U Rimu je proteklog vikenda održan samit 27 članica Europske Unije (bez Velike Britanije), povodom 60. godišnjice od osnutka Europske zajednice za ugljen i čelik. Tom je prilikom potpisana i Rimska deklaracija, simbolički dokument bez konkretnih rješenja o budućem ustroju EU. Ovim je samitom započeo proces konzultacija po pitanju budućnosti Europske unije, a njegov dovršetak očekuje se krajem ove godine.
Iako je cilj samita bio prikazati EU kao jedinstvenu i odlučnu zajednicu čije članice imaju jednake poglede na budućnost, usprkos trudu, dojmovi su ipak suprotni. Prisutni, kritički nastrojeni novinari, razočarano su izvještavali o tvrdoglavom ignoriranju strukturnih problema EU, a prigovori variraju od nepriznavanja grešaka “lidera” Unije, preko jezika nerazumljivog građanima do zaključaka o propuštenim prilikama da se EU izvede na “pravi kolosijek”. Zaključak je kako se radilo o još jednom dosadnom samitu i propuštenoj prilici, bez ikakvih političkih iznenađenja.
Periferne izazivačice
U izražavanju nezadovoljstva smjerom razvoja Unije prednjačile su Grčka i Poljska, a pretjerano zadovoljna nije ni Italija gdje se vodi rasprava o referendumu o izlasku iz eura što bi bio još jedan u nizu potencijalno fatalnih udaraca za ovu zajednicu zemalja. Poljska, trenutno prva na udaru optužbi zemalja centra za izazivanje problema i izrazita protivnica “Europe više brzina“, ponovno je kapitulirala pred zahtjevima moćnijih zapadnih snaga i potpisala deklaraciju, baš kao i Grčka, unatoč izolaciji njezinog premijera Aleksisa Ciprasa koji je postavio pitanje da li se ta “socijalna Europa” koja se spominje u deklaraciji odnosi i na Grčku, koju vjerovnici prisiljavaju na novo, 12. po redu snižavanje mirovina u zamjenu za odobrenje još jedne “bejlaut” tranše.
Nijedna od spomenutih zemalja nije se, suprotno etičkim kategorijama poput “sramoćenja Europe”, koje se spominju u medijima, pobunila oko banalnih problema niti se reflektirala samo na vlastite sukobe s EU. Sva tri problema mogu se uzeti kao krucijalna, dok odnošenje čelnika EU prema njima ne ulijeva nadu u njihovo rješavanje. Dok se Grčka pobunila protiv antisocijalnih EU politika, Poljska zapravo, usprkos desno orijentiranoj vladi, upozorava na manjak demokratičnosti europskih procesa i podjelu na centar i periferiju, a Italija podsjeća na disfunkcionalnosti ekonomskih politika.
Vakuum vrijednosti
Izolacija i “špotanje” zemalja koje kritiziraju EU, kao i ignoriranje njihovih prigovora, te slijepo držanje vidno pogrešnog kursa Unije, ponovno su potvrđeni kao dominantan pristup “lidera” problemima Unije. Ne iznenađuje ni da je cijeli proces pisanja deklaracije vođen u najstrožoj tajnosti, dok je konačni draft, usprkos prigovorima sastavljen tako da odražava “Europu više brzina”, ali deklarativno kamufliranu u “kretanje različitim brzinama ali u istom smjeru”. Da “stara” Europa drži kormilo čvrsto u svojim rukama pokazuje i sam sadržaj deklaracije koja usprkos tome što većinu stanovnika Europe, umjesto imigranata i terorizma, zapravo tište socio-ekonomski problemi, kao prvu točku navodi zaštićenu i sigurnu Europu u kojoj se građani mogu slobodno kretati; koja ima “učinkovitu” migracijsku politiku i koja se bori protiv terorizma i organiziranog kriminala. Pa ipak, europska realnost je zatvaranje granica i sve teži protok “ljudi”.
Zanimljivu točku čini tzv. načelo “prosperitetne i održive Europe” što bi trebalo podrazumijevati otvaranje novih radnih mjesta, tehnološku transformaciju i jedinstveno tržište, ekonomsku uniju, čist okoliš itd… Europa ipak, usprkos deklariranim željama ide drugim smjerom jer njezina ekonomija polarizira centar i periferiju što se jasno vidi i u okolišnim politikama, npr. u izgradnji Sjevernog toka 2, na uštrb zemalja istočne Europe, a na korist zapadnih velikih naftnih kompanija. Dosljedno ista logika provodi se i u politici trgovine ugljikovim bodovima, kao i u sprječavanju otvaranja novih radnih mjesta u području obnovljivih izvora energije, redom sve politike koje idu na štetu npr. velike i industrijalizirane Poljske. Dok su ove kontradikcije ostale nejasne zahvaljujući površnim diskvalifikacijama argumenata Poljske i medijskom difamacijom njezine vlade zbog desne političke orijentacije, kontradikciju socijalne Europe jasno je sažeo Cipras upozoravajući da su mjere štednje antisocijalna mjera. Preko istaknutih kontradikcija lako se prešlo političkom i socijalnom izolacijom predstavnika ovih zemalja, te osobnim diskvalifikacijama. Tako je Cipras prelijevo, dok je poljski predsjednik Andrej Duda predesno. U konačnici, ono što ostaje u sredini su ekonomski interesi privatnih kompanija stare Europe, primjerice, onih naftnih. A na štetu svih.