U prikladnom medijskom zaklonu posjeta turskog predsjednika Erdoğana Zagrebu, vođe braniteljskog prosvjeda u Savskoj obznanile su na novinskoj konferenciji da nakon 555 dana miču famozni šator smješten ispred ministarstva branitelja. Kako su gotovo od samog početka bili optuživani da su samo poluga u rukama HDZ-a bilo je zanimljivo za čuti kako će opravdati kraj prosvjeda, osim biranja medijski prilično zagušenog dana.
Iako im je nova vlast priuštila travestiju s izborom ministra branitelja (uključujući i poigravanje sa samim vođama prosvjeda poput Đure Glogoškog), kao i proračunsko rezanje sredstava, ustvrdili su da su primijetili zaokret u politici prema braniteljima i da zato prekidaju prosvjed. Nisu pritom propustili podsjetiti na svoju konzistentnost: naime, dokaz da nisu bili poluga u rukama nove vlasti jest činjenica da nisu odmah prekinuli prosvjed nakon promjene vlasti. I stvarno nisu, poslužili su i dalje, za zaplašivanje institucija i smjenu Mirjane Rakić s čelnog mjesta Agencije za elektroničke medije. Iako im je, kako kažu, HDZ obećao jedinstveni zakon o braniteljima, na repertoaru još nije ustavni zakon koji im je krajnji cilj. Glogoški je najavu tog zakona uobličio je u formu pritajene prijetnje: “Kad u Saboru ne budu oni koji mrze hrvatske branitelje, vjerujem da ćemo imati ustavni zakon.”
Bilanca prosvjeda
Također, prosvjednici su sami sebe podvrgnuli sociološkoj analizi i zaključili da je šator u međuvremenu postao “institucija” i da se sad ne može samo tako razmontirati već će ga odnijeti u muzej u Vukovaru. Što bi tek nastale institucije imale raditi u muzejima nije sasvim jasno, ali pripišimo to nesnalaženju s vlastitom ideološkom prtljagom u krajnje proturječnom političkom krajoliku. Prisjetimo li se ključnih eskalacijskih momenata prosvjeda vidjet ćemo da cijela priča nije išla baš glatko. Periodi dugotrajnijeg medijskog ignoriranja prekidani tek su iznerviranim protuprosvjednicima, neuspjelim širenjem prosvjeda na druge lokacije putem slabo posjećenog koncertnog apela pjevačke uzdanice Thompsona i, naposljetku, pseudopučističkom avanturom na Markovom trgu u proljeće prošle godine.
Iako oscilacije i problemi s održavanjem pažnje i nisu toliko čudni za prosvjed čiji su inicijalni socijalni zahtjevi davno izmaglili u domoljubnoj patetici, krajnja bilanca s obzirom na politički cilj također nije baš uspješna. Premda se HDZ postizbornim kalkulacijama i dogovorima uspio domoći vlasti, radikalizacija retorike putem braniteljskog prosvjeda u priličnoj je mjeri i razlog zašto HDZ nije imao više manevarskog prostora u koalicijskim pregovorima. Upravo je šator u Savskoj bio u svojevrsnoj korelaciji s kopnjenjem inače prilične prednosti HDZ-a nad SDP-om. No, pravo pitanje nisu duboki skriveni motivi iza prosvjeda, već zašto uopće ratni veterani imaju takav ideološki status da mogu poslužiti kao politička poluga.
Rezultati starog spora
Pritom je važno naglasiti da je posrijedi dugotrajni politički rad oblikovanja statusa, započet još prvim socijalnim zahtjevima branitelja 1996. godine koje je tadašnji predsjednik Tuđman otpisao riječima: “zahtjevi veterana izgledaju kao da ih je pisao protivnik Hrvatske.” Razrješenje tog inicijalnog spora ranim umirovljenjima, prijevodom “veterana” u “branitelje”, uskim vezama s vrhuškama braniteljskih udruga i sakralizacijom Domovinskog rata putem saborske deklaracije diktiralo je ritam svih kasnijih političkih angažmana branitelja.
Iako je riječ o heterogenoj populaciji, njihova strukturna pozicija politički integriranih, a socijalno dezintegriranih, glavni je oslonac za političku mobilizaciju, kao i za status moralnih mandatara. Svim metodama izoliranja od širih socijalno-političkih problema, makar i uz društvenu podršku njihovom statusu i zahtjevima, samo će se dalje reproducirati njihov položaj integrirane neintegriranosti i instrumenta u borbi za politički plijen.