najavila “privilegije” za zemlje koje u prvom valu presele svoje ambasade. S druge strane, preseljenjima su se usprotivili akteri bliski njemačkoj politici. Ta se zemlja naime trudi da vlastitu vanjsku politiku ojača pritiskom na manje članice EU da ju slijede.
Na bizaran način, pitanje preseljenja ambasade u Izraelu tako se uklopilo u standardne podjele u istočnoeuropskoj politici. Pri čemu obje strane – koje se redovito vole predstavljati kao zastupnici patriotske politike – dopuštaju da im vanjsku politiku diktiraju ne samo velike sile poput SAD-a ili Njemačke, već i male zemlje poput Izraela.