Stroga podjela na nacionalističke i građanske opcije i dalje predstavlja ključni okvir (samo)razumijevanja bosanskohercegovačke političke scene. Kao što se i dalje stalni “novi” građanski politički projekti nasukavaju na hridi postdejtonske arhitekture BiH. Premda povijest iluzija građanskih alternativa tripartitnoj nacionalističkoj podjeli glasova i resursa sugerira njihovu neprobojnost, prostora za politički iskorak itekako ima. Za početak, nužno se obračunati s naočigled samorazumljivim distinkcijama: građansko i individualno vs. nacionalno i kolektivno.
Pisanje o perspektivama “građanskih”, “alternativnih”, ili “ne-nacionalističkih” političkih opcija u BiH lako počne i završi općim mjestima. Opća mjesta mogu biti, među ostalim, multikulturalističke, liberalno-individualističke ili neoliberalne provenijencije, a protežu se u rasponu od poziva na više suradnje, tolerancije i povjerenja među narodima, preko insistiranja na emancipaciji pojedinca i afirmaciji njegovih/njenih prava, do tehnokratske promocije poslovno-poduzetničke pragmatičnosti kao navodne protuteže nacionalističkoj “iracionalnosti”.
Kroz aktivizam i društvenu kritiku na marginama se formiralo i radikalno lijevo stajalište, koje i nacionalističke i “ne-nacionalističke” stranačko-političke opcije odbacuje kao dvije ispostave kapitalističkog sistema, te insistira na potrebi za antikapitalističkom mobilizacijom kao primarnom obliku borbe. I mlada nestranačka ljevica nerijetko ispoljava manjak analitičnosti i svoje teorijske pozicije teško samjerava sa situacijom u politici i društvu – što opet vodi u proliferaciju općih mjesta i svojevrsnu paralizu. U takvoj situaciji, pokušaji da kažemo nešto smisleno o mogućnostima i perspektivama “drugačijeg” političkog djelovanja na bh. sceni već su u početku višestruko otežani.
Širok raspon “građanskog”
Svakako bismo se najprije morali pozabaviti samim razlikovanjem između “nacionalističkog” i “građanskog”, koje se pri diskutiranju mogućih alternativa za BiH uporno ponavlja. Binarna opozicija između nacionalističkih barbara i civiliziranih, liberalnih, kozmopolitskih, rječju “građanskih” snaga, na konstitutivan je način oblikovala društvenu, političku i kulturnu situaciju u svakoj od postjugoslavenskih država ratnih devedesetih godina. Uz rijetke iznimke, takav se antagonizam konstruirao posvuda: zauzimao je središnje mjesto kako u diskursu zapadnog političkog establišmenta, tako i, primjerice, u diskursu opozicijskih medija ili u samopercepciji raznih “alternativnih” političkih aktera.
Međutim, u BiH se pod “građansku” ili “antinacionalističku” kapu podvodio vjerojatno najširi raspon različitih aktera, usmjerenja i opcija; budući da su u ovoj zemlji krvavo pirovale tri etnonacionalističke politike, gotovo svaka tendencija koja nije nosila žig jedne od njih dobila bi šansu da je se promovira kao “anti-nacionalističku”. Tako je i bosanskohercegovački patriotizam dugo vremena figurirao kao alternativa nacionalističkim politikama, utoliko što se državotvornim integralizmom suprotstavljao teritorijalnoj podjeli zemje koju su ove (latentno ili manifestno) kreirale. Diskurs o distinktnom bh. identitetu – bilo da je postulirao “građansko društvo” kao protutežu etničkom tribalizmu, ili je imitirao nacionalistički identitetski kolektivizam i primordijalizam – također je percipiran kao opozicijski, unutar same BiH kao i, recimo, u Zagrebu i Beogradu.
Dvadesetak godina kasnije, percepcija o suprotstavljenosti “nacionalističkog” i “građanskog” kao temeljnom antagonizmu u političkom životu BiH još uvijek je vrlo postojana. Dok se u medijima tu i tamo i pojavljuju drugačije konceptualizacije društvene situacije, na nivou stranačke politike spomenuta opozicija ostaje neprikosnovena: svaki akter koji djeluje na toj sceni mora se brandirati kao jedan od “naših” (jednih, drugih ili trećih) ili kao “građanski” orijentiran. Dugo je vremena mjesto središnje “anti-nacionalističke” opcije u sferi stranačke politike zauzimala Socijaldemokratska partija (SDP), s orijentacijom koja bi se mogla odrediti kao neka vrsta zakašnjele “trećeputaške” blerovske politike. Međutim, SDP se u proteklih desetak godina kontinuirano “ljušti”: njegovi bivši članovi osnivaju nove, “građanskije” stranke, obično optužujući SDP za oportunizam i povlađivanje nacionalističkom mejnstrimu.
