Nakon višemjesečne trakavice vezane uz izvanredne parlamentarne izbore u Srbiji, premijer Aleksandar Vučić načelno je potvrdio da će se oni “najverovatnije” održati na često spominjan datum, 24. aprila. Konačna i definitivna potvrda međutim može doći tek nakon što predsjednik republike Tomislav Nikolić, inače Vučićev stranački kolega, primi od premijera obrazloženje i službeno raspiše izbore. Sadržaj tog obrazloženja već je dugo predmet spekulacija: naime, pretpostavlja se da je odluka vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) da izvanredne parlamentarne izbore spoji s redovnim pokrajinskim i lokalnim motivirana željom da se na nižem nivou kapitalizira popularnost premijera. No strateške kalkulacije ne mogu biti formalni razlog za raspisivanje izbora.
Dok se rasplet u tom smislu tek očekuje, stranke se već duže ozbiljno pripremaju za izbore, prije svega formiranjem raznolikih koalicija za koje se nadaju da će im omogućiti prelazak nacionalnog cenzusa od 5%. SNS tako nastavlja proširivati svoju već ranije šarenu koaliciju koja uključuje “socijaliste” Aleksandra Vulina, stranku odbjeglog tajkuna Bogoljuba Karića koji se od optužnice skriva u Rusiji, neke bivše partnere opozicijske Demokratske stranke, poput socijaldemokrata Rasima Ljajića, ali i novije akvizicije poput stranke penzionera, dojučerašnjeg saveznika Socijalističke partije Srbije, SNS-ovih partnera u aktualnoj vladi. Ovaj nepotpuni popis bi se po svemu sudeći do izbora mogao samo proširivati.
Krah “novog DOS-a”
S druge strane, koalicijski kapaciteti ostalih stranaka stalno se smanjuju. SPS je gubitak penzionera nastojao kompenzirati akvizicijom Zelenih Srbije, donedavnog partnera Socijaldemokratske stranke bivšeg predsjednika republike Borisa Tadića. Zeleni prebjeg posljedica je spekulacija kako SDS neće uspjeti prijeći prag, osobito nakon što je najveća opozicijska Demokratska stranka objavila da ipak neće okupljati “novi DOS”, što je aluzija na opozicijsku koaliciju koja je 2000. godine srušila s vlasti Slobodana Miloševića. To je otvorilo put za izlazak “proevropske opozicije” u tzv. dvije kolone, od kojih bi DS sa manjim partnerima činio jednu, a njegovi odbjegli bivši prvaci, poput Tadića i Čedomira Jovanovića, drugu.
U toj drugoj, manjoj “koloni”, vidljivo je prilično razočaranje činjenicom da se odustalo od “jedinstvene liste”, no DS-ova procjena kako s okupljanjem svih bivših lidera na “proevropskoj” platformi ne bi osobito profitirali čini se sasvim utemeljenom. Naime, vladajući SNS odavno je preuzeo funkciju najglasnije i najuspješnije “proevropske stranke” te uz to zadržao i dojam branitelja “nacionalnih interesa”, što “demokrate” i njihovi disidenti već dugo ne mogu. U tom smislu, u jednoj ili dvije kolone, opozicija je u Srbiji davno poražena. I to paradoksalno upravo zato što se potvrdilo kako njihova platforma, s njima ili bez njih, nema alternative.