Kriza koncerna Agrokor donekle je raspravu o odnosu države i tržišta izbacila iz uobičajenog kolosijeka. Jedan od političkih simptoma tog pomaka neobična je “koalicija” slobodnotržišnih tribuna i podređenih klasa.
Kao što je to slučaj i širom Europe, domaće su javne rasprave o ekonomiji i društvenom razvoju proteklih godina također bile oštro obilježene neupitnom i jasnom podjelom na državu i tržište. Oštrina podjele se očitavala u krajnje suprotnim vrijednosnim konotacijama: dok se država svodila uglavnom na nužno zlo ili na ispunjenje višestoljetnog sna, tržište se tretiralo kao neprijeporni društveni arbitar i jamac uspjeha. Drugim riječima, uplitanje države u ekonomiju ne može donijeti ništa dobroga.
Još je prerano za ozbiljnije predviđanje eventualnih pomaka u toj prilično stabilnoj društvenoj optici, no kriza koncerna Agrokor barem je donekle ugrozila neupitnu prevlast tumačenja svijeta koji iz nje proizlazi. Čak su i poneki okorjeli promotori demonizacije države morali barem malo ustuknuti ili svoju zadaću obavljati zaobilazno: na primjer, tumačeći da udio i utjecaj Agrokora u nacionalnoj ekonomiji nisu baš toliki da bi državna intervencija bila neophodna. No, oni najžešći su svoje neslaganje s državnim miješanjem u slučaj, oličenom u tzv. Lexu Agrokor, iskazali pozivanjem na kršenje načela slobodnog tržišta. Politička zanimljivost pristupa zasnovanog na nepovredivosti slobode tržišta očituje se u podudaranju s onim plebejskog prijezira izraženog na društvenim mrežama ili u TV anketama: zašto spašavate tajkuna Todorića, a ne tisuće blokiranih građana?
Iako su im zahtjevi u ovom konkretnom slučaju gotovo identični, njihova društvena ishodišta sasvim su različita: dok tzv. objektivni analitičar polazi od društvene fantazije “slobodnog tržišta”, samohrana majka ili bivši radnik T-coma polaze od gorkog iskustva društvene realnosti. S obzirom na to da je politička aktivnost građana u priličnoj mjeri svedena na ispunjavanje glasačkih listića, niti reakcije političkih stranaka nisu previše odudarale od takvih zahtjeva. S jedne strane pritisnuti oporbenim refleksima i nadolazećim lokalnim izborima, a s druge manjkom političkih i intelektualnih kapaciteta, oporbene su stranke pristup cijelom slučaju iscrpile na dokazivanju pristranosti rješenja koje je nudio vladajući HDZ. To vrijedi i za najjaču oporbenu stranku u parlamentu, SDP, kao i za najjaču oporbenu stranku na vlasti – MOST.
Ishodišta krivih procjena
Dakle, bez obzira na ishodišne motivacije i moralnu ekonomiju, sve su se kritike ponašanja vlasti u slučaju Agrokor svele na privilegiranje tog koncerna u odnosu na neke druge aktere: ostale kompanije, blokirane građane ili državni proračun. Također, u velikoj su se većini te zamjerke zasnivale na izjednačavanju interesa samog koncerna s interesima Ivice Todorića kao osobe i njegove obitelji. To jest, državni upliv u razrješavanje krize izjednačavan je s izravnim pogodovanjem vlasniku i obitelji. Iako je posrijedi sasvim pogrešno miješanje poslovnog subjekta kao aktera na tržištu čiji je cilj ostvarivanje profita i pojedinca kojemu je cilj osigurati materijalno blagostanje sebi i obitelji, ne mora nas previše čuditi takva pogreška. Ne samo zbog isplaćivanja vlasničkih dividendi i života u dvorcu, već zbog proste činjenice da smo u posljednih tridesetak godina imali tu “privilegiju” da pratimo oblikovanje kapitalističke ekonomije sa svim nužnim “prljavim” elementima koje to oblikovanje prate.
