Slovensko priznanje Palestine? Mala gesta i velika buka

Foto: AFP / Jaafar Ashtiyeh

U odnosu prema bliskoistočnim pitanjima, istočnoeuropske zemlje u pravilu poslušno slijede migove Sjedinjenih Država. No Slovenija je nedavno, sasvim suprotno trendovima, najavila skoro priznanje Palestine, države čije zakonito osnivanje već pedeset godina onemogućuje izraelska okupacija.

Davnih vremena, u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća, postojala je jedna neobična stvar, zvala se politička satira. Očito se politika tada uzimala još dovoljno ozbiljno da se s tom ozbiljnošću moglo kvalitetno izrugivati. Danas je zadaća političkog satiričara beskonačno teža. Kako se naime uopće izrugivati politici koja je već sama po sebi groteskna satira? Vječno preplanuli Borut Pahor nekoć je mogao biti meta podsmijeha jer radije posjećuje solarij, nego što obnaša funkciju predsjednika republike. Zalud! Danas to Pahor sam radi: “Sa svojih 55 godina naboran sam kao pas pasmine mops. To je danak pušenju u mladosti i spavanju na suncu čitav život. Možda da večeras ne odem u solarij?” Nekadašnji politički satiričar bi se Pahorovom sunčanju sigurno bolje narugao, ali za to je sada prekasno. Loše ispričanu šalu nažalost nije moguće spasiti. I čini se da je današnja politika uistinu samo loša šala, koja se ne može zasititi smijanja na naš račun.

No, vratimo se još malo u zlatna vremena i prisjetimo legende o Radiju Jerevan, odnosno o tipu vica pod tim imenom koji je bio omiljen u nekadašnjem Istočnom bloku. On je išao otprilike ovako: po uzoru na upite upućene radiju postavlja se pitanje – Je li istina?, na što radio odgovara – U načelu da, makar… Taj je makar nagoviještao apsurdan preokret. Slikovito prikažimo na primjeru. Pitanje radiju Erevan: “Je li istina da bi u Švicarskoj bilo moguće uvesti komunizam?” Odgovor: “U načelu da, ali bi bilo šteta”. Kao malen prilog toj tradiciji možemo uvesti i našu trenutnu temu, najavu slovenskog priznanja Palestine. Je li istina da podržavate samoodređenje naroda? U načelu da, ali ovisi o narodu.

Pomalo neočekivano, ministar vanjskih poslova Karl Erjavec je krajem prošle godine najavio slovensko priznanje Palestine. Zašto neočekivano? Zato što je upravo tu inicijativu još 2014. pokrenula zastupnička skupina stranke Levica. U tom je trenutku Palestinu priznala i Švedska te se činilo kako je moguće i priznanje na razini Europske unije, odnosno da će se za priznanje odlučiti veći broj članica. Upravo je taj argument iskoristio Erjavec kada je rekao da je s priznanjem potrebno pričekati. Nakon dobre tri godine čekanja očito je nastupio pravi trenutak, ali zašto baš sada? Na pamet padaju barem dva razloga. Prvi, vanjskopolitički, preseljenje je američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem i time priznanje potonjeg za glavni grad Izraela. Pritom je postalo jasno da nije moguće računati na nekakvo kolektivno priznanje Palestine od strane EU. Drugi, unutarpolitički razlog skorašnji su parlamentarni izbori u Sloveniji, točan datum kojih će se znati krajem marta odnosno početkom aprila, a najvjerojatniji je prvi tjedan juna. Ukratko, za eventualno priznanje nije ostalo previše vremena.

Sigurna većina?

S obzirom na to Erjavčevu najavu može se promatrati i kao predizbornu gestu koja bi u narednim tjednima mogla i splasnuti, tako da naposljetku zbog vremenskog pritiska do priznanja ni ne dođe. Inače, vladajuće stranke tvrde da su u potpori priznanju ujedinjene te da imaju i potrebnu parlamentarnu većinu. Ipak, sve se skupa usporilo odmah po samoj najavi. Ministarstvo vanjskih poslova parlamentarnom odboru za vanjske poslove dosad još nije dostavilo potrebne materijale i procjene posljedica priznanja, zbog čega se priznanje u februaru već izjalovilo. Sada vlada od svih ministarstava do 12. februara očekuje revidirani izvještaj o posljedicama priznanja.

Pojavile su se, naravno, reakcije. Pismom predsjedniku vlade, Miri Ceraru, oglasila se konferencija 48 najvećih američkih židovskih organizacija. U njemu izražavaju neugodnu iznenađenost najavljenim priznanjem: “Slovensko priznanje Palestine neće uvjeriti Palestince da se vrate pregovorima te će potkopati smislen pristup rješavanju desetljećima duge krize, kakav su neposredni pregovori među stranama. Uzrokovat će produženje razdoblja bez mira”. Neka nitko više ne sumnja u strahovitu moć malih država, jer ako Slovenija na Bliskom Istoku može “odužiti razdoblje bez mira”, onda je očito sve moguće!

