Ako ništa, barem nismo ostali uskraćeni za atraktivnu dramaturgiju razvoja krize u Agrokoru. Prvo nam je ozbiljnost i dubinu krize nagovijestio ruski ambasador u Hrvatskoj, Anvar Azimov, kostimografski prikladno u uniformi i okićen ordenjima, dok nam je možebitni rasplet najavilo ime Antonija Alvareza Trećeg, menadžera i sina utemeljitelja angažirane konzultantske kuće Alvarez&Marsal, zasad poznatog po glazbenoj karijeri i šarolikom Instagram profilu. Niti ambasodorovo ordenje najavljuje invaziju Crvene armije, niti Alvarezov Instagram umanjuje ozbiljnost situacije, ali u otprilike tako postavljenim komičkim analitičkim gabaritima iskaču reakcije domaćih političara.
Kao i mnogo puta dosada, promašenim intervencijama ističe se čelnik Mosta nezavisnih lista i predsjednik Sabora Božo Petrova. Iako mu je uspjelo podvojiti se u Petrova političara i Petrova građanina kako bi ušićario nešto sitnih poena i nešto krupnije blamaže kazneno prijavljujući Agrokor Državnom odvjetništvu, muku muči da razdvoji Todorića građanina od Todorića kao personifikacije kapitala. Ta mu podjela naprosto predstavlja nepremostiv spoznajni izazov i neprestano samo ponavlja kako ne treba spašavati Todorića. Valja mu ipak priznati da u poteškoćama sa savladavanjem te prepreke nije usamljen, većina medijskog i političkog ešalona mu sekundira.
Politički biseri
S druge strane, dežurni SDP-ov tumač situacije, valjda zato što je pravnik, Peđa Grbin, proslavio se povijesnim paralelama i potpunim nepoznavanjem odnosa države i tržišta u kapitalizmu. Kritizirajući tzv. Lex Agrokor Grbin je optužio Vladu za državni intervencionizam od kakvog je navodno i bivša Jugoslavija odustala još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Teško je reći što je poraznije: da je Grbin povjerovao Kardeljevoj retorici o nužnosti odumiranja države u komunizmu ili da su mu promakle državne intervencije u ekonomiju nakon izbijanja nedavne financijske krize. Ali valjda nužnost kritiziranja vlasti amnestira od budalaština.
A i u samom HDZ-u vlada prilična konfuzija oko donošenja novog Zakona. Tako je bilo prilično burno na jučerašnjem sastanku Kluba zastupnika na kojem su im ministrica gospodarstva Marina Dalić i premijer Andrej Plenković predstavljali nacrt zakona. I tamo se prema dojavama, većina rasprave vodila oko toga radi li se o “spašavanju Todorića” kao da bi država uplatila njemu novac na račun da ne bankrotira. A navodno je došlo i do nesporazuma jer su svi mislili da Milijan Brkić Vaso optužuje Plenkovića za taj krimen, ali kako kaže jedan visoki neimenovani izvor iz HDZ-a za Brkića: “on se ne zna dobro izražavati”. Zapravo je htio reći da se pazi da ne ispadne tako.
Teško razmrsiva mreža
Dok među političarima vlada konfuzija, prvenstveno jer ne mogu razlučiti Todorića od Todorića i jer ne razumiju ulogu države u kapitalizmu, ništa manje dilema nema ni kod samih aktera: koncerna, vjerovnika i dobavljača. No njihovi su razlozi opravdani s obzirom na to da radi o kolopletu suprotstavljenih i premreženih interesa čija realizacija jako teško može biti kompromis koji će zadovoljiti sve uključene. Koliko se može ustanoviti iz informacija koje kolaju, za sada je jedino izvjesno da su banke, predvođene ruskim državnim bankama Sberbankom i VTB-om, s koncernom potpisale tzv. Standstill aranžman kojim se zapravo odgađa otplata rata kredita i otvara prostor kompanijama da prodišu i da se deblokiraju računi. No, dobavljači još nisu ušli u spomenuti aranžman i jučer su podršku tražili na sastanku s premijerom Plenkovićem.
