Takozvana Istanbulska konvencija u Bugarskoj trebala je već biti ratificirana. Iako je sve vodilo ka tome, krajem godine pojavljuju se prvi protivnici Konvencije unutar ekstremno desnih parlamentarnih stranaka, ali i među vanparlamentarnom desnicom, a slično kao i u mnogim drugim zemljama koje su ratifikaciju potpisale, a nisu je provele, “najsporniji” dio njenog sadržaja je definicija roda.
Bugarska je početkom ove godine službeno preuzela predsjedavanje Vijećem EU, a samog tog dana, 11. januara, u Sofiji je održano, prema službenoj policijskoj evidenciji, devet prosvjeda – raznolikih poput problema s kojima se zemlja trenutno suočava. Pored najvećeg prosvjeda, onog protiv pretvaranja nacionalnog parka Pirin u privatno skijalište, protestirali su bugarski umirovljenici, koji su među najsiromašnijima u Europi, zatim policajci i vatrogasci koji su zahtijevali veće plaće i bolje radne uvjete.
U podne istoga dana ispred zgrade Parlamenta stajale su žene, većinom NGO-aktivistkinje, s transparentima na kojima je pisalo: “Ljubav ne boli”, “Pravi muškarci ne tuku svoje žene”, “Muškarac ima pravo da si sam napravi svoju salatu”, upućujući tako zahtjev zastupnicima da ratificiraju Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatiju kao “Istanbulska konvencija”, prema mjestu gdje ju je Vijeće Europe 2011. godine usvojilo. Konvencija navodi niz mjera kojima bi se spriječilo nasilje nad ženama, zaštitilo žrtve i kaznilo počinitelje, a obvezuje sve zemlje potpisnice da ih provedu.
Bugarska je dokument potpisala 2014., no sljedeći korak nije poduzet, pa se te mjere ne mogu ni uvrstiti u bugarske zakone. Konvencija je do kraja 2017. godine trebala biti ratificirana, međutim, u decembru iste godine pojavili su se prvi glasovi otpora unutar vladajuće koalicije, predvođeni VMRO-om, strankom ekstremne desnice (članica koalicije ekstremno-desnih stranaka Ujedinjeni patrioti).
Nevolje s “trećim rodom”
Kao i u nekim drugim europskim zemljama u kojima je Konvencija predmet široke javne rasprave, najveći je kamen spoticanja pojam “roda” koji je prema tekstu Konvencije definiran kao “društveno oblikovana uloga, ponašanje, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce”. Desno orijentirane parlamentarne stanke, kao i neke civilne i vjerske organizacije, vide to kao napuštanje koncepta dvaju bioloških spolova i uvođenje “trećeg spola” u bugarski zakon kojim bi se legalizirala mogućnost odabira službenog spola, kao i legaliziranje istospolnih brakova. A sve se to doživljava kao udar na “tradicionalne vrijednosti bugarskog društva”.
Dan prije posljednje sjednice vlade u toj godini, 27. decembra, stranka VMRO objavila je proglas kojom izražava svoje protivljenje ratifikaciji: “Naslov ukazuje na borbu protiv obiteljskog nasilja, no ono što Konvencija zbilja pokušava je uvođenje u školske programe ‘nestereotipne rodne uloge’ kao što su homoseksualnost i transseksualnost”. K tome su se pobrinuli da u svojoj mizoginiji i homofobiji nikoga ne izostave, pa su Poglavlje VII. koje se bavi migracijama i pravom na azil (u kojem se utvrđuje da treba zaštiti žene migrantkinje koje su žrtve rodno utemeljenog nasilja te da im treba dodijeliti status izbjeglice) protumačili kao prisilu na “odobravanje azila svakom ‘rodno-specifičnom’ strancu. Drugim riječima, svaki transseksualac iz Irana moći će dobiti status izbjeglice u našoj zemlji jer je u svojoj zemlji progonjen zbog ‘rodnih-specifičnosti'”.
Uz to, strepe da će i obrazovni sustav pogoditi tobožnja transgender apokalipsa, pa tako uključivanje problema poput “ravnopravnosti žena i muškaraca, nestereotipnih rodnih uloga, (…) rodno utemeljenog nasilja nad ženama” u nastavni plan, potpredsjednik bugarske vlade Valeri Simeonov, poznat po svojim ksenofobnim i rasističkim ispadima, vidi kao priliku da se u školski sustav proguraju materijali koji će djecu podučavati da nitko od njih nije “on” ili “ona”, nego “ono”.
