Svega nekoliko mjeseci prije predviđenih izbora, slovenski premijer Miro Cerar podnio je ostavku. Potez je to kojim je mislio nadmudriti svoje koalicijske partnere, ali i novu konkurenciju. No on istodobno pokazuje koliko su njegove političke mogućnosti ograničene.
Nedavna ostavka Mire Cerara znači već treće zaredom prijevremene izbore u Sloveniji. Prvi su održani 2011. godine, kada je premijer bio aktualni predsjednik države Borut Pahor, drugi u julu 2014., čime je okončan mandat Alenke Bratušek, trenutne zastupnice u parlamentu. U usporedbi s prve dvije, Cerarova ostavka nije toliko odraz šire političke krize. Upravo suprotno, mjereno tim aršinima, razdoblje Cerarove vlade obilježila je politička stabilizacija, visok ekonomski rast, smanjenje nezaposlenosti i druge stvari koje premijer na odlasku nije zaboravio istaknuti u svojem odstupnom govoru. Naravno, upitno je u kolikoj je mjeri za sve to zaslužna vlada, ali barem dio zasluga si nesumnjivo može pripisati.
Ostaje činjenica da ekonomski rast nije značio i podizanje općeg blagostanja za cjelokupnu populaciju. Oni koje je kriza najjače pogodila i koji su u vremenu mjera štednje platili najveći danak, i dalje ne žive bitno bolje. Također, statistike o tome da se nezaposlenost smanjuje potrebno je uzimati s velikom dozom kritičnosti. Dugotrajno nezaposleni, unatoč ekonomskom oporavku, još uvijek nisu ništa lakše zapošljivi. Prije svega treba obratiti pažnju na zadnjih godina izrazit rast samozaposlenih, koji se u usporedbi s redovno zaposlenima udvostručio. Samozaposleni, koji službeno imaju status samostalnih poduzetnika, u većini su primjera sve osim toga.
Ako pogledamo slovensko tržište radne snage, smjesta možemo vidjeti da se broj radno aktivne populacije i zaposlenih osoba u zadnjem desetljeću nije značajno mijenjao, odnosno da je stabilan. Udio zaposlenih u pravnim osobama se od 2005. do 2016. godine povećao za 2 posto, što isto tako ne izaziva posebnu pozornost. Dramatičniji pomaci su se događali u sljedeće tri kategorije. Broj zaposlenih kod fizičkih osoba opao je za 23 posto, broj samozaposlenih (bez poljoprivrednika) povećao se za 26 posto, dok se broj poljoprivrednika smanjio za čak 42 posto! Pritom su moguća dva smjera razmišljanja: ili se ta migracija unutar tržišta radne snage dogodila prisilno ili se dogodila dobrovoljno.
“Poduzetnici” svoga rada
Prisilno bi značilo da, primjerice, radnik u mehaničarskoj radionici, koji je još do jučer bio zaposlen kod šefa/fizičke osobe i s obzirom na to imao pravo na plaćene socijalne i zdravstvene doprinose, godišnji, regres itd., preko noći postane samostalni poduzetnik. Njegovo radno zaduženje ostaje posve jednako, još uvijek radi za istoga šefa, u istoj radionici, iako sada kao neka vrsta poslovnog partnera koji, naravno, nema prava na sve prije nabrojene povlastice koje proizlaze iz radnog odnosa, jer se sada, naime, radi o poslovnom odnosu! Tako ide pesimističnije objašnjenje. Optimističnije, možda bi bilo točnije to nazvati deliričnijim objašnjenjem, jest ono u koje vjeruje dojučerašnja ministrica rada, obitelji, socijalnih pitanja i jednakih mogućnosti, Anja Kopač Mrak.
Po ministričinu uvjerenju kod samozapošljavanja je poticaj prije svega u tome što se tim ljudima jednostavno previše plaća, barem u usporedbi s redovno zaposlenima, pa na kraju mjeseca prikupe značajno veći neto iznos. Ukratko, radnik u prethodno spomenutoj radionici je prema ministričinoj bistroumnoj računici došao do spoznaje da je prelazak u samozapošljavanje jedinstvena poslovna prilika? Ne, naravno da nije, a da takve nebuloze prosipa upravo ministrica rada i socijalnih pitanja u najmanju je ruku neukusna podvala. Ministrica naime zaboravlja napomenuti da samozaposleni prvi mjesec bolovanja nemaju pravo na naknadu, da si regres, godišnji, božićnice ili 13. plaću mogu isplatiti jedino sami itd. Toliko o tome da se u državi smanjuje nezaposlenost – možda tek na papiru koji, kako znamo, trpi sve.
