Medijski i javni prostor u Hrvatskoj ovoga su tjedna zagušeni temama koje bi trebale biti dijelom veće smislene cjeline – medijske politike. Međutim, u nedostatku iste, problemima poput lažnih vijesti, govoru mržnje i cenzuri na internetu, ili društvenim mrežama (ovisno o medijskom izvoru kojeg konzumirate, dobit ćete različite informacije), pristupa se parcijalno, površno i apolitično. Na tom tragu, nameću se pitanja, kakvi su nam mediji i kakvi će tek postati?
Tri su događaja obilježila ovaj medijsko-politički tjedan: posjet “međunarodne misije vodećih organizacija za zaštitu medijskih sloboda”, zatim puštanje u javnost probnog balona Zakona o govoru mržnje na internetu, odnosno društvenim mrežama (dakako, posredstvom glasnogovornika političke elite Jutarnjeg i Večernjeg lista), i odgovor na taj probni balon koji se dogodio u obliku tribine na privatnom fakultetu Vernu. Treći primjer čini politička emisija Otvoreno HRT-a. Presjek ovih događaja ilustrirat će nam promašenost pristupa rješavanju gorućih problema.
Primjerice “međunarodna misija” konstatirala je kako “nije dobro da dolaze dvaput u dvije godine”, te kako su dojma da “novinari mogu očekivati podršku” od ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, usprkos tome što Ministarstvo kulture dvije godine nije reagiralo na njihov prošli, a negativni izvještaj, za kojeg su “u Ministarstvu kulture dobili garancije da taj izvještaj nisu bacili, samo do sad nisu imali vremena ozbiljno mu se posvetiti”. Začuđuje da se u navodnoj fazi donošenja HDZ-ove medijske strategije, te potpune promjene “zastarjelog” iako redovno osvježavanog medijskog zakonodavstva, Ministarstvo kulture nije stiglo “ozbiljno posvetiti” materijalima u kojima sama struka ističe najvažnije probleme hrvatskog medijskog prostora. Ovime je Ministarstvo kulture otišlo još jedan korak dalje u svom medijskom nemaru – pitanje za koga i prema kome Nina Obuljen kroji medijsku politiku time postaje još ozbiljnije. Pošto znamo da su iz procesa isključeni novinari, te ogromni dijelovi struke i javnosti, sada doznajemo da se u HDZ-ovom Ministarstvu kulture ne važe ni mišljenja međunarodnih strukovnih organizacija.
Posljedice bez uzroka
No, ovdje nije zakazalo samo Ministarstvo kulture. Profesionalnošću i ozbiljnošću ne može se pohvaliti ni Hrvatska radiotelevizija čije se kompletno rukovodstvo ispričalo za propuštanje sastanka s “međunarodnom misijom” zbog bolesti. Misionare je iznenadilo i kad ih je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović obavijestila o tome da “agenti tajne službe uređuju jednu web stranicu s vijestima”. A nas iznenađuje da se predsjednica republike uključila u ove teme, makar time samo demonstrirala opći državni nemar. No, da li su se mediolozi sastali s misionarima i što su o svemu imali za reći, u medijskom prostoru ostaje netransparentno, jer njihovo mišljenje, izgleda, nije bitno.
Mediolozi su primjetno izostali i iz drugih važnih medijsko-političkih događaja ovoga tjedna. Tako smo mišljenja na temu cenzure i govora mržnje na internetu/društvenim mrežama mogli dobiti od pažljivo probranih medijskih radnika, kao i stručnjaka za odnose s javnošću, ali ne i ljudi čiji je posao da ovo polje promatraju iz makroperspektive. Možda se u izostanku mediologa iz rasprava mogu dijelom pronaći uzroci nekvalitetne diskusije. Rijetko dobar primjer loše artikulacije problema pronašli smo u izjavama Dražena Klarića, predavača na VERN-u i glavnog urednika Večernjeg lista koji smatra kako “naši mediji nemaju problema s lažnim vijestima, nego s profesionalnim standardima koji se ne poštuju dovoljno, s transparentnošću vlasništva nad portalima, te s nepoštivanjem novinarskih formi”.
Ova besubjektna, pasivna forma artikulacije problema u medijima postala je poželjno pravilo. Uzrok naime ne treba imenovati ili locirati. Subjekta radnje treba ostaviti neizrečenoga, jer promjene u medijima događaju se valjda u zrakopraznom prostoru, a ne društvenom, ispunjenom konfliktnim interesima. Klarić ostavlja dojam da je, po njegovom mišljenju, ono što “naziva nepoštivanjem novinarskih formi” valjda slobodan odabir brojnih medija i njihovih radnika, umjesto ishod raznih (komercijalnih) pritisaka. A ti su se pritisci eksplicitno pokazali štrajkom u Večenjem listu 2011. godine. Kao što mediolozi diljem svijeta uporno ističu, erozija standarda struke i nepoštivanje novinarskih formi, rezultat su komercijalnih pritisaka (za što bržom objavom informacija, što većim brojem vijesti i što skupljim oglasnim prostorom). Problem s jedne strane svakako leži u neadekvatnoj distribuciji financijskih sredstava (oligopolizacija), s druge u izmještanju države iz medijskog polja, a pod objašnjenjem nužnog “razdvajanja medija i politike”.
