Protiv čega se i kako bore protivnici Istanbulske konvencije?

Foto: AFP / Stringer
Foto: AFP / Stringer

Takozvana Istanbulska konvencija nije od samog početka bila toliki trn u oku hrvatskoj desnici. Za vrijeme SDP-ove vlade čak su u HDZ-u odlučno zagovarali njenu ratifikaciju. No pod pritiskom vanparlamentarne, religiozne desnice posljednjih mjeseci, pristup se prilično mijenja. Na što se oslanja učinkovitost njenih taktika i odakle dolazi inspiracija?

Posljednjih se dana u Hrvatskoj povelo mnogo rasprave o nasilju nad ženama, a ponajprije o Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, odnosno “Istanbulskoj konvenciji”. Dok ljudskopravaške i ženske organizacije u prvi plan stavljaju to što se, prema njihovoj procjeni, po prvi put od zemalja-potpisnica Konvencije traži da je ne samo potpišu, već se i obvežu da će izdvojiti sredstva za njeno provođenje u djelo, cijeli kor tzv. religiozne desnice i dalje drvi o onome što nazivaju “rodnom ideologijom” ili “rodnom teorijom”.

Osim same Konvencije, veliku je medijsku pozornost dobio i slučaj koji bi, pretpostavlja se, trebao pokazati pravo lice HDZ-ove vlade koja bi trebala ratificirati Konvenciju – slučaj župana Požeško-slavonske županije i člana HDZ-a, Alojza Tomaševića, koji je dobio prijavu zbog obiteljskog nasilja. No ne samo da se pokazalo pravo lice Alojza T., već i članova i članica drugih stranaka. Tako je Ivan Pernar (Živi zid) otvorio srce Radiju 101 u povodu tog slučaja promišljajući monogamiju (župana je njegova supruga konfrontirala zbog nevjere) da bi se na kraju vratio floskuli da je žena odabrala te, dakle, sama sebi kriva. Pernaru se pridružila i SDP-ovka Zrinka Starešinić, koja ne samo da ne shvaća zašto žene ostaju s nasilnicima, nego još i osobno poznaje “Lojzu” (doduše, na svoju sreću, ne onako kao njegova supruga).

Kada sve navedeno spojimo s brojkama koje je iznijela glasnogovornica Sigurne kuće Istra, Branka Žužić, na mimohodu kojim je obilježen nacionalni Dan borbe protiv nasilja nad ženama (22. rujna), očigledno je da trenutni sustav i pristup nasilju nad ženama ne funkcionira. Prema Žužić, “Od 2006. godine do danas, u Hrvatskoj je ubijeno 250 žena.”

Drukčiji vjetrovi u HDZ-u

“Nasilje nad ženama, nažalost, prisutno je u svim društvenim slojevima i skupinama. Ni Hrvatska nije u tome iznimka – svakih 15 minuta jedna je žena zlostavljana! (…) U zadnjih 10 godina u Hrvatskoj su nasilni partneri ili članovi obitelji ubili više od 300 žena. (…) Jedan možda od oblika nasilja nad ženama o kojem se manje govori – u odnosu na psihičko i fizičko – a ništa nije manje nasilje, je i nasilje, znači, ekonomsko koje je sve prisutnije kada gledamo, znači da su žene za isti posao koji obavljaju kao i muškarci manje potplaćeni (sic!) (…) Pitanje je da li se [žene] odlučuju na stvaranje svoje obitelji, proširenje svoje obitelji, upravo zbog ovog ekonomskog zlostavljanja. [To] utječe na razvoj obitelji, razvoj društva i na svaku ženu.”

Sadašnja državna tajnica u Ministarstvu uprave i nekadašnja gradonačelnica Knina iz redova HDZ-a, Josipa Rimac, gore navedeno je izrekla na konferenciji za medije u povodu Međunarodnog dana protiv nasilja nad ženama, 25. studenog 2014., te je ujedno iskoristila tu priliku da napadne tadašnju ministricu socijalne skrbi, Milanku Opačić (SDP) zbog izmjena Obiteljskog zakona i sljedećega: “Većina europskih država već je ratificirala, punim nazivom, Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilju u obitelji. A pitamo zašto to Hrvatska (još) nije učinila!? Pozivamo ministricu Milanku Opačić da što prije pripremi Konvenciju za ratifikaciju u Saboru!”