Vlada u ovom mandatu nije napravila apsolutno ništa kako bi poboljšala položaj samozaposlenih, a i oni koji primaju minimalne plaće još su uvijek jedva iznad praga siromaštva. Strogo gledano, često je ta plaća i dalje poprilično ispod praga siromaštva pa poslodavci, kako bi ju navukli na zakonski određenu razinu, standardnu plaću krpaju raznim dodacima (gablecom, naknadom za prijevoz i sl.). Ti dodaci su iz pozicije poslodavaca jeftiniji i formalno zadovoljavaju kriterij usklađivanja s minimalnom plaćom. Za zaposlene problemi naravno leže u tome da se ta dodatkovna razlika neće uračunavati u njihovu mirovinsku osnovicu pa će pod stare dane biti još jednom izigrani mizernom penzijom. No, time će se baviti netko drugi…
Cerarova puna čaša
Vratimo se predsjedniku vlade, njegovoj ostavci i tome što ona znači za neposrednu političku budućnost. Kako smo već spomenuli na početku, ta ostavka nije bila rezultat nekakve dublje političke krize; u nedavnom intervjuu čak i Cerar priznaje da se za nju odlučio tek po primitku presude Vrhovnog suda. Taj je sud odlučivao o zahtjevu za poništenjem referendumskih rezultata vezanih uz izgradnju drugog kolosijeka pruge između Kopra i Divače, dodatnih 27 kilometara, koji bi bili isključivo namijenjeni teretnom prometu te su stoga od strateškog značaja za razvoj koparske luke. Vili Kovačič, pokretač ustavne tužbe, tvrdio je da je vlada za vrijeme referendumske kampanje postupala protuustavno s obzirom na to da nije iznosila i stajališta protiv samog projekta.
Ustavni je sud odlučivanje o validnosti referendumskog rezultata vratilo na Vrhovni sud koji ga je poništio i sada je izgledno ponavljanje referenduma na tu temu. Kao što je već rečeno, Cerar, i sam pravnik po struci, tu je odluku suda nazvao “kapljom koja je prelila čašu” te ju u odstupnom govoru naveo kao glavni razlog svoje ostavke. Međutim, taj je govor ustvari bio već početak, barem neformalne, predizborne kampanje, u kojoj je vladi pripisao zasluge za pozitivan ekonomski rast i smanjenje nezaposlenosti, što smo maloprije kritično prodiskutirali. Postavlja se pitanje koje su to druge stvari napunile Cerarovu čašu prije odluke suda, koji su drugi razlozi kumovali njegovoj ostavci.
Da se prije svega radi o taktičkom manevru dokazuje i činjenica da će prijevremeni izbori u najboljem slučaju biti jedan ili dva tjedna prije prvog mogućeg termina u kojem su se mogli provesti i redoviti izbori. No zbog ostavke se prilično produžilo vrijeme za predizbornu kampanju u kojoj sada punopravno može sudjelovati i glavna vladajuća stranka, Stranka modernog centra (ranije službeno zvana Stranka Mire Cerara). Sada više ne mora održavati privid opće društvene odgovornosti – ona je, po Cerarovim riječima, sada ponovno u rukama naroda (što god to uopće značilo), a on i njegova stranka izuzeti su iz prvog plana političke odgovornosti i ponovno su “samo” jedna od mnogih stranaka koje će se boriti za glasove.
Skidanje odgovornosti
Upravo je borba za glasove zasigurno bila značajan faktor prilikom odluke o ostavci jer su ankete pokazivale opadanje potpore SMC-u. Paralelno su ankete istaknule koalicijske partnere, Socijaldemokrate, koji su se popeli na sam vrh ljestvice popularnosti, ako za trenutak po strani ostavimo Marjana Šarca i njegovu listu, kojima ćemo se posvetiti u nastavku. Čini se da se Cerarova računica dosad isplatila, po zadnjim rezultatima istraživanja javnog mnijenja potpora stranci je porasla, a isto tako većina anketiranih podržava njegovu ostavku. Povlačenjem si je jednostavno otvorio put do bitno kritičnijeg odnosa prema koalicijskim partnerima koji ga sada više ne mogu ucjenjivati napuštanjem vlade. Dodatan plus za najveću stranku aktualnog saziva parlamenta elegantan je prekid pregovora sa sindikatima.
A ti su pregovori bili kompleksni, dugotrajni i razasuti po različitim segmentima javnog sektora. Odstupanjem je vlada sindikalnim pregovaračima izmaknula tlo pod nogama. Iako je vlada na odlasku primorana obavljati tekuće poslove, među njih ne spada odlučivanje o pitanjima koja imaju značajne financijske posljedice. Sa zahtjevom za dokidanje nepravilnosti u isplati plaća, mjera štednje i sl., sindikati su zapravo računali upravo na to da se dio značajnog ekonomskog rasta prelije i u džepove onih koji taj rast stvaraju i koji su se zadnjih godina zbog njega silno odricali.