Koliko god poslovni krah Agrokora bio vezan uz konkurencijske pritiske i posljedične “pogrešne” poslovne odluke – famozni pravi kapitalizam – prevlast moralne kritike u javnom prostoru nije bez svog društvenog i povijesnog ishodišta, koliko god bila analitički pogrešna i politički nedjelotvorna. Naime, stvaranje “slobodnog tržišta” i privatnog kapitala početkom devedesetih u priličnoj je mjeri bilo određeno političkim odlukama. Teško je i moglo biti drukčije, ako se događala politička promjena društvenog uređenja. No, konkretnije, s obzirom na prirodu prethodnog društvenog uređenja, lokalni akteri nisu mogli imati dovoljan kapital iza sebe da se proces privatizacije izvrši “pravedno”. Tako su kompanije i resursi manje-više dijeljeni podobnima (HDZ-u). Za razliku od slučaja kolapsa Agrokora čije objašnjenje uključuje i razumijevanje konkurencijskih odnosa u sektoru, kao i politike kamatnih stopa na financijskim tržištima, njegov početak da se razumjeti iz perspektive najočitije društvene nepravde.
Dometi državnog upliva
Pored “uvezene” ideološke ofenzive sa Zapada i potpunog kolapsa jugoslavenskog državnog aparata u osamdesetima, upravljačkog i legitimacijskog, proces pretvorbe i privatizacije bitno je odredio ovdašnje razumijevanje uloge države u kapitalističkoj ekonomiji, svedene u priličnoj mjeri na demonizaciju. Zbog svojih inicijalnih grijeha u procesu privatizacije ona ostaje nužno pristrana: ili ometa tržišne zakonitosti privilegiranjem određene kompanije u odnosu na druge i tako koči optimalni razvoj koji iz neutralnog tržišnog okvira navodno mora proizaći ili brani bogatu elitu u odnosu na siromašne građane. Iz te neprincipijelne “koalicije” između mokrih snova slobodnotržišnih tribuna i moralne ekonomije podređenih klasa, sazdani su mahom i politički programi stranaka (u opoziciji): nesmetano odvijanje tržišnih procesa otklonit će uhljebe, nelojalne konkurente na tržištu rada.
Kao što smo napomenuli na početku, slučaj Agrokor će vjerojatno u određenoj mjeri dovesti do pomaka u razumijevanju uloge države u ekonomiji, makar i prebacivanjem težišta na drugi tip pogrešnog pristupa. Nakon početne konfuzije, narativ koji je prevladao u javnom razumijevanju ekonomske krize iz 2008. godine zasnivao se na izjednačavanju države i kućanstva. U pozadini priče je državna rastrošnost, istaknuta kao uzrok krize. Kao recept nudilo se zdravorazumsko objašnjenje: kao što u kućanstvu ne možete trošiti više nego što zaradite, tako i u državnom proračunu prekomjerni rashodi u odnosu na prihode donose propast. Pored toga što je kao okidač za krizu poslužila upravo kreditna zaduženost kućanstava u svrhu generiranja potražnje, promašenost recepta očitovala se i na strukturnoj ravni. Banalan primjer: kada se zadužite da kupite namještaj zbog otplaćivanja kredita, vaš se proračun stanjuje i prisiljeni ste manje trošiti na druge stavke. Ne postoji način da vam taj namještaj bilo kako generira nove prihode. No, kad se država zaduži da primjerice uloži u infrastrukturu ili subvencije, povećana ekonomska aktivnost može podići razinu prihoda kroz poreze i tako servisirati dug bez zadiranja u rashodovne stavke. Naravno, to se ne mora dogoditi, ali ta je mogućnost strukturno na raspolaganju.
Razine protežiranja
Tip pogrešnog pristupa koji prevladava u razumijevanju slučaja Agrokor, pomalo ironično u odnosu na prethodni, jest onaj zasnovan na izjednačavanju poduzeća i kućanstva. On velikim dijelom proizlazi iz spomenutog izjednačavanja Todorića i Agrokora. Kao i slučaju države, iako još izravnije, zaduženja poduzeća, za razliku od onih kućanstava, faktor su potencijalnog profitabilnog poslovanja i eventualnog ukupnog ekonomskog rasta. Poduzeća se u tržišnoj utakmici ne mogu osloniti na vlastite prihode, jednostavno nemaju vremena za to, već moraju posegnuti za kreditima kako bi širili proizvodnju, povećavali produktivnost i istiskivali konkurenciju. Ako zbog niza razloga u tome ne uspiju, npr. predviđena razina potražnje za njihovim proizvodima ne ispuni očekivanja, slijede problemi sa servisiranjem dugova i potencijalni stečaj. Nešto slično se dogodilo i Agrokoru. No, za razliku od kućanstva koje više ne može otplaćivati svoje dugove, ovdje u problemima nije samo vlasnik većinskog udjela već svi zaposleni, dobavljači i banke koje nastoje naplatiti svoja potraživanja. Drugim riječima, propast Agrokora stvorit će novi val blokiranih.
