Građani Slavonskog Broda mogu barem donekle odahnuti: nakon 11 dana voda je u njihovom gradu napokon ispravna za piće. Tu je odluku jutros donijelo Stručno povjerenstvo za vodu za ljudsku potrošnju. Međutim, još se čeka da nadležne institucije utvrde i obznane tko je krivac za onećišćenje vode. Ne treba biti isuviše paranoičan pa da se sumnja u transparentan rasplet te istrage. Kao što ne treba biti niti isuviše pronicljiv da se ovaj slučaj u Slavonskom Brodu ne tretira kao izolirani incident.
Ostavimo li po strani parlamentarna prepucavanja i tzv. ideološke ratove, lako je za primijetiti da glavne političke vijesti u Hrvatskoj u posljednjih par godina predstavljaju primjeri i simptomi infrastrukturne zapuštenosti. Tako problema s vodom imaju i građani Splita i okolice. Također, kao i u Slavonskom Brodu, niti zrak im nije najpovoljniji uslijed sanacije kronično zapuštenog odlagališta otpada Karepovac. S otpadom muku muči i Zagreb. A slični se primjeri svake godine ponavljaju i u nizu priobalnih gradova. Iako su privredno gotovo u cijelosti orijentirani samo na turizam, neadekvatna infrastruktura redovito “popušta” za vrijeme turističke sezone.
Primjera je beskonačno
Jalovost šire shvaćene infrastrukturne spremnosti ogleda se i u ekstremnijim situacijama kao što su požari, poplave ili obilnije snježne padaline. Prošlog je ljeta spomenuti Split, drugi najveći grad u državi, spašen od požara isključivo samoorganizacijom naroda. Drugim riječima, ne postoji na državnoj i institucionalnoj razini organizirana mreža na koju se građani mogu osloniti u kritičnim situacijama. Najbolji su primjer potkapacitirano vatrogastvo i nefunkcionalna civilna zaštita. Slična je priča i s prostornim uređenjem i planiranjem. Primjera je bezbroj, ali spomenimo samo kontraprimjer splitskog Žnjana: gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara postao je u jednom trenutku doslovno heroj jer je samo počistio situaciju, maknuo nelegalne ugostitelje i započeo s nešto transparentnijom rekonstrukcijom splitskog priobalja.
No, situacija nije ništa bolja niti u “mirnodopskim uvjetima”. Pogledajmo samo situaciju u zdravstvu. Kronični manjak kadrova i sredstava više je nego očigledan, a kao nedavni primjer možemo izdvojiti bolnicu u Puli u kojoj su otkazani svi pregledi za travanj uslijed manjka liječnika u hitnoj službi. Primjer s novcem za bolesnu djecu zbog kojeg se ljudi odlučuju na očajničke činove poput hoda od Rijeke do Zagreba da i ne spominjemo. Niti sa javnim prijevozom situacija nije puno bolja. Diljem provincije su ukinute razne linije autobusa kao nerentabilne. Tek su javni alarm i subvencije uspjeli spasiti preostale linije u Slavoniji početkom ove godine.
Nema demokracije bez infrastrukture
Kao što je u subotnjoj kolumni u Jutarnje listu primijetio Jurica Pavičić, ovi brojni primjeri upućuju na to da ovdašnja politika nije u stanju ponuditi minimalno i dostojno organiziranu zajednicu. Ne radi se pritom o manjku kapaciteta trenutne političke klase, makar je izostanak bilo kakve suvisle vizije vidljiv na svakom koraku. Kapitalistička ekonomija po definiciji atomizira društvo: poduzeća su konkurencija jedno drugome, a radnici na tržištu rada također. U krajnjoj liniji su i turistička mjesta, gradovi i rivijeri također međusobno konkurentni. No, bez obzira i na tu snažnu tendenciju koja podriva kolektivno djelovanje i vjerovanje u zajednicu, ovdašnje političke elite nisu u stanju postojeća javna sredstva preusmjeriti u infrastrukturu koja čini zajednicu. Ona se u velikoj mjeri usmjeravaju u mikrozajednice, prvenstveno stranačke.
Kao što je pokazalo nedavno istraživanje Eurostata, Hrvatska je po javnoj potrošnji na EU prosjeku, ali raspodjela te potrošnje je iznimno problematična i indikativna za sve gore spomenute primjere. Na vrhu smo po potrošnji za političku birokraciju, a pri dnu za socijalne potrebe. I onda ne treba čuditi uspon konzervativnih i tradicionalističkih političkih struja: “obiteljaške” politike. Jedina infrastrukturna mreža koja nije zakinuta je ona crkvena. Jedina socijalna mreža koja preostaje uslijed demontiranja socijalne države i sindikata jest – obitelj. Na tim se društvenim procesima hrani i stječe uvjerljivost priča o ugrozi obitelji, posljednje oaze solidarnosti. Bilo da ju ugrožavaju homoseksualci, “udruge”, pravo na pobačaj, Istanbulska konvencija ili “komunisti”. Jedini odgovor na nedemokratske politike jest demokratska infrastruktura.