Pored ekonomskih i pravnih zavrzlama, klimaks slučaja Agrokor zanimljivo je i medijski režiran. Negdje između uvodne scene Vrdoljakovih “Glembajevih” i prešućenog filma “Gazda”, redale su se scene tabloidiziranih maštanja o životu s one strane kapije.
Ako je medijska svakodnevica hiperspektakularizirana, u određenom trenutku posve gubi spektakularni naboj, nema tu neke mudrosti. Medijska publika jasno prepoznaje “taj” trenutak koji sinestetički nalikuje namjernom i polaganom ispuhivanju dječjeg balona. A što se događa nakon toga, kad se isprazni sadržaj tabloidnog novinarstva? I je li efekt (naglog) “gubitka sadržaja” uopće moguć u logici karaktera hiperraširene medijske vrste?
Mora da je tu riječ o samoobnavljajućem procesu. Medijskoj tautologiji stupidnih žanrovskih izraza. Nastavku lošeg medijskog života na eroziji etičkih pravila old school novinarstva. Konačnoj podjeli domaćeg novinarstva na užasan mejnstrim i pravovjernu marginu. I tako dalje, u natuknicama cehovske obrane općih mjesta suvremenog novinarstva u domaćim okvirima.
Gotovo žalimo što smo ovako impregnirali uvod o medijskoj “Akciji Agrokor”. Kao da nas je sram, grcamo u problemima metodičke sumnje u potrebu ovakve teme. I skoro da je riječ o reprizi gledateljskog srama nad konačnom devalvacijom novinarskog dostojanstva pred kapijom Kulmerovih dvora u rano jutro 16. listopada, kad su združene policijske i novinarske snage demonstrirale uhićenje dvanaest osoba osumnjičenih za malverzacije financijskih izveštaja Agrokora u razdoblju od 2006. do 2017. godine.
Ranojutarnja smjena
Prije prvih jutarnjih vijesti na Hrvatskoj televiziji, novinarka Maja Sever je s kolegama novinarima drugih, komercijalnih teve kuća, bila “spremna” ispred kapije Kulmerovih dvora. Njezino konspirativno svjedočenje situacije ispred doma Ivice Todorića i njegove obitelji bilo je, naravno, identično “svjedočenju” ostalih kolega s komercijalnih medija i zatim takvo, repriznog karaktera do besvijesti, isprekidano kratkim, tematsko-klasnim klešom “razgovora” s, primjerice, odvjetnikom Čedom Prodanovićem koji je vlastitim automobilom načas prekinuo monotoniju. Prodanović napušta prostor Kulmerovih dvora: kapija se otvara, pa zatvara.
Medijski materijal nadalje strahovito buja, od jutra do večeri 16. listopada. Fotoreportaže i snimke bombastičnih uhićenja članova “zločinačkih organizacija” koje u povijesti domaćeg novinarstva pamtimo kao korifeje javnog paparazzo-novinarstva, mogu se odsad sakriti pred “suspensom” kamere ispred obiteljskog doma Canjuga u ranu zoru tijekom “Akcije Agrokor”. Tko zna kada su se fotoreporteri tiskanih medija morali, u dogovoru sa specijalnim policijskim snagama, pojaviti pred rezidencijom Canjuga na Pantovčaku? Je li već svitalo pred tom kapijom? To je važno za odabir fotografskog ili snimateljskog rakursa, kompeticija je izuzetna u tom žanru.
A budući da je riječ o posebnom medijskom projektu suradnje javne policije i medijskih radnika (uglavnom) komercijalnih kuća, pitanje je imaju li ti radnici pravo na naknadu iz javnog proračuna? Tko treba platiti njihov rad u obranu javnog informiranja? Kao i u svemu što ima veze s dinastijom Todorić i državnim proračunom, bilo bi pošteno postupiti u skladu s dobrom praksom.
Filmski predložak
Zapravo, kao da je riječ o travestiji modernističkog klasika “Blowup” (Povećanje) Michelangela Antonionija, gospođa članica Uprave Agrokora Piruška Canjuga medijski je transponirana u manekenku uhidbene zgode. Široka medijska publika nije imala dovoljno informacija da procijeni je li odjevni i kozmetičko dekorativni autfit gopođe Canjuga 16. listopada odudarao od njezine poslovne rutine. Bez obzira na to, a posebno zanemarujući činjeničnu ulogu gospođe u slučaju Agrokor, mediji svih mogućih profila i adresa danima su, posprdno iako tobože trendseterski, razvlačili motiv leopardovog krzna kakav je Piruška Canjuga nosila na dan uhićenja.