Premda optužbe za protežiranje Agrokora u odnosu na blokirane građane nisu analitički ispravne, ne znači da nisu politički razumljive. Ako država u ovom slučaju “mora” protežirati Agrokor u odnosu na socijalno ugrožene građane, ne znači da ne postoje drugi mehanizmi kojima se njima može pomoći u nošenju s teškom egzistencijalnom situacijom. Pored izravne pomoći putem promjene ovršnog zakona, na repertoaru je cijeli niz mjera i poteza kojima država može ublažiti socijalne posljedice: od svima dostupnih zdravstvenih usluga i obrazovanja preko povećanih naknada za nezaposlene do socijalne stambene politike. No, svima su već poznate reakcije predstavnika poslodavaca čak i na aluzije ovakvih politika. Također, kao što je poznato, na te reakcije ustukne odmah i država. I tu treba ciljati problem pristranosti države koja nije samo plod banalnog potkupljivanja dužnosnika, već je strukturne naravi.
Skica poličkog okvira
U osnovnim crtama. Država se financira kroz poreze (i zaduživanje). Visina proračunskih prihoda ovisi o ekonomskom rastu i razini ekonomske aktivnosti općenito. Tko u kapitalizmu ima monopol na odluke o investiranju? Kapital. Ako kapital ne odluči investirati i krene u tzv. investicijski štrajk, recimo zbog visine poreza ili zajamčene minimalne plaće, past će ekonomska aktivnost, a samim time i prihodi u državnom proračunu. Osim što trenutna vlast gubi legitimitet, država ne može ispunjavati svoje osnovne funkcije. Dakle, država je strukturno pristrana jer je ovisna o kapitalu. Iz toga ne slijedi nužno fatalizam, već se samo ocrtavaju prepreke i manevarski prostor. Kao što ne slijedi ni da se trebaju zanemariti izravna potkupljivanja i korupcijski slučajevi (u ovom slučaju HDZ-a, iako ni drugi nisu imuni) jer je cijela stvar strukturno podešena.
Također, osim što je pristrana u odnosu rada i kapitala, država je pristrana u odnosima između pojedinih kapitala ili frakcija kapitala. Ona jamči reprodukciju cijelog sistema i zadužena je za širu sliku koja naprosto nije na raspolaganju kapitalima koji su nužno u konkurenciji. Upravo zbog te konkurencije, premda je u poziciji tzv. kolektivnog kapitalista koji se brine o općem interesu kapitala, svojim politikama nužno privilegira određene frakcije kapitala. Pa tako tečajnom politikom ili međunarodnim trgovinskim sporazumima može privilegirati izvoznike ili uvoznike, a subvencijama, poreznim olakšicama ili infrastrukturnim zahvatima jedan sektor u odnosu na drugi. Nekad su te odluke rezultat nošenja s međunarodnom konkurencijom podjelom rada, a nekad su plod neposredne bliskosti političkih elita s predstavnicima pojedinih kapitala, kao u slučaju Zdravka Marića iz Agrokora na mjestu ministra financija. U medijima o ovim prvima čitamo uglavnom kao o sudbini, a o drugima u izvještajima sa suđenja za korupciju.
Nabrojana pogrešna tumačenja uloge države proizlaze uglavnom iz niza proturječnosti same te uloge. Zato nije ni čudo da Lex Agrokor nije u skladu s Ustavom, kako upozoravaju pravni stručnjaci. Bez obzira na svu šlampavost HDZ-ovih kadrova na vlasti, on to ne može ni biti: nema tog Ustava koji može istovremeno štititi slobodu tržišta i sanirati društvene posljedice te slobode.