politika
Srbija
vijest

Bratski osjećaji i nedostižna neutralnost

Foto: AFP / POOL / Sergej Čirikov

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić prekjučer je otputovao u službeni posjet Moskvi koji bi danas trebao završiti susretom s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Kremlju. Za Nikolića, koji se smatra velikim rusofilom, istočna turneja nije tek diplomatska rutina. Jučer mu je naime priređen svečani doček od strane predstavnika Ruske pravoslavne crkve, a zatim mu je uručena i nagrada Međunаrodnog fondа jedinstvа prаvoslаvnih nаrodа zbog toga što je, kako je objasnio patrijarh moskovski i cijele Rusije Kiril, “čitavim životom i djelom dokazivao vrline pravoslavlja i veliko prijateljstvo i bratstvo sa Rusijom”. Nikolić je skromno nagradu primio u ime “svih građana Srbije”, ali je očito bio i osobno veoma dirnut.

“Rusija se uvek postavljala kao branilac srpskog naroda i odatle dolazi ljubav Srba prema Rusima”, objasnio je Nikolić lokalnim medijima, dodajući kako se vječni međunacionalni osjećaji odražavaju i na one među aktualnim predsjednicima: “Ne znam kakva su njegova [Putinova] osećanja prema meni, ja mogu da kažem šta ja osećam. Osećam potpuno otvoreno prijateljstvo, prijateljstvo koje ide do te mere da mogu da mu otkrijem svoje tajne i probleme i potražim savet od njega”. Nakon što je direktorica Federalne agencije Ruske Federacije Ljubov Glebova obećala pomoć u dovršetku Hrama svetog Save u Beogradu, Nikolić je iz osobne dirnutosti prešao u vjersku ekstazu: “Znam kolika je kriza svuda pa i u Rusiji, međutim kada se ima dogovor sa Bogom onda se ne razmišlja previše o krizi. Sve je u njegovim rukama i kriza i radost i uspeh…”

Recipročna servilnost

Ruska je diplomacija, doduše, bila znatno manje sentimentalna. Prema pisanju lokalnih medija, glavna tema današnjeg razgovora Putina i Nikolića bit će zahtjev Rusije da Srbija ne ulazi u NATO, osobito ne bez referenduma, ali i da “suradnicima ruskog humanitarnog centra” u Nišu, koji kritičari nazivaju najvećom ruskom špijunskom bazom van Rusije, omogući diplomatski status i zaštiti ih od mogućeg progona, slično onome što je vlada Srbije nedavno omogućila “suradnicima” NATO-a na svom teritoriju. Nikolić je očekivano i prije tog susreta potvrdio “neutralnost” Srbije, a po starom običaju srbijanske vanjske politike, ministar vanjskih poslova Ivica Dačić se, paralelno s Nikolićevim posjetom, susreo s delegacijom NATO-a u Beogradu gdje je također potvrdio “predanost neutralnosti”.

No, održavanje dobrih odnosa i sa Rusijom i sa NATO-om, začinjeno s jedne strane slinavim “bratskim” sentimentalizmom, a s druge hladnom racionalnošću “evroatlantskih integracija”, a sve pod egidom neutralnosti, uglavnom se manifestira kao odustajanje od suvereniteta recipročno prema obje sile, kao što nedavni zahtjevi i jedne i druge strane rječito potvrđuju. Ukratko, malo je kad u povijesti “vojna neutralnost” uključivala toliko angažirane servilnosti.