Simeonov i vođa stranke VMRO, Krasimir Karakačanov, govore i u ime vjerskih udruga koje su putem otvorenog pisma izjavile da su protiv Konvencije. Na zadnjoj sjednici održanoj 3. januara, vlada je odobrila nacionalni program za sprečavanje nasilja u obitelji, ali se osmero ministara (od 21) zauzelo protiv ratifikacije. Eventualno, ako bi na nju pristali, zahtijevaju aneks u kojemu će stajati da je u Bugarskoj rod biološka, a ne društvena kategorija.
Reakcije pokušava umiriti ministrica vanjskih poslova, Ekaterina Zaharieva iz GERB-a, koja je Konvenciju potpisala još 2014. kao ministrica pravosuđa, objašnjavajući da Konvencija “štiti od obiteljskog nasilja i u njoj se predlaže edukacija o toleranciji između muškaraca i žena, od najranije dobi” te da “niti jedan dio teksta ne sugerira da države koje ratificiraju Konvenciju moraju prihvatiti istospolne brakove niti mijenjati Ustav na bilo koji način”. Njena stranka ima većinu u vladi, ali nema i u parlamentu, gdje dosta toga ovisi o glasovima VMRO-a i drugih ekstremno desnih koalicijskih partnera.
Uskraćivanje podrške od strane Ujedinjenih patriota, nagnat će GERB da podršku za ratifikaciju zatraži među opozicijom, gdje najveću ulogu igraju Bugarska socijalistička partija (BSP) i promanjinska stranka Pokret za prava i slobode (DPS). No, BSP, koja je i najveća opozicijska stranka, iako pripada Stranci europskih socijalista (PES) koja je prošle godine pozdravila donošenje i ratificiranje Konvencije, već je odlučila da će glasati protiv. Sve u svemu, kako se bugarskim parlamentom proširio strah od “trećeg spola” ratifikacija Konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, veoma je neizvjesna.
“Zabavno” nasilje
“Svakim danom odgode ratifikacije, riskiramo sudbine tisuće Bugarkinja. Zabrinjava nas činjenica da ‘patriotske’ stranke ugrožavaju život žena i djevojčica, a ‘socijalističke’ idu protiv prava potlačenih i ne žele ukloniti nejednakosti”, izjavljuje Bugarski fond za žene, jedna od petnaest organizacija koje su organizirale prošlotjedni protest.
O nužnosti poduzimanja ozbiljnih mjera ukazuje i podatak da čak 62 milijuna žena u Europskoj uniji trpi rodno utemeljeno nasilje. Recentni podaci pokazuju i da su oko milijun Bugarkinja (od ukupno četiri milijuna) žrtve obiteljskog nasilja, a kako mnoštvo žena nije spremno podijeliti svoja iskustva i neće prijaviti slučajeve zlostavljanja, realno stanje stvari je zasigurno još gore. Osim statistike, da se Bugarska nije previše pomakla u pogledu suzbijanja rodno utemeljenog nasilja pokazuju i pojedinačni slučajevi koji završe u medijima, kojih ni u prošloj godini nije bilo malo. U mnogim od njih, koji su završavali ubojstvom žene, žrtve su već ranije obavještavale policiju o nasilnim partnerima.
Također, da zaista treba raditi na edukaciji i osvještavanju, govori i činjenica da se “javne” ličnosti koje su počinitelji obiteljskog nasilja, ne osuđuju, niti kažnjavaju. Primjerice, tu je slučaj Dinka Valeva, poznatog bugarskog lovca na migrante, koji ilegalno pritvara i zlostavlja izbjeglice na bugarsko-turskoj granici. O njegovom “hobiju” izvještavali su mnogi bugarski i svjetski mediji, nakon čega su, kako smo tada pisali, lovci na migrante postali zvijezde ekstremno desne scene. Prošle je godine, međutim, postao poznat i kao obiteljski nasilnik. Njegova ga je djevojka, nakon što je nekoliko puta bila pretučena, prijavila policiji. Valev je najprije odbacio optužbu, da bi nakon dva mjeseca, pred kamerama nacionalne televizije otvoreno priznao da ju je pretukao nakon preljuba, jer “što je drugo mogao učiniti?”. Kasnije, iste godine, ista ga je televizija pozvala da sudjeluje u reality showu, bugarskom Big Brotheru.
Usprkos velikom odjeku #METoo kampanje i sveprisutne rasprave o Istanbulskoj konvenciji u prošloj godini, čini se da smo još uvijek jako daleko od poduzimanja konkretnih koraka u smjeru suzbijanja ovog problema. Paranoidni strahovi desnice zasad uspješno održavaju status-quo.
S engleskog prevela: Anja Vladisavljević