Prema njihovim riječima, osnovni im problem predstavlja potrebno vrijeme koje aranžman implicira, s obzirom na to da mnogi od njih, pogotovo manji domaći dobavljači, nemaju kapaciteta da izdrže duži period bez naplaćivanja svojih potraživanja. Također, pojavio se i dodatni problem između njih i banaka i faktoring kuća kojima su bili prodali dio svojih potraživanja prema Agrokoru. No, budući da se sada te faktoring kuće i banke ne mogu naplatiti kod Agrokora nastoje si vratiti uložena sredstva od samih dobavljača. Situacija je prilično kompleksna i za sada dobavljači oklijevaju s potpisivanjem aranžmana.
Nakon jučerašnjeg sastanka, premijer Plenković je naglasio da su u optjecaju dva scenarija: ili se potpisuje Standstill aranžman ili će se aktivirati Lex Agrokor koji bi u parlamentarnu proceduru trebao ući sutra i biti izglasan do petka. Iako je spomenuti zakon bio predmet brojnih oštrih kritika, iz onoga što se zna o nacrtu, teško da se može raspoznati neposredna djelotvornost zakona, osim da postavlja državu u ulogu izravnog moderatora. U proceduri putem Trgovačkog suda država bi postavila izvanrednog povjerenika koji bi upravljao kompanijom, ali koji bi autonomno mogao upravljati imovinom (udjeli, dionice, nekretnine) do vrijednosti od samo 3,5 milijuna kuna, što su u ovom slučaju mrvice. Za sve ostale odluke povjerenik mora iznaći suglasnost uspostavljenog vjerovničkog vijeća.
Mistifikacija države
Dakle, teško je ustanoviti domet legislativne infrastrukture koju zakon nosi sa sobom i koja bi bila konkretna poluga države u rješavanju situacije osim nadzora ili eventualnog poticanja određenog rješenja. Salve kritika upućenih zakonu, pored tehničkih pravnih problema, navodno djelomično ispravljenih u drugoj verziji zakona, odnosile su se na pitanje njegove ustavnosti. Naime, zakon je napisan zapravo samo zbog jedne kompanije i navodno se njenim “spašavanjem” ugrožava Ustavom garantirana sloboda tržišta. Često se povlačio i primjer blokiranih građana kojima država ne pomaže. Ipak, kao što smo vidjeli mnogo puta do sada širom svijeta, puna dinamika slobode tržišta često ugrožava druge društvene vrijednosti koje Ustav garantira, svejedno prelamalo li se to preko jedne kompanije ili ne. Također, koliko god bilo moralno i politički ispravno zahtijevati pomoć države blokiranima, učinak raspada sistemski važne kompanije sa sobom vuče, za sada, nesagledive posljedice, vjerojatno i povećanje broja blokiranih. I pritom je, na sreću ili na žalost, potpuno svejedno što Todorić posjeduje dvorac.
Da rezimiramo: ne možemo još naslutiti rasplet iznimno kompleksne krize, kao ni opseg uloge države u tom raspletu. Bez obzira na domet, kapacitete i eventualne skrivene interese Plenkovićeva kabineta, ulogu države ne treba mistificirati: ona djeluje kao “kolektivni kapitalist” koji nastoji predstavljati “opći interes kapitala”. S obzirom na konkurenciju različitih frakcija kapitala država taj “opći interes” ne može nikada do kraja realizirati već uvijek u uspostavi funkcionirajuće ekonomije pribjegava interesu ove ili one frakcije. Različitim mehanizmima: od monetarne politike do subvencioniranja pojedinih industrija. Nijedan Ustav nije dovoljno elastičan da taj odnos države i kapitala do kraja “blagoslovi”. Bez obzira na povlašteni status Agrokora u tom odnosu u zadnjih 25 godina, puno važnije pitanje pred nama su skromni kapaciteti države da upravlja ovom situacijom nego eventualno priklanjanje pojedinom kapitalu. Dovoljno je samo još jednom ponoviti da rasplet situacije u priličnoj mjeri diktira jedna druga država: Rusija.