Studentski prosvjedi koji su krajem 2014. buknuli u Makedoniji zalagali su se za uspostavljanje autonomije sveučilišta i protivili se gušenjima temeljnih sloboda koje je provodila konzervativna vlada. S vremenom je pokret utihnuo, a nova vlast nagomilane probleme pokušava riješiti davanjem sitnih ustupaka akademskoj zajednici.
Makedonska vlada je usvojila dugo očekivane promjene zakona o visokom obrazovanju o kojima će se uskoro glasati u Sobranju. “Novi zakon za visoko obrazovanje praktično je jedan od najboljih primjera inkluzivne politike, odnosno izgradnje rješenja kroz zajednički dijalog onih koji ga trebaju primijeniti i onih na koje se taj zakon odnosi”, izjavila je ministrica obrazovanja Renata Deskovska. Poprilično je izvjesno da će zakon proći i da će biti implementiran u praksi.
Međutim, pitanje je koliko zakon ide na ruku “onima na koje se odnosi”. Što se tiče zahtjeva koji su artikulirani za vrijeme najvećih studentskih mobilizacija, onih u zimu 2014., samo je jedan ispunjen: ukidanje eksternog testiranja koje je uvela prošla vlada. Pored toga, promjene će se ticati studentskih organizacija: službeno predstavničko tijelo skopskih studenata, Studentski parlament Univerziteta Sv. Ćirila i Metoda, SPUKM, neće više funkcionirati kao nevladina organizacija, nego će djelovati u okviru formalnih struktura fakulteta, s tim da će njegova uloga uglavnom biti čisto administrativna. Tako je važno pitanje studentskog participiranja u politici univerziteta riješeno na izuzetno neadekvatan način.
Očekivano, većih reakcija javnosti nema, no jasno je da se i danas studentska pitanja iskorištava u političkim igrama. S jedne strane, vlada skuplja političke bodove ukidanjem obaveze eksternog testiranja što je bio jedan glavnih okidača studentskih prosvjeda 2014. S druge strane, desnica koristi slabu studentsku angažiranost i mobilizira ih za vlastite proteste, kao što je protest protiv promjena imena države, koji po retorici nalikuje na protest 1997., kada se albanskim studentima htjelo zabraniti studiranje na materinjem jeziku na javnim sveučilištima. Kako bismo bolje razumjeli kako je do današnjeg stanja uopće došlo, valja se prisjetiti tijeka studentske borbe.
Diskriminatorno testiranje studenata kao okidač protesta
Prije četiri godine usvojen je niz kontroverznih amandmana na Zakon o visokom obrazovanju. Ono što je tada najviše bolo oči bilo je uvođenje eksternog testiranja, koje bi, po uzoru na takvo testiranje u osnovnim i srednjim školama, trebalo potvrditi vjerodostojnost ocjena koje studenti dobivaju, ali i rigorozno kazniti studente koji ne prođu provjeru. Pored toga, predloženo je da testiranje znanja studenata vrše vladine agencije što je percipirano kao dodatni mehanizam državne kontrole i udar na sveučilišnu autonomiju.
U periodu nakon usvajanja ovih izmjena zakona, u zimu 2014., studentski plenum organizirao je niz protesta s masovnim odazivom. VMRO-DPMNE, tada na vlasti, pokušao je delegitimizirati studentski plenum i predstaviti ga kao ne-autonomnu organizaciju, kao instrument SDSM-a, koji prosvjedima želi potkopati ugled svojih protivnika. Logično, članovi SDSM-a podržavali su proteste (i kasnije blokade fakulteta), no većina studenata koja je sudjelovala u inicijativi bili su revoltirani mladi ljudi bez stranačkih afilijacija.
Plenum je brzo dobio na popularnosti. Uslijedile su blokade fakulteta, a podrška koju su studenti dobili od svojih profesora, izražena formiranjem profesorskog plenuma, pandana studentskom plenumu, omogućila je studentima da ih se shvati ozbiljnije od pukih “buntovnika bez razloga”.
Službeno predstavničko tijelo skopskih studenata, Studentski parlament Univerziteta Sv. Ćirila i Metoda, SPUKM, koje je definirano kao “nevladina i neprofitabilna organizacija za slobodno udruživanje studenata”, nije se ponašalo u skladu sa svojim dužnostima prema kolektivu koji predstavlja. To je tijelo razvilo servilan odnos prema VMRO-DPMNE-u pa je aktivno podržavalo sporne amandmane, napadajući pri tom studentski plenum i iskorištavajući povremene antagonizme između različitih grupa studenata. Ipak, time su samo doprinijeli još većoj popularnosti cijelog studentskog pokreta.
Pokret koji je tražio više
Ciljeve i zahtjeve makedonskog studentskog pokreta, naravno, ne možemo svesti samo na borbu za ukidanje eksternog testiranja. Ideja njegovog uvođenja i provođenja bila je tek kap koja je prelila čašu, povod koji je na ulice izveo masu studenata (u decembru 2014. na studentskom maršu sudjelovalo je preko 5.000 studenata). Pokret je težio puno većim ciljevima.
