politika
vijest

Crveni karton za firme s periferije

Foo: AFP / DPA / Klaus-Dietmar Gabbert

Usprkos žestokom protivljenju zemalja članica istočne Europe, prošloga tjedna u Europskom parlamentu izglasana je kontroverzna Direktiva o “upućivanju radnika”. Kako bi ju stopirali, članovi 11 zemalja (mahom iz istočne Europe) posegnuli su za institutom tzv. Žutog kartona, svojevrsnim “vetom”, na kojeg imaju pravo nacionalni parlamenti, a po principu supsidijarnosti1. Žuti karton trebao bi biti demokratski osigurač s ciljem “ranog upozorenja” koji se može primjenjivati u slučaju narušavanja principa supsidijarnosti, a aktivirati ga moraju parlamenti 1/3 zemalja članica. U ovom slučaju, radilo se o parlamentima Bugarske, Češke, Danske, Estonije, Litve, Latvije, Hrvatske, Mađarske, Poljske, Rumunjske i Slovačke.

Članice su pokušale stopirati spornu Direktivu uz objašnjenje da bi takva mjera rezultirala nekonkurentnošću kompanija iz istočne Europe na zapadnom tržištu. Direktiva naime određuje da radnici koje neka firma iz jedne zemlje “uputi” na rad u drugu zemlju, u toj ciljnoj zemlji moraju biti plaćeni po istim pravilima i cijenama koje vrijede u ciljanoj zemlji. Drugim riječima, ako neka građevinska firma iz Hrvatske, gradi neki kompleks u Njemačkoj, hrvatski radnici na radu u Njemačkoj zaposleni u hrvatskoj firmi, moraju biti plaćeni prema pravilima koja za isti sektor vrijede u Njemačkoj. Radi se naizgled o nečemu sasvim logičnom čemu se ne može prigovoriti. Europski parlament ovu direktivu smatra rješenjem problema tzv. “socijalnog dampinga”, odnosno loših praksi, navodno posebno karakterističnih za firme iz istočnih članica na teritoriju zapadnih. Pod lošim praksama primarno se misli na loše ugovore o radu, izbjegavanjima obaveza prema radnicima, neplaćanjima prekovremenih i slično…

Lažna socijalna pravednost

A Direktiva se promovirala pod sloganom “ista cijena za isti rad”. Mediji koji prate rad EU, pohitali su ovu priču formulirati kao još jedno retrogradno nerazumijevanje istočne Europe, koju karakteriziraju korumpirani političari i s njima povezani kriminalni poduzetnici, a naspram kojih stoje plemenite namjere EU, predvođene prosvijećenim političarima zemalja centra. Pa se EU zalaže za dokidanje socijalnog dampinga, dok političari zemalja periferije vide samo privatni poduzetnički sektor i ne mare za javni interes. Dok bismo se s drugom tvrdnjom još i mogli složiti, nužno je imati na umu, da se radi o vrijednostima koje dosljedno nameće upravo EU.

Tvrdnja o sprječavanju socijalnog dampinga, odnosno “istoj cijeni za isti rad” možda je inteligentno formulirana, no nikako ne proizvodi željene učinke. Ono što se promovira kao socijalna mjera, još jednom pokazuje se kao mehanizam dovođenja zemalja periferije u poziciju ekonomske ovisnosti. Jasno je da firme iz istočne Europe neće moći konkurirati cijenama rada koje važe na zapadnim tržištima, dok će istovremeno, firme iz zemalja centra moći još jeftinije plaćati svoje radnike na radu u zemljama istočne Europe, čime će im dodatno porasti profitne marže, a takvih je ipak znatno više nego ovih prvih.

Ovdje još jednom do izražaja dolaze temeljne nepravednosti Europske unije: demokratski deficiti, favoriziranje privatnog sektora zemalja centra nad svima ostalima, diskriminatorni zakoni, podcjenjivački diskurs, i ono najvažnije, sistemsko donošenje ekonomski nepravednih odluka, pod okriljem socijalne pravednosti, koja istovremeno kontinuirano nestaje.

  1. Supsidijarnost je načelo prema kojemu odlučivanje o zajedničkim pitanjima mora biti preneseno na najniži mogući stupanj društvene organizacije, dok središnja vlast ima samo ulogu nadopune političkog odlučivanja na mjesnoj razini. []