Taj je kulminirao desecima dana nakon te medijske zornice, u hercig-pitanju kratke rubrike “Što poznati misle danas?” Jutarnjeg lista. Na pitanje “Što mislite o leopardovom uzorku” dana tog i tog listopada 2017., ozbiljno su odgovarale gospođe javnog medijskog života, a čitatelji nisu ostali zbunjeni odabirom i konotacijom motivike pitanja. I baš usput zanimljivo, od nekoliko desetaka uhićenih u “Akciji Agorkor”, jedino je Piruška Canjuga procijenjena kao medijski lik podoban za “dubinsko” portretiranje. Osim njezine garderobe i kozmetike, braka sa Zlatkom Canjugom i skena njihova poslovnog uspona, izuzetno je zabavna ispala i “rana biografija” gospođe Canjuga čije je činjenice pod naslovom “Bila je slatka ki bonon, a nu, pogledaj sad…” objavljena u Slobodnoj Dalmaciji u formi reportaže iz “njezinih rodnih Glavica”. Tabloidna potencija se brže obnavlja kroz implicitni rasizam, stoput je dokazano.
Inače, taj ponedjeljak 16. listopada značajan je datum i u pop-kulturnoj povijesti filmske topografije i motivike. Do toga datuma, najpoznatija “filmska kapija” bila je prekrasna metalna čipka na ulazu u rezidenciju (Krležinih) Glembajevih, koja se uz glazbu Arsena Dedića polako otvarala u uvodu filma “Glembajevi” iz 1988. godine Antuna Vrdoljaka. Originalno, ta kapija (još uvijek) pripada ogradi zagrebačke Psihijatrijske klinike Vrapče. U novim okolnostima megalomanije domaćeg “novinarstva pred kapijom” glembajevska metalna čipka je detronizirana. Da, kapija Todorićevih možda jest slika jeftine simbolike aktualnog političkog trenutka, ali što nam ostaje osim takvog jalovog simboličkog kapitala? Što bi onda bila stvarnosna medijska reprezentacija te kapije?
Prešućivanje filmskog dokumenta
Konkretno, bila bi to nevjerojatna činjenica prešućivanja filma “Gazda” Darija Juričana na kanalima javnog tv-servisa. Taj dugometražni dokumentarni film kronologije uspona Ivice Todorića iz 2016. godine, prikazivao se na svim komercijalnim tv-kanalima koji to nisu odbili, i u svim nezavisnim domaćim kinima u Hrvatskoj. Prateća knjiga “Gazda: ovo nije priča o Ivici Todoriću” Saše Paparelle donirana je svim knjižnicama i nezavisnim kulturnim institucijama, koje takvu autorsku donaciju nisu odbile.
Dakle, Juričanov “Gazda” i Paparellina knjiga jedini su formalni dokument, jedini filmski dokaz duboke sprege Todorića i svih dosadašnjih vlada u Hrvatskoj. Jedini fakat izvan Todorićeve nedodirljive kapije, na temelju kojega građani mogu argumentirano kopčati dijakroniju todorićevskog sistema. U trenutku kad za Ivicom Todorićem biva raspisana međunarodna tjeralica, mlađa generacija profesionalaca HTV-a ulaže velike licemjerne napore da ne spomene Juričanov film i Paparellinu knjigu, ne referira na kronologiju Todorića poznatu jedino iz tog filma i knjige, ne podsjeti da, u krajnjem kolektivnom analitičkom i etičkom ishodu, todorićizam nije svima i uvijek bio tabula rasa.
Aktualni profesionalci HTV-a tabloidnost vlastitog sadržaja ionako lako namaknu multiplikacijom katoličkog kiča i “obrambene” propagande poput spektakulariazacije “prijema nove generacije ročnika”, koja se svečano obrađuje u centralnom Dnevniku. To nije u pitanju. Ali kad bi čovjek već pomislio da mlađe generacije profesionalaca javne televizije uopće ne brinu o procesu proizvodnje vlastitog tabloidnog sadržaja – budući da im je savršeno svejedno što “konspirativno” govore u kameru i kako njihov rad korespondira s zdravorazumskom koncepcijom političke istine – događaji ga demantiraju.
Miss i Mister News
Na prvom programu HTV-a u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”, uz par poslovično vedrih voditelja magazinske emisije nedavno je svečano nastupio Siniša Kovačić, urednik i voditelj Trećeg Dnevnika HTV-a i bivši v.d. ravnatelja HRTV-a, u povodu proglašenja titule “Mister News”. Po svemu marginalan, iako na HTV-u često spominjan i uvažavan, internetski desničarski portal “direktno.hr” proveo je, naime, “natjecanje ljepote i stila” među novinarkama i novinarima domaćih televizijskih medija radi proglašenja titule “Miss i Mister News”. Ovakva medijska debilnost zahvatila je, naravno, samo one tv-profesionalce koji su im odranije skloni, pa se ne isplati nizati listu gubitnika. Kakogod, reporterka HTV-a Dajana Šošić je na kauču prijepodnevne emsije HTV-a za dokone građane, mrtvo hladno proglašena “Miss News” zbog čega se Kovačić kao punopravni pripadnik elite HTV-a, izimno širokopojasno izrazio: “Ovo je potvrda vjerodostojnosti i povjerenja u Hrvatsku radioteleviziju.”