No, kako se čini, trud se zasad neće isplatiti. Neki sindikalni vođe već lakonski zapažaju da će zasigurno trebati pričekati konstituiranje nove vlade, drugi se i dalje nadaju pa prijete kako će to pitanje, ukoliko se s vladom ipak ne postigne dogovor, biti glavna tema predizborne bitke. No, za razliku od vremena prije ostavke, sindikati sada više nikako ne mogu posegnuti za najjačim oružjem radničke borbe – štrajkom, pa zbog toga takve prijetnje odzvanjaju u prazno. I za spektakularnu se najavu slovenskog priznanja Palestine, o čemu smo nedavno pisali, sada konačno može reći da se izjalovila.
Novo lice
Još jedan važan element Cerarova odstupnog govora bilo je navođenje onih koji Sloveniji osporavaju pozitivan razvoj, čak i institucija koje su usmjerene na kočenje takvog razvoja. Ukratko, prema toj interpretaciji imamo poštene, od naroda izabrane funkcionere, koje svaki put iznova, unatoč krajnjim naporima, ometu i obore neformalne interesne mreže. To je oživljavanje fraze Janeza Janše o “stričevima iz pozadine” na koju se može odgovoriti samo: “stric” iz pozadine je zapravo kapital. Da, uistinu je predstavnička demokracija u liberalno-demokratskim kapitalističkim uređenjima tek formalna fasada, koja realizaciju kapitalističko-političkih interesa omogućuje onoliko koliko je i sam politički i pravni poredak nastrojen u korist njihove realizacije.
Stoga su kao određeni backup potrebne dodatne mreže, interesne skupine, lobisti, ucjene, prijetnje, da se volja naroda napokon ipak kalibrira tako da odgovara političko-kapitalističkim elitama, kako lijevim, tako desnim. A ako je posao uistinu dobro obavljen, na toj je podlozi moguća i pomirba, kako se u dokumentarcu o bankarskoj rupi izrazio nekadašnji ministar financija, Janez Šuštaršič. Naravno, ako polazimo iz materijalističke perspektive, možemo lako zaključiti da je zakulisje najviših društvenih ešalona te vrste najinherentniji element sistema, koji s njim stoji i pada.
Nasuprot tome, ako recimo vjerujemo u liberalno-demokratske ideologeme o pravnoj državi i ljudskim pravima koje iz nje proizlaze, slobodama itd., sve prethodno navedeno nužno će se doimati kao sistemu izvanjske anomalije. Jer se prema tome ne radi o sistemskim anomalijama, već, posljedično, o subjektivnim anomalijama. Kada bi samo našli etički neporočne ljude, koji su se spremni baviti politikom! Upravo je 2014. godine otkriće – koje je odgovaralo toj paradigmi te ju svojim manjkom programa i naglašavanjem etičnosti dodatno potvrđivalo – bio nitko drugi već Miro Cerar. Sada, četiri godine kasnije, kada je i on sam postao jedno od uvaženih političkih lica, bilo je potrebno pronaći novo ime liberalno-demokratskog bloka.
Primjeren kandidat je pronađen u Marjanu Šarcu, županu općine Kamik, slovenskoj javnosti poznat prije svega kao komičar (preko figure seljaka Serpentinšeka, čiji je lajtmotiv mizoginija). On je svoj politički proboj napravio na lanjskim izborima za predsjednika države. Tada se Šarec iskazao kao više nego dostojan takmac prekaljenoj političkoj šaljivdžiji, Borutu Pahoru. Pahor je pobijedio tek u drugom krugu i to za “samo” 6 posto, što je nesumnjivo bio težak udarac njegovom notornom narcizmu. Od tada je u javnosti njegov glas odlučniji, štoviše i onda kada bi bilo bolje da šuti. Novajlija Šarec s tako priskrbljenim političkim kapitalom izlazi na parlamentarne izbore, unatoč tome da, politički gledano, javnost o njemu još ne zna puno, pa mu upravo radi toga ankete javnog mnijenja pripisuju suverenu pobjedu i potencijalno mandatarstvo.
Tko svaki put iznova pristaje na takav politički klistir, uvijek će naći kandidate koji će glumiti “nova lica”, poput ranije Cerara, a sada Šarca. Ali bi se i postepeno trebao prestati čuditi što je rezultat uvijek isto sranje.
Sa slovenskog prevela Ivana Jadrić