Prema riječima dugodišnje ženske aktivistkinje, Sanje Sarnavke, “Opačić je to držala u ladici, a kasnije je govorila da Hrvatska za to nema novaca.” To je sama Opačić navodno potvrdila Nevi Tölle, iz Autonomne ženske kuće, koja smatra da je Opačić, zbog Obiteljskog zakona “koji izjednačava žrtvu i počinitelja” također odgovorna za trenutno stanje. Maja Sporiš (SDP) je pak isticala da se radi o multiresornoj stvari (pravosuđe, policija, socijalna politika i financije) što možda upućuje na to da nije bilo političke volje i/ili financijskih sredstava za provedbu.

Što se HDZ-ovog stava danas tiče, zastupnica u Europskom parlamentu koji je dvotrećinskom većinom usvojio Konvenciju, Dubravka Šuica, pogodila je srž problema: “Po mojem mišljenju, puno je važnije usvojiti Istanbulsku konvenciju i tako smanjiti mogućnost nasilja nad ženama, nego odbaciti ovaj dokument zbog riječi kao što su spol ili rod. Znam da se nekima koji su desno ovo neće svidjeti, ali je tako. (…) Bilo bi nam lakše da je Vlada Zorana Milanovića ratificirala Istanbulsku konvenciju. Ovako to je na HDZ-u, i vjerujem da nećemo odustati, iako će nas kritizirati dio desno orijentiranih birača.”

Institucionalni začeci religiozne desnice

No ako HDZ-ove članice, koje ne bismo nužno uzeli kao potpuno “umjerenu struju” stranke, smatraju da bi Konvenciju trebalo ratificirati, zašto ona nailazi na toliki otpor organizacija poput U ime obitelji, Hrast, Grozd, Vigilare, Hrvatske biskupske konferencije, kao i brojnih opskurnih portala? Pragmatične razloge za pokušaje širenja masovne panike možemo naći u samim počecima Inicijative HRAST koju su 2010. predstavili Željka Markić, Ivica Relković, Ladislav Ilčić, dr. Josip Jurčević i dr. Miroslav Tuđman (titule s razlogom prepisujemo iz samoga članka). Već uvodna rečenica objašnjava mnogo toga: “Međutim, treba odmah reći, od brojnih hrvatskih pisanih i elektroničkih medija gotovo se nitko nije odazvao konferenciji. To zorno svjedoči da će i ova, kao i neke druge političke inicijative koje nisu bile vezane na aktualne upravljačke strukture, imati posla s posvemašnjom medijskom blokadom.”  No HRAST nije naišao ni na ljubav birača te je u medijima osvanuo tek zbog fizičkih sukoba i policijskih intervencija na sastancima inicijative.

Doduše, već tada su postojala neka osnovna svojstva “pokreta” u nastanku: a) protivljenje tzv. rodnoj ideologiji – pokušaji uplitanja u obrazovni sustav i protivljenje mogućnosti legalizacije istospolnih brakova; b) struktura njihovog članstva – radi se o visokoobrazovanoj višoj srednjoj klasi; c) pozitivan odnos prema nekim feminističkim uspjesima – pristup visokom obrazovanju i tržištu rada; d) isticanje primata najuže moguće definirane obitelji, naročito u životu žena. Sustavu su se na koncu domislili iznjedrivši sljedeću strategiju: a) isticanje “čiste” pozadine svog članstva – dakle, bez korupcije i minulog članstva u većim strankama; b) navođenje titula – npr. “dr. Željka Markić” i “odvjetnik Krešimir Planinić”; c) stjecanje saveznika unutar postojećih institucija; d) strategija tzv. puta kroz institucije; e) usvajanje ljudskopravaškog diskurza; f) zastupanje “tihe većine” i promjene izbornog zakona; g) napadanje etabliranih medija i izgradnja vlastitih; h) fokusiranje na medijski atraktivna politička pitanja bez sustavnije vizije pojedinih sektora.

Skandal politizacije

Da bismo mogli razumjeti “religioznu desnice”, moramo se pozvati na nekoliko feminističkih koncepata i tekovina. Kao prvo, na koncept roda koji uvodi distinkciju između široko prihvaćenih fizičkih osobina po kojima se osoba kvalificira kao osoba muškog ili ženskog spola po rođenju ili kao interseksualna osoba, s jedne, i društveno očekivanog i usađenog određenja osobe kao pripadnika muškog ili ženskog roda, s druge strane. Takvo nijansiranije shvaćanje onoga što čini osobu muškarcem ili ženom, dovelo je do toga da žene ne prihvate mirno svoju navodnu biološku sudbinu – da obavljaju brižni i kućanski rad, da budu heteroseksualne, da nemaju radno mjesto ili pravo na pristup visokom obrazovanju, već da svoje ambicije svedu na ulogu majke i supruge. Kao drugo, ideja da je osobno ili privatno političko pitanje – da se obitelj ne definira samo krvnim srodstvom, da se kritizira nuklearnu obitelj, da se prepozna potlačenost žena, da se stvari koje se drže isključivo “ženskima” – politizira. Kao treće, ženska autonomija – bilo u smislu odlučivanja o vlastitom tijelu, bilo o vlastitom životu u najopćenitijem smislu. Feminizam je, ukratko, okrenuo na glavu sve poznato, sve na čemu ljudi grade vlastiti identitet i oduzeo potporanj svakoj usko shvaćenoj, tradicionalnoj obitelji – strpljivu suprugu, poslušnu kćer, brižnu majku. Stoga je i moguće “zacrvkutati” ovakve polupane lončiće: “Sve su glasniji pozivi državama članicama da nekako reguliraju raspodjelu kućanskih poslova među supružnicima. Totalitarne tendencije!” (Twitter zastupnice u Europskom parlamentu Ruže Tomašić).