I to je posve točno, čestitamo i podržavamo daljnju karnevalizaciju slučaja. Jer je doista riječ o širem projektu, slučaju širokih proporcija na kojemu radi umrežena ekipa medijskih, vjerskih i političkih radnika desnice. Javna televizija u tom projektu ima ulogu medijskog trampolina, odskočne daske novih političkih elita. Pri tome je, naravno, HTV tek jedna od ostalih raspoloživih televizijskih kuća domaćeg medijskog prostora, koje se bavi tim jednostavnim promotivnim poslom. Riječ je o brzopoteznoj ideološkoj tabloidizaciji u kojoj je staromodno shvaćeni medijski sadržaj nepoželjan. Čak i ono jutarnje “novinarstvo pred Todorićevom kapijom” sa svojom trileroznom konspiracijom izgleda komično pred bagatelnim postupkom tabloidnog osnaživanja profesionalaca HTV-a.
Samoobnavljajući koncept takve proizvodnje znači održivi rast javne televizije u njezinom aktualnom statusu. Ali tko, da ne bude ikakve zabune, točno predstavlja novu političku elitu na našem obzoru, koju bez ostatka promoviraju domaći (uglavnom televzijski) mediji? Osim profesionalaca katoličke desnice poput Željke Markić, Stjepe Bartulice, Vice Batarela i aktivista njegove udruge “Vigilare”, tu su i medijski aktivisti marginalnih desničarskih portala koji uživaju povjerenje Predsjednice Republike i/ili podršku javne televizije; kao i aktivisti/ce različitih braniteljskih udruga koji se uz blagoslov Ministarstva kulture u posljednje vrijeme upuštaju u programiranje kalendara kazališnih proslava i nadzor dizajna kazališnih propagandnih plakata.
Zaboravljeni performans
U okolnostima nultog medijskog erosa, u atmosferi prevladavajućeg napregnutog, reportažnog novinarstva “ispred institucija koje rade svoj posao u slučaju Todorić”, nova politička elita međutim uživa drugačiju vrstu blaženog medijskog poslanja. Mirno gusla svoj repertoar, rizik ulaganja je nizak, dionice rastu. Šteta njihova ipak, što se čitava njihova operacija odigrava na kolektivnoj palubi medijskog Titanika – jer nema gdje drugdje – a ondje se rizik ideoloških grešaka, u konačnici, ipak zbraja. U ime takvog salda, ali i u povodu superiorne todorićevske teme koja nije, naravno, rođena 16. listopada, valja se sjetiti jednog aktivističkog događaja nezavisne zagrebačke scene, koja iz povijesne distance djeluje izuzetno prosvijećeno, da ne velimo genijalno.
Bila je godina 2009., stotinu aktivista zagrebačkih udruga, Prava na grad i Zelene akcije, autobusom je stiglo pred kapiju Kulmerovih dvora. Bio je to performans u kojemu su aktivisti došli opremljeni koferima kao turisti, da bi tobože zatražili smještaj u Kulmerovim dvorima. Naime, prema javnim dokumentima što datiraju iz 2003. godine, Kulmerovi dvori predstavljaju “predmetni kompleks čija je javna namjena definirana lokacijskom dozvolom – za reprezentativni hotel”. Aktivisti su, dakle, zaželjeli konzumirati svoje građansko pravo na hotelski smještaj u Kulmerovim dvorima. Scena se događa ispred kapije Todorićevih, traži se odgovorna osoba koja će replicirati zahtjevima građana. “Jel’ možete nazvati vlasnika hotela? Mi bi se potužili?”, kaže jedan aktivist službenoj osobi koja je stala pred “turiste”. “Imate knjigu žalbe možda?”, pita drugi akivist na što odgovorna osoba ispred Kulmerovih dvora izjavi : “Objašnjenje je kratko i jednostavno, Objekt pred kojim stojite je u privatnom vlasništvu. S obzirom da za hotel treba izvršiti kategorizaciju, postupak čega je u tijeku, hotel još nije u funkciji, nije otvoren.” “A vi ste menadžer hotela ili?”, pita jedan aktivist. “Ne, hotel još nije u funkciji, ja sam savjetnik u Agrokoru”, odgovara odgovorna osoba. “Možemo li barem na WC onda”, nastavlja aktivist…
I da sažmemo. Struka je tu gdje jest, mladomedijski lavovi uz pratnju desne ideološke infrastrukture glume nevinašca; njihovi mentori koji su dojučer vodili računa o Todorićevoj ljubavi prema kravama i njegovu statusu u reklamnom prostoru, neposredno pred početak središnjeg Dnevnika peru ruke i skupa sa svojim štićenicima nabrzinu uče ključne događaje iz povijesti Agrokora – bez spominjanja relevantnih izvora. Svi čekaju pred Kapijom, kao nevini u ludnici: slikaš li mirno, Glembaju Leone?