Teško je pobrojati sve događaje koji su obilježili situaciju oko Agrokora u posljednja dva dana. A nije puno lakše niti procijeniti važnost pojedinih događaja i izjava, s obzirom na to da je situacija i dalje krajnje neizvjesna. No, pokušajmo dati skicirani pregled. Nakon što se u deus ex machina maniri pojavio novi direktor za restrukturiranje Antonio Alvarez III. i predstavio svoj tim, odmah ga je u Banskim dvorima primio premijer Andrej Plenković.
Zajednička konferencija za novinare nakon sastanka nije nam puno toga otkrila, osim što su obojica iskazali načelnu suglasnot oko ciljeva i istaknuli podudarnosti između tzv. Lex Agrokora i Alvarezovih planova, odnosno tzv. Standstill aranžmana. Dan nakon sastanka, Zakon je izglasan u Saboru, a Alvarezova je pozicija postala upitna, barem prema medijskim špekulacijama. Osim tabloidnog preispitivanja njegovog radnog statusa, mnogi su se zapitali i o izlišnosti njegove upravljačke funkcije nakon što država postavi izvanrednu upravu. Pogotovo jer su banke navodno zadovoljne sa Zakonom i, naročito, s usvojenim amandmanom koji prvenstvo u namirenju nakon eventualnog stečaja daje onima koji su financirali koncern u periodu izvanredne uprave. Dakle, zapravo ih se u priličnoj mjeri oslobađa rizika za nove kredite.
Dobavljačke muke
S druge strane, dobavljači su, s razlogom, prilično nervozni. Zakon ih nije posebno primirio i jučer su postavili 24-satni ultimatum za postizanje dogovora, inače u suprotnom kreću s obustavom opskrbe i blokadama. Njihova nestrpljivost je sasvim razumljiva, pogotovo u slučaju onih kojima je Konzum jedini distribucijski kanal. Mnogi ih sada optužuju za nedovoljnu poduzetničku agilnost i “lijeno” oslanjanje na Konzum, no većini tih manjih i srednjih domaćih proizvođača ulaz u strane distribucijske lance bio je gotovo sasvim ograničen. Na neki način su bili prisiljeni pristati na Konzumovu ucjenu: možete kod nas, ali plaćanja će kasniti. To je dovelo i do problema mjenica i faktoringa. Otegnuti rokovi naplate nagnali su dobavljače da potraživanja, odnosno mjenice prodaju faktoring kućama za 70-90% vrijednosti. No, kako se sada ni faktoring kuće ne mogu naplatiti od Agrokora, aktivira se regresno pravo i traže povrat novca od dobavljača.
Zasigurno ih nisu razveselili zakonski postavljeni prioriteti oko namirenja u slučaju stečaja, ali jednako tako bez nove doze likvidnosti dolazi odmah do potpunog urušavanja i krajnje neizvjesnog ishoda oko naplate potraživanja. Koliko bi svježeg kapitala bilo potrebno za normalizaciju poslovanja i eventualni rast, gotovo nitko se, barem javno, ne usudi prognozirati. Pogotovo ako se zna da je Agrokorova imovina poduprta tek s 15% vlastitog kapitala i da iduće godine na naplatu dolazi famozna PIK obveznica. Iako se sudbina koncerna ne može predvidjeti, razlozi ovakve sprege između dobavljača i Agrokora daju se rekonstruirati: nakon potpunog otvaranja tržišta, veliki dio domaće preostale poljoprivredne i prerađivačke proizvodnje mogao se zaštiti od konkurencije jedino ovakvim riskantnim dilovima s Agrokorom. Drugim riječima, da nije bilo Agrokora, propadali bi sporadično, ali kontinuirano, a ovako prijeti da odu svi zajedno.
Klasna svijest prijateljica
U tom su kontekstu ovisnosti o prijeđenom putu i uspostavi premreženih interesa i proturječja, zahtjevi da se Todorić ne spašava jer smo ga dosta spašavali, jednako politički promašeni kao i instagram kampanja prijateljica njegove kćeri, predvođenih Severinom, gdje fotografijama s radnicama i patetičnim heštegovima, pozivaju građane da kupuju u Konzumu. Da ne bi bilo zabune, klasni prijezir prema Todoriću sasvim je razumljiv i opravdan, isto kao što je “klasna svijest prijateljica” naprosto gadljiva. No, taj se prijezir u ovakvom obliku jako teško može prevesti u operativni prijedlog, čak i da je na vlasti opcija naklonjenija radničkoj perspektivi. Bez obzira i na to što su pokrenute policijske istrage i što su Todorićevi sinovi, u klasičnoj rodnoj podjeli uloga, za razliku od sestre, pomoć potražili kod odvjetnika Čede Prodanovića.
Kao što smo već pisali, domet uloge države aktivacijom Zakona o postupku izvanredne uprave nije do kraja jasan: smješten je negdje između medijacije i jamčenja povrata sredstava bankama ukoliko novi krediti ne stabiliziraju poslovanje. Pored brojnih pravnih problema, koje su mnogi kritičari već istaknuli, Zakon u sebi nosi i niz političkih neizvjesnosti, s obzirom na to da će rasplet situacije poprilično vjerojatno pogoditi mnoge koji će onda izravno Vladu optuživati za vlastite nedaće. No, inzistiranje na tome da se Zakon liši političke dimenzije predstavlja u najboljem slučaju pravnički idealizam, a u najgorem političku naivnost. Upravo su svi pravni problemi i nedorečenosti simptom duboke političke krize koju ova situacija generira. Ne trebaju nam čak ni Rusi i geopolitičke teorije da bi to istaknuli.
Posrijedi je jedna od ključnih etapa političkog razrješenja kolapsa razvojnog modela koji smo “odabrali” prije 25 godina. I taj model nije zasnovan na liku Ivice Todorića, već na slobodnom tržištu. Korupcijski, pravni, socijalni i politički odgovori koji su obilježili protekli period, kao i oni koji nam tek predstoje, u prvom su redu odgovori na učinke “željezne logike” kapitalističke konkurencije. Neki legalni, neki ilegalni, neki štetni za mnoge, neki korisni za rijetke. Ali ako ništa drugo, barem smo zadnjih tjedana svjedoci ustaškog medijskog muka: ovaj put teško da se UDBA i Tito mogu optužiti za nedaće hrvatskog naroda.