Prošle je godina umrla heroina američkog antifeminističkog pokreta Phyllis Schlafly čiji se politički pristup mogao sažeti kao “privilegiranje prava heteroseksualnih kršćanskih roditelja nad bilo kojom drugom društvenom skupinom te smatranje svakog odstupanje od tog modela političkom prijetnjom”. Schlafly se strastveno bacila na obranu prava žena da budu domaćice, da im supruzi “služe kao socijalna država”, tvrdeći da se feminističkim nastojanjima da se zakonski regulira jednakopravnost spolova narušava ono što se smatralo bogomdanom ulogom žena i, štoviše, oduzima prava ženama te je potom tijekom svoje dugogodišnje karijere napadala pravo na pobačaj i istospolne brakove, na taj način politizirajući mahom religiozne žene koje su ipak željele javno djelovati i usvajajući jezik “neprijatelja”. Schlaflynina bi se politika ukratko mogla okarakterizirati kao antikomunistička, antifeministička, antisekularna, protiv socijalne države i uplitanja države uopće, protiv javnog života i jednakih prava LGBTIQA osoba.

Tu tradiciju danas baštine američke duboko konzervativne skupine, kao i njihove europske ispostave. Teško je, primjerice, ne uočiti poveznice između domaćih aktera i stavova članova Alternative za Njemačku: “AfD primjerice pledira za to da se učvrsti majčinska uloga žena njemačkih žena iz srednje klase, kako bi se zaustavio ‘demografski razvoj u pogrešnom smjeru’. AfD želji poduzeti mjere za srednjeročno ‘povišenje stope rađanja domaćeg stanovništva. Pri tome se (…) izostavljaju ekonomske poveznice i izrabljivanje”. Takvi krugovi u Njemačkoj (a vjerojatno i ovdje) dobivaju veliku potporu američkih evangeličkih zajednica i domaćih religioznih zajednica, od edukacija do financijske potpore.

Kao što je već naznačila Josipa Rimac, nasilje nad ženama ima više naličja; u medijima je najprisutnije (ali veoma problematično tretirano) obiteljsko nasilje i naročito senzacionalizirano seksualno nasilje, čak i prema maloljetnicima. Nedavni primjer tada 15-godišnjeg mladog muškarca u Slavoniji kojeg je silovao svećenik znakovit je na više načina. Osim što je počinitelj dobio uobičajeno blagu kaznu od godinu dana zatvora, što je zamijenjeno za 730 sati društveno korisnog sata (što bi u slučaju da to poželi mogao odraditi u instituciji koja ga je godinama štitila premještanjem iz župe u župe – tvrdi Jutarnji list, kao i ugled institucije koju predstavlja u hrvatskoj javnosti), odmah je započelo nagađanje o motivima prijavitelja koji se tek sad oglasio, u možda “oportunom momentu”, poput gđe Tomašević.

Jer se prema osobama koje prežive seksualno i drugo nasilje, domaća javnost odnosi ili protekcionistički/patronizirajuće tako da im se oduzima agenda, a sve to u slučaju da su žrtve poduzele sve potrebne akcije prijavljivanja i iskazivanja otpora nasilniku, pritom vodeći život prihvatljiv percepciji onih koji im pristupaju na ovaj način; ili ih se okrivljivava i gradira njihov odgovor na nasilje, u slučaju da njihov “životni stil”, “vrijeme odgovora”, način prezentacije nisu prihvatljivi prvom pristupu osobama koje su preživjele nasilje. Istovremeno s ovim slavonskim slučajem u Hollywoodu je planuo skandal nakon što je razotkriven 30-godišnji uzorak ponašanja filmskog moćnika, Harveyja Weinsteina. Osim što su protiv njega nastupile i otkrile vlastite neugodne susrete zvijezde poput Angeline Jolie i Gwyneth Paltrow, postoji cijeli niz žena u ranim dvadesetim godinama pa čak i maloljetnica (poput Kate Beckinsale) koje je Weinstein uznemiravao, zlostavljao ili silovao. Weinstein je koristio skoro identičnu strategiju kao i slavonski svećenik: pikirao bi manje moćnu, ranjiviju osobu od sebe, pozvao je na druženje u svoj privatni prostor, dočekao je u kućnom ogrtaču (!), počeo s neprikladnim dodirima i narušavanjem osobnog prostora, a završio silovanjem.