Primjer Naše stranke
Najnovija takva instanca, deklarativno angažirana za “drukčiju BiH”, proklamira principe kao što su: “[princip] ‘jedan čovjek, jedan glas’, smanjenje grupnih prava, razvoj ekonomije, podsticanje privatnog poduzetništva te jednakost svih u svakom dijelu BiH”. Ovaj isječak dobro ilustrira ideološku smjesu koju nalazimo u programskim aktima i diskursu prosječne političke stranke deklarativno “građanskog” usmjerenja. Liberalna promocija prava pojedinca tu je uparena s ekonomskim (neo)liberalizmom i državno-teritorijalnim integralizmom, a pritom nam se ne nudi nikakav uvid niti o nacionalističkoj diskriminaciji, niti o kapitalističkoj eksploataciji, još manje o drugim oblicima tlačenja različitih pojedinaca i kolektiva.
Valja se zadržati na slučaju Naše stranke. Za razliku od niza sličnih projekata, ova stranka nedvojbeno “građanskog” profila nije nastala kao spin-off SDP-a. Ona je formirana 2008. uz puno medijske pompe i sudjelovanje nekih od viđenijih figura iz sarajevskog kulturnog i intelektualnog života. Isprva se predstavila javnosti kao “postideološki” politički akter – stranka koja “depolitizira politički sistem” i “depolitizira struku”, tj. da “bosansko-hercegovačko društvo odbrani od velikih nacionalnih priča i da [ga okrene] onome što se naziva svakodnevni život”. Premda bi se očekivalo da ovakav eklatantni pokušaj “politike bez politike” bude kratkoga daha i posluži prvenstveno kao platforma za medijsku promociju pojedinaca, Naša stranka do danas je prerasla u respektabilnog igrača na stranačkoj sceni BiH, usput i odustavši od “postideološkog” i “postpolitičkog” izjašnjavanja.
U novije vrijeme ona se predstavlja kao “stranka socijal-liberalne orijentacije”, koja zagovara “društvo solidarnosti i socijalne pravde, vladavinu prava i širokih građanskih sloboda”; čelnici Naše stranke tvrde da nude “konkretna rješenja za goruće probleme u zemlji i [preuzima] odgovornost za hrabre inicijative u lokalnoj zajednici”. Doista, na nivou rada u zajednici i lokalnih inicijativa, pogotovo kad su manje sredine u pitanju, Naša stranka pokazala se sposobnom za dobre inicijative, a kontinuirani angažman njezinog članstva na suprotstavljanju seksizmu, homofobiji, “kriminalnim privatizacijama” (ne i privatizaciji kao takvoj) i zatiranju radničkih prava (dakako, ne i kapitalizmu) zaslužuje da bude primijećen. Ipak, problemi s političkim orijentiranjem stranke nisu stoga manje upadljivi.
Trauma nedefiniranosti upadljiva je već u imenu: “Naša stranka” konotira lokalnu povezanost, umrežavanje i izvjesnu humanizaciju političkog prostora, ali osim što suprotstavlja “nas” i “njih” (nacionaliste) ne upućuje ni na nikakvu pozitivnu poziciju (npr. možemo zamisliti i krajnje desnu, i tehonkratsko-neoliberalnu, i socijaldemokratsku stranku istog imena). Nadalje, zagovaranje “solidarnosti i socijalne pravde” s jedne, te “širokih građanskih sloboda” s druge strane, nisu integrirane ni u kakav jedinstven politički pravac; ne saznajemo, primjerice, kako Naša stranka razumijeva međuodnose i međudjelovanja individualnih, (etno)nacionalih, klasnih, državnih, itd. faktora i identifikacija, ili šta misli o neoliberalnom udaru na društvo uopće. Floskulama o “vladavini prava” i “pravnoj državi” žongliraju svi stranački akteri, što je u “divljem” društvenom okruženju postdejtonske Bosne i Hercegovine itekako razumljivo – ali šta kad je i ako je pravni aparat modeliran po mjeri vladajućih klasa, i upregnut u svrhu tlačenja? Na ovakva pitanja teško ćemo naći odgovor i u programskim dokumentima, djelovanju i diskursu Naše stranke.
