politika
Hrvatska
vijest

Na što troši država?

Foto: AFP / Stringer

Pored onih uzavrelih “ideoloških” pitanja, najinspirativniji okidač za žestoke rasprave u hrvatskom javnom prostoru su državne financije. Bilo da je riječ o (novim) porezima, bilo o obrascima državne potrošnje. Te su rasprave iznjedrile i ultimativnu diskvalifikacijsku figuru: uhljeba. Obračuni s famoznim uhljebom uglavnom se kreću između između libertarijanske zajapurenosti, frustrirajućih svakodnevnih iskustava s državnim aparatom i stručnim žargonom obložene banalne aritmetike.

No, rijetko u javnost isplivaju relevantni podaci koji bi mogli poslužiti kao začetak suvislije rasprave. Među takve podatke zasigurno spada Eurostatovo istraživanje o državnoj potrošnji među članicama Europske unije. U jučerašnjem članku na tportalu podaci su pristupačno obrađeni i mogu poslužiti kao prigodna ulazna točka za buduće rasprave. Uglavnom se radi o postotnim udjelima različitih stavki javne potrošnje u odnosu na BDP.

Problematična raspodjela

Pa tako saznajemo da se Hrvatska po visini ukupne državne potrošnje u odnosu na BDP nimalo ne ističe u društvu ostalih zemalja članica, štoviše, nalazi se malo ispod prosjeka. Međutim, puno je zanimljivije pogledati kako je ta potrošnja raspoređena. Više od prosjeka EU izdvajamo za “birokraciju”, tj. opće javne usluge, što obuhvaća rashode izvršnih i zakonodavnih tijela središnje i lokalne vlasti. Europski prosjek iznosi 6,2% BDP-a, dok Hrvatska za tu stavku izdvaja 9,1% BDP-a. Europski prosjek nadmašujemo i u troškovima za policiju, sudstvo i religiju. Dok, na primjer, kao navodno “sportska nacija”, za sport i rekreaciju izdvajamo daleko najmanje u Europi, tek oko 0,1% BDP-a.

A kaskamo za europskim prosjekom i u ključnim dimenzijama socijalne države: socijalnoj zaštiti i zdravstvu. Posebno je u domeni socijalne zaštite jaz velik: naših 15,1% naspram europskih 19,2%. Pod socijalnu zaštitu spadaju mirovine, invalidnine, naknade za nezaposlene, socijalne naknade, dječji doplatak i slično, a neslavno se ističemo u mizernim izdvajanjima za mirovine i naknade za nezaposlene. Tako trošak naknada za nezaposlene iznosi tek 0,5% BDP-a, što je 6 puta manje od prosjeka EU, makar nam je nezaposlenost viša od prosjeka. Za zdravstvo izdvajamo pola postotnog boda manje od europskog prosjeka, ali uz problematičnu raspodjelu troškova: na lijekove i medicinsku opremu trošimo 40% više od prosjeka, a za ambulantne usluge i preventivnu zdravstvenu zaštitu čak tri puta manje.

Mogući politički zaključci

Ovi podaci ukazuju na socijalno pokriće nezadovoljstva funkcioniranjem države i na plodno tlo za rast popularnosti ideološke figure uhljeba. No, potvrda takvog stanja ne mora nužno voditi do političkog zaključka o brutalnom rezanju državne potrošnje. Kao što vidimo iz podataka, ima prostora za suvisliju i pravedniju rashodovnu politiku. Također, ne treba uzimati ove podatke zdravo za gotovo i promatrati ih u političko-ekonomskom vakuumu. Na primjer, dio izdvajanja za birokraciju mogao bi se komotno prebaciti u stavku naknade za nezaposlene.

Naime, veliki broj stranačkih namještenika u državnoj i lokalnoj upravi bi bez te koruptivno-klijentelističke mašinerije koja pumpa proračunske rashode naprosto ostao nezaposlen. Ne radi se o tome da se opravdava ta koruptivna i selektivna dimenzija “socijalne” države, već je nužno ukazati na širu ekonomsku dinamiku na koju državni aparat i stranačke ambicije nastoje odgovoriti. Prvi korak je pomak od korupcije prema demokraciji u upravljanju javnim financijama, dok bi drugi i daleki bio onaj koji preispitiva sami ekonomski kontekst.