Vratimo se u domaće vode. Uzmimo kao primjer stavove Ivana Mihanovića iz udruge Vigilare koje je izrazio gostujući u Studiju 4, emisiji na Hrvatskoj radioteleviziji, sa Sandrom Benčić (Centar za mirovne studije). Naravno, prvo u oko upada Mihanovićevo ponašanje – ispočetka govori preko Benčić, izbjegavajući kontakt očima, a zatim da bi privukao pozornost doslovno zaliježe za stol, jer mu sugovornica ne posustaje i ne daje pravo da joj upada u riječ. Kasnije, ironije li, kad mu Benčić pokuša upasti u riječ, govori “Ja sam vas slušao”, mada cijelo vrijeme prekida sugovornicu s povicima poput “Nije!”, kad nije u kadru. Ovakvo ponašanje također možemo smatrati nasiljem. No pitanje je je li ono rodno uvjetovano. Prema Mihanoviću, nasilje se događa “zato što je žena” i “prema fizički slabijima”, ali svejedno ovaj pokušaj dijaloga možda sam ne bi okarakterizirao kao nasilje… Premda više puta govori da nema problema s tretmanom obiteljskog nasilja u Konvenciji, ima problema s time da se on naziva rodno uvjetovanim, unatoč tome što ukazuje na neke od razloga zašto žene iziskuju specifičnu zakonsku i drugu zaštitu. O različitim vrstama mogućeg nasilja – tjelesnom, seksualnom, psihičkom ili ekonomskom – ne progovara. Zanimljivo je da kad mu Benčić dobaci nedavno donesenu blagu presudu već spomenutom svećeniku, Mihanović odgovara “Nemojte govoriti o Katoličkoj crkvi, jer ju uopće ne razumijete”, izbjegavajući komentirati sam slučaj.

Retoričke taktike i prešućivanja

Mihanović je u svom istupu iznio niz poluistina koristeći prethodno spomenutu taktiku širenja moralne panike. Samo ćemo pobrojati nekoliko njih koje navodno stoje u Konvenciji:

  1. “promicanje pobačaja” – u Konvenciji se pobačaj doista spominje 12 puta, od toga 8 puta kao dio sintagme “prisilni pobačaj” što je nešto čemu se protive i domaći desni i lijevi politički akteri;
  2. umjesto otac i majka, u formularima EU će se koristiti “roditelj 1” i “roditelj 2” – to se događa samo u ultrakonzervativnoj Malti, gdje je nedavno dopušten istospolni brak, ali prema riječima trenutnog premijera pravo na pobačaj se nikada u bilo kojoj formi neće legalizirati;
  3. koristi se “rodno neutralan jezik” – sama (opsežnija od dvije) definicija roda u Konvenciji je “srednji put” te se itekako koristi, za neke, rodno neosjetljiv pojam žene i muškarca.
  4. aludiranje na trans* osobe i iminentnu opasnost – nažalost, u Hrvatskoj su trans* osobe još uvijek izrazito izložene nasilju i neprihvaćanju okolinu te je borba za njihova prava tek krenula.

Ključ za razumijevanje neprihvatljivosti onoga što oni sami nazivaju “rodnom ideologijom” upravo su ranije navedene tekovine feminizma i začeci pokreta u SAD-u koji je izrastao iz ponajprije antikomunizma i protivljenja tadašnjim borbama za ljudska prava, prava lezbijki i gejeva, ženska prava, kao i mirovnom, antinuklearnom pokretu i enviromentalizmu. Kao što smo već ranije ustvrdili, cunami su pokrenuli upravo feministički i LGBTIQA pokret jer kad su zašli u “‘osjetljivu i intenzivno osobnu arenu odnosa među spolovima’, apstraktne fraze o pravnoj jednakosti su zadobile intimnije i konkretnije značenje” (povjesničarka Marjorie Spruill u knjizi Rightward Bound. Making America Conservative in the 1970s).