To je pratila i turneja izraelskog veleposlanika u Sloveniji koji je posjetio sve parlamentarne stranke (uz iznimku Levice koje je odbila razgovore) te ih uvjeravao u besmislenost i kontraproduktivnost priznanja. Unatoč tome da se u proceduralnom smislu priznavanje oduljilo, u međuvremenu su se ocrtala stajališta domaćih političkih aktera. S jedne su strane stranke vladajuće koalicije, možda s figom u džepu. Podržala bi ih i Levica, barem neki od nezavisnih zastupnika, a vrlo vjerojatno i barem nekoliko zastupnika Nove Slovenije. Kršćanskodemokratska Nova Slovenija bi se pritom naime ugledala na politiku Svete stolice, koja je naklonjena priznavanju Palestine. Novopečeni predsjednik te stranke, Matej Tonin, također je u prošlosti više puta izrazio potporu rješenju palestinskog pitanja u obliku dviju država.

Drugi, poput osunčanog predsjednika Boruta Pahora, već su izrazili zadrške oko priznanja jer to u trenutnim okolnostima ne bi doprinijelo mirovnom procesu te bi situaciju potencijalno još i zaoštrilo. Ukratko, ponavljanje točno onoga čime prijeti konferencija američkih Židova. Još manje dlake na jeziku imaju na nacionalističkom portalu Domovina.je. Jedan od njihovih kolumnista na primjer piše da je “priznanje Palestine ideološka pobjeda slovenske ljevice koja podržava antisemitsku politiku palestinskih terorista, realizirajući time politiku svojih prethodnika”. Drugi su navodno zabrinuti komentatori pokušali upozoriti na štetne ekonomske posljedice koje bi priznanje imalo za Sloveniju. Ipak, detaljniji pogled otkriva da bi one bile jedva primjetne, jer je robna razmjena između zemalja već sada izrazito skromna, pa i unutar tih proporcija ide više u korist Izraela nego Slovenije. Na Izrael otpada 0,2 posto slovenskog izvoza, dok na Sloveniju otpada 0,5 posto izraelskog izvoza. I izraelskih je turista jedva jedan posto među svima koji posjećuju Sloveniju. Ostali su ekonomski pokazatelji jednako skromni, zbog čega nije potrebno strahovati pred eventualnim ekonomskim embargom.

Jupiter i vol

Naposljetku se vratimo Radiju Jerevan: priznavanje prava na samoodređenje je kao obično uvjetovano narodom, a ne pravom samoodređenja, koje bi trebalo važiti za sve narode. Katalonija, Kosovo, Kurdi(stan), Krim itd. Što drugo uopće reći nego ponoviti staru rimsku izreku – Što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu! Naravno da pritom postoji još jedna, možda i najvažnija perspektiva, koju je iznio jedan od najboljih poznavatelja bliskoistočne problematike u Sloveniji, dr. Primož Štrbenc. On u svojoj analizi pruža presjek grandioznog uvjerenja i samozanesenosti da se zbog pitanja slovenskog priznanja Palestine događa nešto veliko i sudbonosno. Uistinu, radi se o prvorazrednoj simboličkoj političkoj gesti, no ona na samu palestinsku državnost neće i ne može imati realnih učinaka. Naime, zatečeno stanje na terenu takvo je da jednostavno više ne postoje uvjeti za uspostavu palestinske države, čak i kad bi ju deklarativno priznao čitav svijet.

Kako je izložio Štrbenc, Izrael je od 1967. godine na okupiranoj zemlji, Zapadnoj Obali i Istočnom Jeruzalemu, naselilo je već više od 700.000 naseljenika. Ta je država to napravila sistemski i promišljeno, s izričitom namjerom sprečavanja osnutka neovisne Palestine. Velike su izraelske kolonije Jeruzalem praktički odrezale od palestinskog zaleđa. Dodatan moment komadanja Palestine mreža je modernih širokih autocesta po kojima smiju voziti samo Izraelci, da “sigurnosnu ogradu” duboko u unutrašnjosti Zapadne Obale uopće ne spominjemo. Izrael je zaposjeo izvore vode i okupirao bogata palestinska područja te sistemski onemogućava ekonomski razvoj Palestine. Ukratko, sam Izrael već pedeset godina sistematski uništava uvjete za nastanak neovisne Palestine i to ni slovensko priznanje nikako ne može promijeniti.

Za Sloveniju takvo priznanje naravno ima simbolički značaj, no više zbog vlastite povijesti i prava na samoodređenje, nego zbog istinske predanosti palestinskoj borbi za vlastitu državu. Iako se za to priznanje, bez obzira na sve, potrebno odlučiti, teško se riješiti osjećaja da se u svemu tome radi o brzopoteznom predizbornom političkom naklapanju.

Sa slovenskog prevela: Ivana Jandrić