Suština studentske inicijative bila je borba za autonomiju sveučilišta od državnog aparata i kreiranje prostora gdje će se kritička misao neovisno i nesmetano razvijati. Među glavnim zahtjevima bio je i onaj za većim učešćem studenata u djelovanju, odlučivanju i politici univerziteta i zamjena postojećih organizacija koje “zastupaju” studente nekim novim tijelom, kao što je studentski plenum. Na početku studentske borbe puno se govorilo i o socijalnom položaju studenata i studentskom standardu (na tome je inzistirala Mugra, organizacija koja je proizašla iz lijevog krila plenuma)kao i o nekim važnim i puno širim društvenim pitanjima, no s vremenom je taj problem izašao iz fokusa, pa se ukidanje testiranja nametnulo kao zahtjev koji nosi cijeli pokret. Tome su uvelike doprinijeli i mediji koji su procijenili da je to pitanje najzanimljivije za širu javnost. Dijelu medija koji se trudio prikazati studente u što gorem svijetlu, ovo je pitanje poslužilo kao dokaz da su buntovni studenti zapravo delinkventi koji se boje da će testiranje potvrditi njihovo neznanje.
Novi zakon kao epilog borbi iz 2014.
U samom studentskom plenumu postojao je razdor oko pitanja daljnje radikalizacije pokreta. Dio studenata nije htio iskoračiti iz okvira borbe za ukidanje eksternog testiranja, a sukob se formirao i oko pitanja metode borbe. Neki su se protivili blokadi i zahtijevali normalno izvođenje nastave – “kad već plaćaju za to” – ne pokazujući interes za šire studentske probleme koje je detektirao plenum. Ti su antagonizmi doprinijeli stvaranju drugačije atmosfere u pokretu, gdje su sitnije pobjede i mali vladini ustupci bili dovoljni da se pokret pasivizira.
Nakon što su studentski protesti i blokade fakulteta završili, u proljeće 2015., održan je niz pregovora između vlade, predstavnika studentskog i profesorskog plenuma s ciljem izrade nacrta novog zakona o visokom obrazovanju. Međutim, s krajem blokade i studentski je pokret počeo zamirati, ali je val velikih antivladinih prosvjeda najavio mogućnost promijene vlasti.
Pomisao da bi “socijaldemokratski” SDSM mogao zamijeniti VMRO-DPMNE ulijevala je nadu i u promijene u visokom obrazovanju. Na neki način, nada se činila opravdanom budući da je novi premijer, Zoran Zaev, odmah po dolasku na vlast ukinuo eksterno testiranje u svim obrazovnim ustanovama, od osnovnoškolskih do visokoobrazovnih.
Rad na novom zakonu bio je u punom jeku. Tripartitna radna grupa za izradu nacrta zakona (oformljena još za vrijeme prethodne vlade) sastojala se od predstavnika studentskog i profesorskog plenuma te profesora koje je izabrao tadašnji rektor Univerziteta Sv. Ćirila i Metoda. Radna grupa svoj je nacrt zakona dostavila sadašnjem rektoru, a u njemu se tražilo ustavno zajamčenu autonomiju visokog obrazovanja, nov princip studentskog udruživanja i upravljanja univerzitetom, promijena modela financiranja i izbora nastavnog kadra itd., no rektor je taj nacrt bojkotirao.
Budućnost studentskog pokreta
U konačnici usvojeni nacrt u potpunosti ignorira zahtjeve studentskog pokreta, a čitava rasprava oko njega svela se na pitanje koliko će realne moći imati rektor sveučilišta. Studentski plenum više ne postoji, a neki od bivših aktivista postali su dio vladajućih struktura. Profesorski plenum, nakon nekoliko unutarnjih kriza, krajnje je pasiviziran. Ukidanje spornog testiranja djelovalo je kao uspješan anestetik nekad angažiranih studenata, koji na sadašnje aktivnosti sveučilišta gledaju cinično i rezignirano.
Dopuste li da ih predstavljaju grupe poput SPUKM-a koje umjesto materijalnih interesa studenata u prvi plan stavljaju navodnu borbu za obranu imena države, studenti će biti u opasnosti da (po)ostanu instrumentalizirani u međustranačkoj borbi za prevlast. Studentski elan je već dulje vrijeme u opadanju. Neki su rezignirani ispuhivanjem studentskog pokreta, a neki slave, jer je navodno glavni problem riješen. No tu je još čitav niz problema, od školarina i studentskog standarda, do kvalitete nastave. Sve su to polja na kojima se mogu očekivati daljnja pogoršanja pod pritiskom sve snažnije komercijalizacije, pa je upravo zbog toga itekako bitno tko će u budućnosti zastupati studentske interese.
S engleskog prevela Anja Vladisavljević