Nakon što se pokušaj da putem kroz institucije i sudjelovanjem u predstavničkoj demokraciji nametnu svoje ideje izjalovio, fokus je premješten na slobodu djelovanja i odlučivanja u privatnoj sferi. Naime, svi osnovni prigovori npr. U ime obitelji Istanbulskoj konvenciji, kao i sva načela pokreta, usmjereni su na sprečavanje daljnjeg i reverziju već postojećeg zadiranja države u “privatne poslove” građana. Ovdje ne možemo govoriti o borbi za socioekonomska prava građana, premda ih se ponekad dotakne u pokušaju građenja argumentacije, već borbi za prava specifične, uske skupine da ima djecu, da slobodno odlučuje o njihovom odgoju i obrazovanju i da svoju ideologiju nameće svim ostalim građanima. Pri tome se svirepo koristi npr. pravo na slobodu vjeroispovijesti i fantomska “šutljiva većina” da se utiša protivljenje onih koji nisu 90,42% osoba koje se izjašnjavaju kao osobe hrvatske narodnosti i 86,28% katolika (prema popisu stanovništva 2011.). Religiozno stanovništvo ima pravo na to ne izlaže svoju djecu “rodnoj ideologiji”, no ateisti nemaju pravo da ne izlažu svoju djecu katoličkom viđenju uloge muškarca i žene u društvu.

Klasna pozadina

Takvo djelovanje izravno kolidira s idejom da je osobno političko pitanje i s idejom države kao zaštitnice prava marginaliziranih. Krajnji je cilj povratak na imaginarno “prethodno stanje” što se jedino može učiniti gušenjem nasljeđa radničkih borbi i narodnooslobodilačkog pokreta (razmontiranje socijalnog servisa) i feminizma (pokušaji da se socijalizira tipično ženski rad). Prema Rosalind Petchesky, “koncept privatnosti (…) obuhvaćao je ne samo ‘slobodno poduzimanje’ i ‘imovinska prava’, nego i pravo bijelca-posjednika da kontrolira svoju ženu i njezino tijelo, svoju djecu i njihova tijela, svoje robove i njihova tijela. Radi se o patrijarhalnoj i rasističkoj, ali i kapitalističkoj ideologiji.”

Ljude koji su ideolozi obiteljaškog pokreta u Hrvatskoj ne zanimaju radnička prava žena i njihov položaj u društvu. Zato se njihovi prigovori na npr. Zakon o radu svode na plediranje da se rad nedjeljom zabrani ili “adekvatno kompenzira” što je štoviše široko prihvaćena zamisao (zašto ga ne zabraniti u potpunosti, ako nam je do kvalitete života, odmornosti i vremena za obitelj?), a ne na to da se ukine mogućnost davanja otkaza rodilji mjesec dana nakon povratka s dopusta, prešućivanje mjera poput one roditelj-odgajatelj (mada svi podaci govore o tome da se ženama nakon svakog rođenog djeteta drastično smanjuje mogućnost povratka na tržište rada) ili Zakona o dadiljama (ozakonjenje ionako mizerno kompenziranog rada na crno). Ili to da raspravu o porezu na imovinu, iskoriste za promicanje snižavanja PDV-a. Njihova namjera nije ni ženama dati autonomiju kroz, barem, zaposlenje, jer aktivno zagovaraju tzv. fleksibilne i nesigurne oblike zapošljavanja kako bi žene i dalje mogle ostati drugotne osobe, a prvotne skrbnice i njegovateljice, pri čemu zanemaruju činjenicu da ženama u starosti više prijeti siromaštvo zbog kratkog radnog, a duljeg životnog vijeka nego muškarcima. Možemo biti cinični pa reći da su njihova meta možda ipak prvenstveno one žene koje ne moraju zbog slabih prilika i prihoda postati roditelj-odgajatelj, nego one koje drage volje koriste žene u svojim pedesetima kao spremačice i dadilje na crno jer spadaju u onu kategoriju teško zaposlivih.

No kako pružiti otpor jednom međunarodnom pokretu, zaodjevenom u ruho ljudskopravaškog diskurza, a u suštini libertarijanskog, koji se oslanja na tradiciju, sigurnost i naciju u nametanju svoje ideologije? Jedan od načina je ukazivanje na proturječja borbe protiv prava na pobačaj tako da se pobačaj stavlja u okvir šireg koncepta reproduktivnih prava, drugi je ugrađivanje feminističkih principa i proširenog shvaćanja društvene reprodukcije u sve pokrete i inicijative koje gradimo i na kojima trenutno radimo. Moramo se nanovo zapitati što znači doprinositi društvu i zamisliti se nad promišljanjem rada kao nečega što je manje ili više korisno u zajednici u kojoj živimo i djelujemo.