Nacionalistički prokazivači
Naravno, atmosfera permanentne društvene krize, koju je globalna kriza kapitalističkog sistema nakon 2008. samo zaoštrila, čini svoje. Očaj raste, sentimenti se radikaliziraju i legitimitet deklarirano ne-nacionalističkih opcija sve se drastičnije propituje. Uz ranije spomenutu lijevu kritiku “građanskih” alternativa, sve je raširenija i ona desna – koja nas uvjerava da je svako evociranje “građanskoga” samo maska za nacionalizam, uglavnom onaj najbrojnijega naroda. Valja reći da potonje ponekad doista i jest slučaj – simbioza liberalne retorike, bosanskog patriotizma i bošnjačkog nacionalizma nije nov fenomen – ali kad se takva politika denuncira s nacionalističkih pozicija, s ciljem diskreditacije i puke mogućnosti nenacionalističke politike u BiH, problem se samo usložnjava.
Pritom, manjak političke artikuliranosti u diskursu, djelovanju i programu “građanski” orijentiranih aktera daje šlagvort apologetima nacionalizma u javnom životu da tvrde kako pokušaji da se iznađu alternative nacionalizmu predstavljaju, u najmanju ruku, šuplja posla. Pod apologetima ovdje ne podrazumijevam samo ostrašćene nacionalističke ideologe, nego možda još i više one koji logiku nacionalizma prihvaćaju iz oportunističkih pobuda, sa “zdravorazumskim” argumentima – poput nekadašnjeg posterboya mlade ljevice u BiH Vuka Bačanovića koji u “razdruživanju” BiH vidi “mudro” rješenje.
Ipak, sama činjenica da, pored rasprave o nacionalističkim opcijama u/za BiH, uopće možemo raspravljati i o perspektivama onih “drugačjih” nije za zanemariti. Ona nam potvrđuje da za razliku od, recimo, Srbije i Hrvatske, nacionalizam u BiH nije do kraja institucionalno legitimiran i naturaliziran u svakodnevici. Dakako, etnonacionalističke identitetske politike agresivno su prisutne, njihov imaginarij napučuje medije, institucije i svakodnevni život– ali upravo ta vidljivost dokazuje da nacionalizam nije trijumfirao u onoj mjeri u kojoj bi to htio i u kojoj to želi prikazati. U Srbiji i/ili Hrvatskoj nacionalističke politike ne moraju se na taj način “isturati”; u ovima u ogromnoj mjeri monoetničkim sredinama one si mogu priuštiti da djeluju i reproduciraju se diskretnije, implicitnije i “prirodnije”. Nemogućnost etnoteritorijalnog razgraničenja u BiH ratnim sredstvima, te neuspjeh poratnih politika da do kraja izvedu svoje segregacijske projekte rezultirali su time da etničko i etnonacionalističko na koncu ipak ne budu jedini show u gradu.
Paradoksalni potencijal BiH
Često s pravom možemo otpisati zamisao “građanske alternative” nacionalizmu, onakvu kakva se nadaje već gotovo četvrt stoljeća, kao, u najboljem slučaju, šuplju retoričku sklepotinu. Međutim, i naoko prazna forma ili formalnost ima vlastitu političku težinu, te i sama figurira kao određeni sadržaj: već činjenica da se nacionalističko prepoznaje kao dominantni, ali ne i podrazumijevani modus političkog djelovanja (i svakodnevnog življenja), vrijedna je naše pažnje (u Hrvatskoj je, recimo, i na “najformalnijem”, “šupljem” retoričkom nivou, teško zamisliti da SDP proziva HDZ kao kao nacionaliste). Razlozi za tu specifičnost ne leže u nekoj fundamentalnoj, mističnoj “bosanskoj posebnosti”, nego u nizu društveno-povijesno-geografskih faktora i okolnosti – među kojima činjenica da se BiH kao politički projekt i država po prvi put oblikovala u Narodnooslobodilačkoj borbi, među ostalim i kao antikolonijalni i antifašistički projekt, nije najmanje značajna.
Naravno, da bi rasute i (u sebi i međusobno) kontradiktorne “građanske” forme otpora nacionalizmu prerasle i u kakvu političku alternativu dostojnu tog imena, potrebno je puno rada, borbe i žrtvovanja. Govorimo li o sferi stranačke politike, uvjerljiva antinacionalistička opcija morala bi u najmanju ruku nastupati “intersekcionalno” – tj. odbaciti logiku prostih binarnih opozicija kakva je i ona između “građanskog” i “individualnog” s jedne, te “nacionalnog” i “kolektivnog” s druge. Ta bi borba morala biti usmjerena protiv kompleksnog sistema eksploatacije, tlačenja i diskriminacije, čak i onda kad je ograničena represivnim parametrima stranačke politike.
Drugim riječima, bila bi posrijedi ništa manje borba za drugačije shvaćanje politike negoli za konkretnu političku promjenu. Nije isključeno u Bosni i Hercegovini, koja se u kontekstu ostalih postjugoslavenskih država pojavljuje kao “zemlja-slučaj”, postoji najmanje loš teren za takvo što.