Prema svemu sudeći, avantura znana kao nova hrvatska vlada u režiji HDZ-a i Mosta, polako, ali sigurno dobiva svoj epilog. Nikoga to previše i ne čudi s obzirom da je i prilikom samog formiranja, a prvenstveno zbog načina formiranja, bio postignut konsenzus o nemogućnosti izdržavanja cijelog mandata, uz varijaciju u procjenama trajanja. Ono što nam sad predstoji su političke kalkulacije u svrhu izvlačenja što povoljnijeg političkog kapitala za prijevremene izbore. Zapravo, riječ je samo o intenzifikaciji onoga što se i dešavalo kroz četiri mjeseca “vladanja”: prolongiranoj predizbornoj kampanji.
Podsjetimo, “afera koja je prelila čašu” bila je ona vezana uz poslovni odnos supruge prvog potpredsjednika vlade i predsjednika HDZ-a, Tomislava Karamarka, i njegovog dugogodišnjeg prijatelja i lobista mađarske naftne kompanije MOL, Josipa Petrovića. Božo Petrov, čelnik Mosta, bio je relativno suzdržan u prvotnom komentiranju afere, najavivši čekanje odluke Povjerenstva za sukob interesa, pogotovo ako to usporedimo s novinskom konferencijom nekoliko tjedana prije, a povodom priča o preslagivanju vlade, čiju je motivaciju bio pronašao u “mutnim poslovima” oko INA-e i pozadinskim interesnim skupinama. No parlamentarna gesta SDP-a kojom su zatražili izglasavanje (ne)povjerenja Tomislavu Karamarku prisilila je i Most na eksplicitan stav.
Politička mutavost Bože Petrova
Čini se da je taj potez SDP-a bio i primarno usmjeren ka Mostu, a ne prema samom Karamarku. Drugim riječima, Most je primoran: da opali ponuđeni volej i eliminacijom Karamarka nekako povrati politički i moralni kapital, kao i popularnost među biračima, ili da popusti i samoeliminira se u političkom smislu zauvijek. Prema običaju, odlučili su se za mlitavi srednji put političkog diletantizma. Naime, prema proceduri, glasanje o (ne)povjerenju prvo ide na vladu, i to u roku od tjedan dana, dok se kroz mjesec dana mora obaviti u parlamentu. Na telefonskoj sjednici vlade Mostovi su ministri bili jedinstveni i njih šestoro je glasalo za nepovjerenje Karamarku. No Petrovljevo obrazloženje odluke spada u anale političke mutavosti. Tako je izjavio da on vjeruje kako je Karamarkova priča o ljubavi prema domovini istinita (sic!) i da on samo nije svjestan težine relacija u kojima se nalazi.
No, to bi možda još i spadalo u nespretnosti ili u retorički ustupak da nije služilo kao uvertira u stav da oni ostaju u vladi s HDZ-om makar im je njihov predsjednik glavni kamen spoticanja. Ili drugim riječima: Most se spreman žrtvovati i ostati u nefunkcionalnom braku samo radi djece, odnosno reformi. Premda se nisu ni oglasili nikakvim stavom o sabotaži kurikularne reforme, trenutno gorućem političkim pitanju, pa niti kritički o njenom sadržaju, kao što se nisu ni libili prešutiti da je donešen plan reformi zapravo samo redovan kvartalni izvještaj za Europsku komisiju. Gotovo da je i nepristojno priupitati banalna pitanja poput: a kako vi očekujete da HDZ nastavi suradnju s vama nakon što im zajedno s opozicijom u parlamentu eliminirate predsjednika iz vlade? Kako vi možete nastaviti suradnju s HDZ-om nakon što su oni dali neupitnu (barem privremenu) podršku Karamarku?
Nategnutost svih opcija osim izbora
Na jučer održanom općem saboru HDZ-a Karamarko je u svom govoru utvrdio da Božo Petrov i Most neće srušiti vladu i zaustaviti reforme. Tako smo došli do bizarne situacije u kojoj obje strane ne žele napustiti vladu i tvrde da ona druga strana neće zaustaviti reforme, premda izlaskom bilo koje strane vlada pada. Izglasavanje (ne)povjerenja u parlamentu mora se održati do 18. lipnja. Bez obzira na priče o preslagivanju saborske većine bez Mosta, jedina opcija za ostanak Karamarka u vladi jest razbijanje Mosta. S trenutno sigurnih 12 zastupnika (trojica su se ili već izjasnila za povjerenje Karamarku ilij još kalkuliraju) Mosta prilično je izvjesno da će opozicija imati većinu, odnosno 76 ruku. Iako su svi odavno odustali od vjere u bilo kakvu konzistentnost Mosta, čak i minimalni odmak od usvojenog stava značio bi krajnji politički bankrot koji si ipak ne mogu dopustiti.
S druge strane, HDZ-u preostaju pokušaji “preotimanja” zastupnika. Iako su u tome vješti, teško da bi i eventualni uspjeh osigurao kontinuitet ove vlade. Došlo bi do razbijanja Mosta i parlamentarna većina bi bila toliko klimava da bi donošenje svakog zakona bilo upitno. Također, premda je na jučerašnjem stranačkom saboru prezentirano zajedništvo stranke, mnogi signali, poput očitog manjka entuzijazma delegata, upućuju na to da je Tomislav Karamarko politički mrtav i da kao takav postaje sve veći teret kojeg se ne mogu tako lako riješiti u trenutnom kontekstu. Iako ni HDZ-u ni Mostu ne odgovaraju prijevremeni izbori, čini se da je predstava aranžirana tako da se čeka tko će prvi povući obarač, najaviti nove izbore i pritom artikulirati priču tako da što uspješnije diskreditira dotadašnjeg partnera. Dok iščekujemo ishod sukoba između političkog mrtvaca i političkog diletanta, SDP, u nedostatku bilo kakve formulirane politike, samo čeka u prikrajku.