Akteri bez stavova
Zanimljivo je i da trunku radničke perspektive medijske krize nismo dobili od medijskih radnika poput Hrvoja Krešića ili Dražena Klarića. Već od Krešimira Macana, glasnogovornika premijera Andreja Plenkovića, koji je upozorio na to da se kotač medijske proizvodnje okrenuo te da sada, PR radnici moraju sve više vremena trošiti na istraživanje i sastavljanje vijesti, jer je novinara u redakcijama sve manje. Dok eroziju struke glavni urednik nekada najvećih novina u Hrvatskoj vidi u nepoštivanju novinarskih formi, praveći se da ne vidi ekonomsku dimenziju krize, ona je čini se poprimila takve razmjere da se o njoj počinje govoriti u krugovima od kojih se to zapravo najmanje očekuje.
Još više čudi Klarićeva konstatacija da mediji u Hrvatskoj nemaju problema s lažnim vijestima. Dijametralno suprotno ilustrirao nam je Petar Vidov na Faktografu pobrojavši netočne informacije izrečene u našem trećem primjeru u emisiji Otvoreno HRT-a. U ovoj emisiji, moglo bi se tvrditi, nitko od gostiju nije zapravo bio dovoljno stručan za ovu temu. Kao prvo, to se mora odnositi na voditelja koji je birao goste, a koji je, kako ističe Vidov, i sam plasirao netočne informacije u javni prostor. Iz samog presjeka gostiju, bilo je jasno da cilj emisije nije zapravo donijeti kvalificirano mišljenje o cenzuri, govoru mržnje ili novim medijskim zakonima, već sudjelovati u međusobnom naguravanju raznih političkih i građanskih opcija pri čemu doslovno nijedna strana nije dobro zastupala svoje pozicije. Svakako se to odnosi na ministricu kulture Ninu Obuljen koja se u nedostatku razumijevanja procesa u polju uprla u tehnička ograničenja cenzure. Da se ne radi o ispraznoj kritici ministrice, dokazala je sama pri kraju emisije, kad je i argumentacijski i stavom nadvladala notornu Željku Markić na temu ideja u kazališnim predstavama. Da Nina Obuljen isti pristup i interes pokazuje prema medijima, mnogo toga bi u HDZ-ovom mandatu imalo bolje posljedice po medijski sektor u Hrvatskoj. Ništa bolji od ministrice nije bio ni SDP-ov Ranko Ostojić koji je daleko od toga da bi bio najbolji SDP-ov kadar za medijsku politiku, a s kojima se očito nije baš ni konzultirao prije emisije, slijepo pozivao na njemački zakon o govoru mržnje na medijskim mrežama, a ne internetu. Iz tako tehničkih rakursa, nijedan gost, osim Dragana Markovine koji nije dobio mnogo prilike artikulirati svoje stavove, nije mogao konkruirati konfabulacijama desničarke Željke Markić.
Što nas se to tiče
Kako u studiju nije bilo mediologa, niti osoba koji se bave medijskom politikom, pa makar i stranačkom, Željka Markić iskoristila je priliku da manipulira značenjima stručnih termina. Upozorila je na to i Vesna Alaburić na portalu Telegram koja podsjeća na definiciju govora mržnje kao govora kojim se potiče ili opravdava mržnja, nesnošljivost i predrasude, ili kojim se poziva i potiče na nasilje ili diskriminaciju protiv određenih “ranjivih”, društvenih grupa i njihovih pripadnika, koji se mogu identificirati po rasi, nacionalnom ili etničkom podrijetlu, boji kože, vjeroispovijesti, spolu, seksualnoj orijentaciji, imigrantskom statusu ili nekim drugim (zajedničkim, skupnim) značajkama.
Dok pak definicija govora mržnje Željke Markić ide u smjeru svih neistomišljenika, kao problematičan primjer navodi tobožnju mržnju dijela javnosti prema onima koji smatraju da je presuda ratnom zločincu Slobodanu Praljku nepravedna. U intelektualno vještim manipulacijama Željke Markić nije točno da svi imamo pravo na svoje vrijednosne stavove, niti na njihovo iznošenje, ili na poštivanje sudskih presuda, niti javno kritiziranje tuđih stavova, već su ograničenja javnog mišljenja, stavova ljudi u Hrvatskoj primarno određena tuđmanovskim doktrinama: jedna nacija, jedna vjera, jedan jezik, jedan stav. Svi koji misle suprotno, prema istupima Željke Markić, to ne bi smjeli pokazivati ni u vlastita četiri zida. A što javnost misli o životu u takvoj državi dovoljno govore podaci o iseljavanju iz zemlje.
U konačnici, dok čekamo nove zakonske definicije medija, cenzure, govora mržnje, pa i samog interneta, možemo zaključiti da nas se medijske teme nikad ranije u povijesti nisu toliko blisko osobno doticale jer nikad tolika količina anonimnih pojedinaca nije imala pristup nekom javnom prostoru. Stoga je pitanje o tome kakvi nas mediji očekuju u budućnosti najuže povezano s pitanjem naših osobnih sloboda na internetu i sve izglednijim mogućnostima da će one uskoro biti onakve kakvi će nam biti mediji.