Redovito mjesečno istraživanje političkog raspoloženja hrvatskog “biračkog tijela”, naziva Crodemoskop, provedeno u razdoblju od 2. do 5. maja, potvrdilo je trendove uočene u proteklih nekoliko mjeseci. Dvije najjače stranke, Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija, prilično su izjednačene na vrhu, bilo da se gleda samostalno, bilo u mogućim koalicijama. Prema istraživanju, jedino još dvije stranke prelaze izborni prag (uz napomenu da se pri istraživanju cijela država tretira kao jedna izborna jedinica, što čini da određeni broj stranaka regionalnog dometa ne prelazi prag, iako bi na izborima vjerojatno uspjeli): Živi zid i Most.
Nekoliko mjeseci konstantnog rasta potpore Živom zidu i opadanja popularnosti Mosta doveli su do promjene u pozicijama. Sada se Živi zid nalazi na trećem mjestu sa 7,3% (u prosincu su bili na 3,2%), a Most na četvrtom s popularnošću od 5,7% (u prosincu su bili na visokih 15,6%). Pad popularnosti Mosta u korelaciji je sa sve izraženijim negativnim odgovorom na pitanje o smjeru kretanja zemlje: ne podupire ga čak 71,4% ispitanika, dok je isti odgovor na postavljeno pitanje u siječnju iznijelo njih 49,4%. Taj upravljački kaos doveo je i do rasta popularnosti Živog zida, unatoč unutarnjim previranjima u stranci. Time se pomalo promijenila uobičajena matrica o postepenoj potpunoj marginalizaciji nekoć trećih opcija, a prvenstveno zahvaljujući toliko niskoj razini političkih sukoba i ophođenja da je jedan teoretičar zavjere poput Ivana Vilibora Sinčića, čelnika Živog zida, počeo zvučati suvislije od većine parlamentarnih mu takmaca.
Tranzicijska specifičnost
Što se tiče ponešto dugotrajnijih trendova, ponajviše iskače specifičnost hrvatske političke scene u odnosu na tranzicijske “kolege”. Gotovo da se jedino u Hrvatskoj socijaldemokratska opcija trećeputaškog tipa zadržala kao relevantna politička snaga. Razloga je više, kao što je i obrazaca kolapsa socijaldemokracije u drugim zemljama bilo više, ali nabrojimo samo neke, bez pretenzija na konačno objašnjenje.
Za razliku od ostalih zemalja, ovdje se bivši “komunisti” nisu toliko brzo vratili na vlast i samim time nisu bili identificirani s privatizacijskim pljačkama i drugim nedaćama tranzicije. Također, iako je sredinom devedesetih SDP prilično oslabio, u kontekstu ratom zadojenog nacionalizma i autoritarnog Tuđmanovog režima uspio se isprofilirati kao glavna opozicijska snaga. A kao dodatan razlog mogao bi se navesti i manjak antievropskog programa i sentimenta glavne konzervativne opcije. Premda je SDP-u vjerna glasačka baza urbana srednja klasa s proevropskim inklinacijama, oni nisu mogli postati krivci za neuspjeh eurointegracijskog puta jer ni desnica ne priznaje taj neuspjeh i ne zna što bi s njim. Prozivanje bivše vlade SDP-a i partnera “nenarodnom” temeljilo se na fantazijama o jugoslavenskim avetima, a ne na realnim materijalnim uvjetima u kojima danas žive šire narodne mase.
Dosadašnji duopol dviju najjačih stranaka nijedna treća opcija proteklih godina nije uspjela narušiti – od laburista do Oraha, od Živog zida do Mosta. A nije izgledno da će se tako nešto skoro i dogoditi, s obzirom na dinamike na desnici i na ljevici.